U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na novo ostvarenje kanadskog redatelja Brandona Cronenberga „Infinity Pool“ kao i na “The Whale“, novi film sada već legendarnog američkog filmaša Darrena Aronofskog.
Kada je 2012. godine premijerno prikazan debitantski film redatelja Brandona Cronenberga „Antiviral“, dočekan je sa posebnom pažnjom žanrovske publike prvenstveno zbog autorova prezimena. Naime, Brandon je sin legendarnog kanadskog filmaša Davida Cronenberga, jednog od utemeljitelja takozvanog tjelesnog horora i uopće jednog od najznačajnijih žanrovskih autora svih vremena. „Antiviral“ je bio dovoljno intrigantan i u konačnici uspješan debi koji je pokazao da sin dijeli neke od ideja i svjetonazora sa slavnijim ocem. Takav zaključak dodatno će se učvrstiti sa Brandonovim narednim ostvarenjem „Possessor“, odličnim hibridom naučne fantastike i horora i jednim od zanimljivijih naslova viđenih u 2020.godini. Filmaševo novo, treće po redu, djelo „Infinity Pool“ sada već nudi dovoljno smjernica da se može izvući i zaključak o stvaralaštvu Cronenberga mlađeg. Riječ je o redatelju koji u svojim promišljanjima definitivno ima određenu dozu očevog utjecaja ali i o redatelju koji nedvojbeno posjeduje sopstvenu samouvjerenu viziju, ozbiljnu crtu originalnosti i autentični glas.
Neuspješni pisac James Foster i njegova bogata supruga Em stižu u ekskluzivno odmaralište na fiktivnom otoku-državi La Tolqa. Primarni razlog dolaska je Fosterova umjetnička blokada i njegova očajnička potraga za inspiracijom bilo kakve vrste, poslije fijaska kojeg je doživio sa prvim romanom. Odmah pri dolasku postaje očigledno da odnos Eme i Jamesa nije najstabilniji. Stvari će dodatno zakomplicirati upoznavanje sa dinamičnim parom turista, Gabi i Albanom. Njih četvero odlučuju da unajme automobil i krenu u istraživanje otoka van granica odmarališta, područja striktno zabranjenog za turiste i strance. Nakon zabavnog dana provedenog na izoliranoj plaži, prilikom povratka događa se saobraćajna nesreća. James je udario i ubio pješaka, lokalnog stanovnika. Sutradan policija dolazi u hotel i hapsi Jamesa i saopćava mu šokantnu činjenicu – kazna za ubistvo (bilo ono namjerno ili ne) je egzekucija. Međutim, za one sa dubljim džepom, ipak postoji izlaz. Za veću svotu novca, lokalna vlada će kreirati Jamesova identičnog dvojnika, odnosno klona koji će biti ubijen umjesto njega. Jedini uvjet je da optuženi mora prusustvovati smaknuću. Tokom izvršenja kazne, James shvata da njegov klon nije tek bezlična kopija već osoba koja zaista osjeća strah i bol. Promatranje tog čina, iako uznemirujuće, mijenja fundamentalno njegovu psihu i budi emocije koje nije znao da posjeduje.
Filmska 2022. godina između ostalog će ostati upamćena po specifičnoj stvaralačkoj anomaliji – simultanoj pojavi nekolicine crnohumornih naslova koji se na ciničan ili satiričan način bave onima na vrhu hranidbenog lanca, visokoj klasi i bogatoj eliti. Ostvarenjima kao što su “Trougao tuge”, “The Menu” (u određenoj mjeri i film “Glass Onion”) kao i televizijskoj seriji “The White Lotus”, pridružilo se i novo djelo redatelja Brandona Cronenberga “Infinity Pool”. No, za razliku od svojih kolega, kanadski filmaš odlazi korak dalje u metaforama i nihilizmu. Kada James Foster, glavni protagonist/antagonist Cronenbergova filma, shvati da je dosegao takav nivo bogatstva da može kupiti izlaz iz bilo koje situacije i da njegovi postupci nemaju nikakve posljedice, on stupa u jedno sasvim novo područje moralne anarhije i neograničene slobode. Jer po kakvim etičkim mjerilima osoba treba da funkcionira ako je u mogućnosti da pobijedi i smrt? “Infinity Pool” se doima poput napuklog ogledala u kojemu se zrcali moderno društvo ogrezlo u hedonizmu i uskogrudnosti. Tu se Brandon udaljava od motiva pomenutih satira i približava provokativnom kontempliranju oca Davida. Očigledno da i stariji i mlađi Cronenberg imaju kreativnu nit koja voli da istražuje ljudske težnje ka sadizmu, samodestrukciji, međuigri bola i zadovoljstva kao i bliskoj povezanosti nasilja sa seksom. I dok je David u svojim kultnim filmovima uglavnom zadržavao kliničan, distanciran pogled na izvitopereni svijet kojeg portretira, Brandon se uvlači pod kožu svojih karaktera, tražeći fundamentalne korijene ljudskoga ponašanja, slabosti, nesigurnosti i najprije problem identiteta. Inače, upravo je problem identiteta psihološko-motivni modus operandi koji se prožima kroz sva njegova ostvarenja. A upravo u njemu vjerovatno leži i najveći problem filma “Infinity Pool”. Površna, neformirana karakterizacija glavnih junaka Cronenbergova djela, praćena nedovoljno razrađenom premisom, ne ostavlja prostora priči da izgradi upečatljivu narativnu cjelinu. Kao da je redatelj više zainteresiran za efektno postavljanje temelja svojih relativno originalnih ideja nego u nastojanje da pruži i adekvatne odgovore ili katarzu. Na kraju, “Infinity Pool” je uradak snažnoga potencijala ali kojemu je nedostajao zaokruženiji scenarij, umjetnička lucidnost i preciznije usmjerenje da postane i zaista snažna kompozicija.
Nakon uspjeha svog debitantskog (i danas kultnog) filma “π” (Pi) iz 1998.godine, izvrsnog maničnog trilera paranoje, redatelj Darren Aronofsky je jako brzo izrastao od talentiranog nezavisnog filmaša u jednu od najzanimljivijih pojava modernog Hollywooda. Iako se etablirao u tvornici snova, Darren nikada nije izgubio svoju jedinstvenost, umjetnički integritet ili pokleknuo studijskim pritiscima. Kroz tematski izrazito različita djela, bilo da je riječ o vrhunskim radovima kao što su “Rekvijem za snove” ili “Crni labud” ili onim tek zanimljivim ali metaforično snažnim poput “Fontane” ili “Majke”, Aronofsky je progovorao o nekim od najznačajnijih egzistencijalističkih i filozofskih problema koje more modernog čovjeka. Njegovi filmovi obrađivali su psihološka i ekstremna emotivna stanja i teme opsesije, paranoje, tjeskobe, ovisnosti, ludila. Pri tome je Darren od iznimno mračnih i sumornih motiva nerijetko uspijevao kreirati zaista uzbudljiva ostvarenja. I mada su se njegov autorski stil i preokupacije s godinama mijenjale, jedna je stvar ostala konstanta u skoro svim njegovim naslovima – suosjećajni, emotivni uvid u stanje ljudskog duha. Također, većina filmaševih junaka nalazila se u potrazi za nečim … istinom, srećom, savršenstvom, iskupljenjem. U tome se od ostalih uradaka nimalo ne razlikuje ni redateljevo najnovije djelo, psihološka drama “The Whale” (Kit) iako ovaj put sa znatno slabijim finalnim ishodom.
Charlie je osamljeni i ekstremno pretili profesor engleskog jezika koji održava online kurseve o pisanju eseja. Tokom predavanja njegova kamera je isključena jer se stidi svog fizičkog izgleda. Zbog ogromne težine, njegove kretnje su limitirane. Po stanu se kreće uz pomoć hodalice, služi se ručkom zakačenom za plafon kako bi se spustio u krevet i hvataljkom kako bi dosegao stvari koje su pale na pod. O njemu se brine Liz, medicinska sestra i njegova jedina prijateljica koja ga konstantno nagovara da mora ići u bolnicu zbog ozbiljnog rizika od kongestivnog zatajenja srca. On odbija zbog straha da neće biti u mogućnosti platiti rezultirajuće dugove. Također ga posjećuje i Thomas, misionar Crkve Novog života koji želi spasiti Charlijea. Liz negoduje zbog Thomasovih čestih posjeta i ubjeđuje ga da Charlieju ne treba spasenje. Ona mu objelodanjuje da je posvojena kćerka glavnog pastora Crkve Novog života. Također objašnjava da je njen brat Alan bio Charlijev ljubavnik koji je izvršio samoubistvo zbog religijskih ubjeđenja i tako postao glavni uzročnik njegova nekontroliranog hranjenja i debljanja. Charlie se nada ponovnom povezivanju sa svojom otuđenom kćerkom Ellie koju nije vidio osam godina. Međutim, Ellie nema namjeru da se zbližava sa ocem koji ju je napustio kako bi vrijeme provodio sa svojim gay ljubavnikom. On joj potom nudi 120.000 dolara, sav novac na njegovom bankovnom računu, ako provede neko vrijeme s njim bez znanja njene majke. Ellie popušta kada on pristane da joj pomogne napisati školski esej.
“The Whale” je film baziran prema istoimenoj, prilično uspješnoj pozorišnoj predstavi autora Samuela D. Huntera. Još jednom Aronofsky uobličava suosjećajan pogled i psihološko seciranje čovjeka koji se bori sa krivicom i kajanjem, sa sopstvenim demonima i slabostima i čovjeka koji je u očajničkoj potrebi za razumijevanjem i dostojanstvom. Istovremeno, dotiče se velikog problema moderne Amerike, pretilosti. Prema novijim istraživanjima, čak 42% Amerikanaca je pretilo, od kojih 18% spada u kategoriju ekstremne pretilosti. Darren ne ulazi u generalne razloge takvog ozračja već svoju kontemplaciju ograničava na subjektivno, na tragediju pojedinca koja je manifestacija unutarnjeg konflikta. Pri tome, kit iz naslova alegorijska je referencija na naravno književni klasik Hermana Melvillea “Moby Dick”, gdje glavni protagonist Charlie funkcionira u dvostrukoj simboličkoj ulozi … i kao mitološka neman i kao kapetan Ahab koji se opsesivno bori sa čudovištem unutar sebe. Naizgled se činilo kao idealan teren za Darrenovu karakternu studiju. Međutim, pokazat će se da je “The Whale” ostvarenje sa nekolicinom fundamentalnih problema. Iznenađujuće, jedan od glavnih je upravo u statičnoj režiji Aronofskog. Njegovo djelo uveliko je opterećeno sentimentalnošću i prevladavajućom melodramatikom, što kompletnom utisku oduzima realistični dojam i dramski naboj. Darrenu ovo nije prvi uradak koji koketira sa mainstream stilom pripovijedanja (The Wrestler) ali nikada prije nije bio toliko uvjetovan patetičnošću koja skoro graniči sa sladunjavošću. Osim toga, Hunterov dramski tekst (koji je sam autor adaptirao u scenarij) u ovom slučaju jednostavno ne funkcionira kao uvjerljiva filmska adaptacija. Mizanscen sveden praktično na jednu prostoriju nije nikakva novina i istorija sedme umjetnosti je prepuna izvrsnih naslova snimanih na jako malom prostoru (Konopac, Prozor u dvorište, Reservoir Dogs, 12 gnjevnih ljudi). Pojedine scene u “The Whale” u određenim trenucima se doimaju umjetnim i neuvjerljivim kako scenografski tako i dijaloški, pri čemu im nimalo ne pomaže repetitivno i monotono narativno uvezivanje dramskih dionica bez ikakvog osjećaja za ritam. Utisak je da je scenariju posvećeno nedovoljno pažnje i posljedica toga je film bez istinske energije koju posjeduju čak i najslabija djela Aronofskog (npr. Noah). Jedina definitivno pozitivna stvar filma “The Whale” je svakako sjajan i upečatljiv (povratnički) nastup Brendana Frasera u ulozi Charlieja, kojemu ni prostetičko odijelo od skoro 150 kg koje je morao nositi nije zasjenilo uvjerljiv nastup. Uz Austina Butlera (Elvis), Fraser je glavni favorit za osvajanje Oscara u kategoriji najboljeg glavnog glumca na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Američke filmske akademije. U konačnici, “The Whale”, osmi film redatelja Darrena Aronofskog, jedan je od rijetkih promašaja u zaista respektabilnoj karijeri američkog filmaša. Mada treba reći da je, ironično, riječ o promašaju koji je svom redatelju već donio 3 nominacije za Oscara i skoro 40 nagrada i priznanja na brojnim festivalima i svečanostima.
