U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Parazit” redatelja Bong Joon Hoa kao i na “Gospodu”, novo ostvarenje britanskog redatelja Guya Ritchieja.
92. po redu dodjela nagrada Oscar Američke filmske akademije svakako će ući u istoriju i ostati upamćena po jednom značajnom presedanu. Naime, po prvi put u svojoj dugoj i bogatoj prošlosti, nagradu za najbolji film odnijelo je jedno ostvarenje sa neengleskog govornog područja ili konkretnije, ostvarenje iz Južne Koreje. Na prvi dojam, vrlo zanimljiv presedan koji može da otvori neka intrigantna pitanja u vezi smjera u kojem se kreće ili se namjerava kretati američki filmski establišment. Nije nikakva novina da su dosadašnji dobitnici Oscara za najbolji strani film vrlo često bili ujedno i najbolji filmovi na svečanosti dodjele nagrada. No i pored toga, ni jednom ostvarenju do sada se nije ukazala prilika za osvajanje najprestižnije nagrade večeri, one za najbolji film. Takav uspjeh bio je nedostižan i nekim od najznačajnijih i besmrtnih filmskih remek-djela, poput “Rashomona”, “Amarcorda” ili “Limenog bubnja”. Šta je onda to što čini južnokorejskog “Parazita” toliko drugačijim od svojih prethodnika? Ili je Akademija jednostavno konačno odlučila početi snažnije priznavati doprinos svjetske kinematografije? U oba slučaja, odgovor je najvjerovatnije odričan. “Parazit” Bong Joon Hoa svakako je iznimno i izvanredno djelo ali i djelo koje se teško može porediti sa već pomenutim svjetskim klasicima. Pored toga, upitno je čak da li je riječ i o najboljem ostvarenju u nevelikoj ali kvalitetom izuzetno bogatoj karijeri istinski talentiranog redatelja Bonga. S druge strane, kada govorimo o nekom mogućem novom smjeru Američke filmske akademije, također skepsa govori da je takva opcija jako malo vjerovatna. Najprije će biti da je riječ tek o pukoj slučajnosti, incidentu koji se neće ponoviti u skorije vrijeme. Bilo kako bilo, “Parazit” je nedvojbeno film godine, pogotovo ako Oscaru priključimo i podatak da je Bongovo djelo i prvo južnokorejsko ostvarenje koje je osvojilo Zlatnu Palmu na posljednjem Kanskom filmskom festivalu.
Porodica Kim je siromašna i nezaposlena i živi u skučenom i prljavom podrumskom stanu, nerijetko izloženom poplavama. Otac porodice Ki-taek i majka Chung-sook su naizgled sasvim zadovoljni svojim trenutnim egzistencijalnim statusom. Ipak, mogućnost za napredak će se odjednom ukazati kada njihov sin Ki-woo dobije šansu da radi kao učitelj engleskog jezika bogatoj školarki, članu izuzetno imućne porodice Park. Kada stigne u skupocjenu vilu porodice Park, Ki-woo brzo uočava stvari u novom okruženju – majka Parkovih je kućanica i veliki konzumerist a otac je tehnološki inženjer i uglavnom odsutan. On to vidi kao jedinstvenu priliku za prevaru koja će koristiti cijeloj njegovoj porodici. Ubrzo, Ki-wooova sestra je zaposlena u porodici Park kao instruktorica umjetnosti, otac postaje šofer a majka kućepaziteljica i to sve bez otkrivanja svojim poslodavcima da su im svi uposlenici u krvnom srodstvu. Prevara u početku funkcionira savršeno, porodica Kim postaje istinski parazit porodice Park, sve do trenutka kada velika tajna dobro skrivena u podrumu vile ne zaprijeti da razotkrije uljeze i uništi njihove ambicije.
Tokom promocije “Parazita” na Kanskom festivalu, scenarist i redatelj Bong svoje djelo je predstavio kao komediju bez klovnova i tragediju bez negativaca. Takav pogled definitivno je jedan od legitimnih mada ne i jedini. Redatelj istražuje i testira rubna područja onoga što komediji ili tragediji daje određena žanrovska svojstva i ta rubna područja najčešće prelazi. Bong Joon Ho je svojevremeno izjavio da voli žanrovske filmove ali da ne voli žanrovske konvencije i ograničenja. Taj animozitet prema limitiranju primjetan je kroz kompletnu njegovu filmografiju. Pa je tako njegov film “Domaćin” bio mnogo više od filma o čudovištu, “Snowpiercer” svakako nije bio samo naučnofantastično djelo originalne premise a trilerski klasik “Sjećanja na ubistvo” nedvojbeno nisu bila samo priča o najvećem južnokorejskom serijskom ubici. Na blizak način se i u tragikomičnost “Parazita” skoro neprimjetno infiltriraju elementi socijalnog filma, satire, studije o moralnosti i horora. “Parazit” možda nije žanrovsko ostvarenje u svom fundamentalnom formulaičnom obliku ali se postulatima istog vrlo vješto služi u pripovijedanju. Bongov film je poput Roršahovog testa koji mijenja pespektive, tonalitete i sklon je širokoj interpretaciji. Južnokorejsko djelo odbija na bilo koji način biti kvalificirano, odbija čak i preciznu distinkciju osnovnog tematskog pitanja svog narativa – a to je ko je u biti parazit. Iako je uočljiva klasna i socijalna podjela koju redatelj pravi uz pomoć primjera podrumskog stana siromašnih i bogataške vile na brežuljku, kada su u pitanju sami karakteri, tu su suprotnosti daleko manje jasne. Humanost svih junaka “Parazita” dovedena je u pitanje, kao da Bong namjerno iili čak cinično provocira gledatelja, tjerajući ga da proispita sopstvena ubjeđenja, poimanje ljudskog dostojanstva i pogled na svijet. Kreirajući svijet u kojem nestaju moralni principi, južnokorejski autor je kreirao djelo koje je u konstantnom stadiju umjetničke transformacije i svakako djelo koje se zasluženo može smatrati filmom godine.
Kada je 1998.godine premijerno prikazan debitanstki igrani film britanskog redatelja Guya Ritchieja “Dvije čađave dvocjevke”, već tada se doimao prepoznatljivo i ne pretjerano svježe. Razlog tome je da su filmovi o hladnokrvnim, karizmatičnim gangsterima sa doskočicama iz pop kulture bili redovan dio svjetskog kino repertoara velikim dijelom devedesetih godina. Glavni krivac za to svakako je Quentin Tarantino i njegovi “Psi iz rezervoara” i “Pakleni šund”, ostvarenja koja će napraviti istinsku kinematografsku revoluciju, u potpunosti označiti dekadu i donijeti jedan sasvim novi, hipsterski pristup žanru gangsterskog filma. Iako “Dvije čađave dvocjevke” vjerovatno ne bi nikada bio ni snimljen da nije spomenutih Tarantinovih klasika, ipak je debi Guya Ritchieja uspio prerasti status običnog epigona i plagijatora i steći čak značaj kultnoga djela, prvenstveno zahvaljujući autentičnom britanskom humoru i estetici, energičnoj i nadahnutoj režiji i dovoljno zanimljivim karakterima. Nakon “Dvocjevki” Riči će snimiti solidno ostvarenje “Snatch” sličnog stilskog senzibiliteta, a zatim potonuti u duboki mediokritet iz kojeg se nije izvukao do današnjeg dana. Ostatak njegove karijere označit će neinspirativni naslovi poput “Revolvera” ili “Rock’n’rolle” kojima kopira sopstvene prve uspješnice ili prosječni hollywoodski blokbasteri kao što su “Sherlock Holmes” ili “Aladin”. Nakon dugogodišnjeg lutanja mainstreamom američkog filma, u svom novom ostvarenju “Gospoda” Ritchie se ponovo vraća domovini i svojim stvaralačkim korijenima. Po mnogim filmskim kritičarima i teoretičarima, riječ je o redateljevom velikom povratku u formu i njegovu najboljem djelu još od filma “Snatch”. Međutim, takvi zaključci istiniti su samo djelimično.
Film Guya Ritchieja počinje u komornoj atmosferi, u sobi u kojoj tabloidni novinar Fletcher ucjenjuje britanskog kralja marihuane Mickeya Pearsona, zahtijevajući 20 miliona dolara kako ne bi razotkrio lokacije Mickeyevih plantaža. Istovremeno, Pearson namjerava napustiti posao s drogom. Pronalazi kupca za njegovo 400 miliona funti vrijedno carstvo, Amerikanca Matthewa. Međutim, pojavljuju se i drugi zainteresirani za narko prijestolje, naročito nadobudni mladi budući vođa kineske mafije u Londonu poznat pod nadimkom Suho oko. On stavlja pred Mickeya ozbiljnu i finansijski snažnu ponudu ali je odbijen. Suho oko nije pretjerano zadovoljan sa negativnim odgovorom i objavljuje rat. Unajmljuje grupicu plaćenika da opustoše jednu od Mickeyevih plantaža i razbija hijerarhiju moći unutar azijske trgovine heroinom. Takvu situaciju iskorištava Fletcher i počinje igrati dvostruku igru i sakupljati veliku količinu diskriminirajućeg materijala koji mogu uništiti Mickeya. Za brojne fanove filmografije Guya Ritchieja, “Gospoda” predstavljaju pravu gozbu. Mnogi prepoznatljivi stilski elementi su tu, od nostalgije 90-ih, preko tipičnih Riochijevih gangstera i gangsterskog slenga, pa sve do naizmjeničnih naleta humora i nasilja. Britanskom redatelju ne može se osporiti činjenica da je skoro svako njegovo ostvarenje pokazivalo talent za energičnu i uglavnom inovativnu režiju. Također, uvijek je bio bolji stilista nego pripovjedač. U slučaju “Gospode” sasvim dovoljno za dvosatnu zaboravljivu zabavu. Problem je naravno ako se očekuje više od toga. Glavni nedostatak djela možda je upravo pretjerano nastojanje redatelja da snimi film Guya Ritchieja sa cijelim teretom koje ta ambicija nosi. Takav postupak filmu daje konstantnu auru umjetnog, forsiranog i sračunatog, oduzima oštricu humoru i ubija bilo kakvo uzbuđenje. “Gospoda” se doimaju kao blijeda imitacija stare slave, poput osobe koja trči za svojom mlađom verzijom i nikako nije u stanju da je sustigne. Tamo gdje narativno ne uspijeva, Riči se služi impresivnim glumačkim ansamblom. Međutim, zvijezde poput Matthew McConagheya, Hugh Granta ili Charlie Hunhama tumače junake koji su toliko tipizirani da više podsjećaju na karikature nego na osobe od krvi i mesa. Izuzetak je jedino Colin Farrell, dovoljno urnebesan u svojoj roli da gledatelj može samo poželjeti da je fokus cijelog filma od početka bio na njemu. Na kraju ostaje dojam da redatelj Riči svom silom nastoji sebi i svijetu dokazati da nije izgubio nekadašnju autorsku oštricu umjesto da shvati da je zapravo davno došlo vrijeme da krene u nekom drugom smjeru.
