U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Platforma” redatelja Galder Gaztelu Urrutija kao i na “Nevidljivi život”, novo ostvarenje brazilskog veteranskog redatelja, scenariste i vizuelnog umjetnika Karima Ainouza. Dobrodošli!

Autor: Mario Radišić

Ako je postojala bilo kakva dilema čime se ljudi uglavnom bave tokom izolacije uzrokovane globalnom pandemijom Korona virusa, sada je postalo više nego jasno. Sa povećanjem broja pretplatnika od više od 8 miliona u svega nekoliko mjeseci od pojave pandemije i sa profitom od 190 milijardi dolara, gigant streaming (striming) servisa Netflix zvanično je postao profitabilniji i od najmoćnijeg filmskog studija Disney. I dok se Disney finansijski muči, najprije zbog zatvaranja svih zabavnih parkova Disneyland (Diznilend), s druge strane, Netflixu trenutna situacija može samo odgovarati i čini je vjerovatno kompanijom koja je najviše profitirala pojavljivanjem virusa Kovid-19. U mnoštvu sadržaja koje Netflix nudi gledateljima željnim bilo kakve zabave, ako izuzmemo nekolicinu iznimno kvalitetnih televizijskih serija, ipak nije jednostavno pronaći nešto zaista vrijedno spominjanja u kontekstu umjetničke relevantnosti, naročito kada govorimo o njihovoj filmskoj produkciji. No, u moru sadržaja u proteklom mjesecu, zahvaljujući prvenstveno sopstvenoj inventivnosti, ostao je zamijećen španski antiutopijski film “Platforma”, redatelja debitanta Galder Gaztelu Urrutija. Ostvarenje izuzetno originalnog koncepta “Platforma”, djelo je koje bi u normalnim okolnostima navjerovatnije bilo prikazano na nekoliko žanrovskih filmskih festivala i onda bi nastavilo život na videu tržištu gdje bi sasvim sigurno steklo malu kultnu bazu poklonika. No ovako, dobilo je jedinstvenu priliku da ga pogleda višemilionska publika širom svijeta. Dakle, gledajući tematski, pojavilo se ili u najboljem ili u najgorem mogućem trenutku, ovisno od toga koliko ste otporni na “Platformine” eskplicitne, morbidne i groteskne metafore u godini 2020.-oj, u specifičnom trenutku istorije kada metafore i ne trebaju da se zaključi koliko svijet može biti groteskno mjesto.

Bliska je i neodređena budućnost. Svijet je postao turobno i mračno okruženje kojemu u najvećoj mjeri nedostaje osnovnih životnih resursa. U takvom svijetu postoji ogromna vertikalna građevina poznata kao Rupa. Rupa je zatvor u koji ljudi dolaze ili kaznom ili dobrovoljno s namjerom da poprave svoj socijalni status. Zatvor se sastoji od više stotina podzemnih nivoa a na svakom od njih obitavaju dva zatočenika. Jedan od zatvorenih je i Goreng koji se budi na 18 nivou zajedno sa starijim zatočenikom Trimigasijem. Na najvišoj tački građevine, nultom nivou, kroz otvor u sredini prostorije, počinje spuštanje betonske platforme, preciznije bifea sastavljenog od izobilja različitih jela. Parovi na svakoj od razina imaju tačno dvije minute svakog dana za hranjenje prije nego što platforma nastavi spuštanje do slijedeće razine. Hrane ima sasvim dovoljno za sve zatočene ali pod uvjetom da svako uzme samo onoliko koliko mu treba. Međutim, to se nikada ne događa i platforma je uvijek skoro potpuno prazna prije nego što stigne i do polovine putovanja prema dnu. Goreng shvata da u Rupi postoje 4 tipa ljudi – oni na višim nivoima koji se dobro hrane i imaju vremena za promišljanje, oni u sredini koji žive od ostataka hrane, zatim oni na nižim nivoima do kojih hrana uglavnom ne stiže i koji se zbog toga pretvaraju u poremećene ubice i kanibale i četvrta grupa, samoubice koje se bacaju u ambis Rupe nakon čega će ih proždrati zatočenici sa nižih razina. Da stvar bude gora, svakog mjeseca se stanari Rupe bude na različitim spratovima. Pa tako mogu uživati u gozbi šestog nivoa a već slijedećeg mjeseca se probuditi u paklu stotinuosamdesetog.

“Platforma” je žanrovski hibrid najprije naučno-fantastičnog filma i horora s jedne strane i snažne socijalne satire i alegorije s druge. Fanovi pomenutih žanrova pronaći će u strukturi djela neke elemente zajedničke sa ostvarenjima poput “Kocke” ili “Snowpiercera”. Ali redatelj Urutija se ne zadovoljava konceptualnim inovacijama već iste koristi kao bazu za daljnje razrađivanje i građenje ideja. Pri tome, zanimljivo je promatrati kako film koji bi prije svega nekoliko mjeseci djelovao tek kao intrigantan kuriozitet, danas, dok svjedočimo kako društvo funkcionira u doba jedne od najvećih modernih globalnih kriza, isti taj film nosi novu energiju i doima se kao ozbiljno kontemplativno djelo, čak i kao svojevrsno upozorenje. Kada se Goreng, glavni junak “Platforme” prvi put probudi u “Rupi”, na nivou 47, još uvijek je zanesen osjećajem nade, naivnog optimizma i vjere u instinktivnu ljudskost. Međutim, neće proći mnogo vremena prije nego što uvidi i prilagodi se činjenici da su glavni ljudski pokretači zapravo strah i pohlepa. Dok promatramo Gorengovo putovanje kroz mnoge razine “Platforme”, možemo vidjeti i na koji način to putovanje drastično mijenja i ruši njegove moralne principe. U društvu koje se urušava kroz spratove i Goreng će jako brzo početi činiti stvari koje je do nedavno smatrao nemogućim. Uistinu je na mnogo načina ironično gledati takvo filmsko ostarenje dok i sami svjedočimo pustošenju naših lokalnih supermarketa zbog potrebnih i ne toliko potrebnih namirnica. “Platforma” je brutalna, šokantna i nelagodna filmska vožnja na koju danas mnogi neće smjeti krenuti ali također i vožnja kojoj mnogi upravo zbog toga neće moći odoljeti.

“Tropska melodrama” termin je koji su određeni kritičari primijenili opisujući film “Nevidljivi život” nakon njegove premijere na posljednjem Canneskom filmskom festivalu, gdje je i zasluženo osvojio nagradu “Izvjestan pogled”. Iako možda na prvi dojam takva terminska konstrukcija može zvučati nezgrapno i površno, nakon malo promišljanja uočavaju se mnoge tačnosti takvog tituliranja. “Nevidljivi život” brazilskog redatelja i scenariste Karima Ainuza punokrvna je porodična istorijska saga visoke stiliziranosti i snažno naglašenog emotivnog naboja, sve to dodatno začinjeno feminističkom politikom i socijalnim podtekstom. Također, mogu se uočiti i stilske inspiracije najvećeg majstora melodrame Douglasa Sirka, počevši od ekspresionističkog korištenja kolora pa sve do pojačanih emocija glavnih junakinja. Filmofilli koji su već upoznati sa bogatom Ainuzovom filmografijom vjerovatno će i očekivati djelo koje predstavlja istinsko čulno iskustvo u kojemu muzika i raskoš boja igraju podjednako značajnu ulogu u pripovijedanju koliko i sami narativ. Ali čak i za redateljeve dosadašnje standarde, “Nevidljivi život” predstavlja iskorak naprijed, autorsko sazrijevanje i zapravo najznačajniji film njegova prilično velikog opusa. Ujedno, riječ je o osvajaču glavne nagrade na nedavno završenom beogradskom FEST-u kao i već sada ozbiljnom kandidatu za Oscara 2021.godine u kategoriji filma na stranom jeziku.

Rio De Janeiro 1951.godine. “Nevidljivi život” je priča o dvije sestre, Guidi i Euridiki i o tome kako se kompletan život može promijeniti u jednom trenutku. Euridika je talentirana pijanistica koja sanjari o pohađanju čuvenog muzičkog konzervatorija u Beču. Guida je buntovna i impulsivna djevojka sklonija zabavama koja se nerijetko zna noću iskrasti iz kuće kako bi se, protivno stavovima svojih konzervativnih roditelja, viđala sa grčkim mornarom Iorgosom. Jednom prilikom ona će čak pobjeći s njim u Grčku kako bi se vjenčali. Otrilike u isto vrijeme, Euridika se udaje za Antenora, sina očevog poslovnog partnera i njeni planovi o studiranju u Austriji padaju u drugi plan. Kada se nekoliko mjeseci kasnije, Guida vrati iz Grčke neudana i trudna, njen otac je se odriče, tjera od kuće i čak joj slaže da joj je sestra otišla živjeti u Beč. Njena majka je želi primiti natrag ali ne reagira već poslušno sluša želje svog supruga. Guida povjeruje ocu i, smatrajući da joj sestra studira u inostranstvu, počinje pisati o svom životu, nadajući se da će joj majka dostaviti pisma. Istovremeno, Euridika i dalje vjeruje da je njena sestra u Grčkoj i nastoji saznati šta se s njom dogodilo. Pisma do nje ne stižu i dvije sestre nastavljaju voditi paralelne, odvojene živote sa svim svojim zadovoljstvima, uspjesima i razočaranjima, žudeći da međusobno podjele iskustva i nesvjesne da cijelo vrijeme žive u istom gradu.

Od samog početka filma, redatelj Ainuz samouvjereno i snažno gradi fundamentalnu i dubinsku dinamiku porodice koju portretira. Sestre ne dijele mnogo zajedničkih trenutaka na ekranu ali ipak sasvim dovoljno da publika može osjetiti snažnu konekciju između njih. I dok promatramo njihove tragične sudbine, nalazimo se u situaciji da možda čak i nesvjesno promišljamo o tome na koji način bi se njihove sudbine razvijale da nisu prisilno razdvojene. “Nevidljivi život” je skoro opipljivo prožet osjećajem čežnje, o voljenim osobama, prošlošću i životima koje su mogli voditi. Svojevrsni testament o neostvarenim snovima, značaju ljudske povezanosti ali i o snazi ženskog duha u patrijarhalnom društvu, društvu koje je od temelja postavljeno protiv njih. “Nevidljivi život Euridike Gusmao” originalni je naziv Ainuzova filma, kao i romana Marthe Batalhe, prema kojemu je snimljen. Isti je za internacionalno tržište skraćen na jednostavniji “Nevidljivi život”. Čini se da je kao takav i adekvatniji narativu koji svakako nije samo o Euridiki već implicitno o svim nebrojenim ženama koje su proživjele ili proživljavaju sve nedaće modernog svjetskog poretka ili pak ustaju protiv istih. Međutim, Ainuzovo djelo, i pored dogmatskog konzervativizma muškaraca i svih prikazanih grijeha patrijarhata, nije nikakav feministički manifesto ili traktat o pravima žena. Klasne i spolne razlike kao i šovinizam sekundarni su u odnosu na nepatvorenu empatiju koju redatelj pokazuje prema svojim junakinjama. I pored velikih nepravdi uz koje njihovi životi navigiraju, priča dvije sestre najprije je oda ljubavi, priča o obiteljima koje sami biramo, putevima kojim neovisno kročimo. I dok se pomenuti film “Platforma” doima kao tematski idealno ostvarenje za ovu pandemijsku godinu, na mnogo drugih načina je to i “Nevidljivi život”, pogotovo jer je riječ o djelu u čijoj srži je osjećaj izoliranosti i odvojenosti od obitelji. Ono što je sigurno je da se nedvojbeno radi o jednom od najboljih filmova 2020.godine.

Pored filma “Platforma” u proteklom mjesecu Netflix je premijerno prikazao i film “Spenser Confidential”.  Za kraj novog izdanja filmskog žurnala Blitz Screen slušamo njegov soundtrack. Quaker City Night Hawks izvode pjesmu “Some Of Adam’s Blues”.

Do slušanja!


Mario Radišić
Mario Radišić, autor filmskog žurnala Blitz Screen. Dio omladinskog programa BH radija 1 od njegovog početka 2008. godine, najprije uz emisiju Cinema Express, a zatim Blitz Screen. Po profesiji video editor, po vokaciji filmofil. Filmska kritika je proizvod znanja i zanimanja. Refleksije o umjetnosti pokretnih slika iz jedne malo drugačije perspektive.