U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na dugo očekivanu adaptaciju slavnog naučnofantastičnog romana „Dina“ pisca Franka Herberta u režiji Denisa Villeneuvea kao i na novi film o Jamesu Bondu „Nije vrijeme za umiranje“ redatelja Cary Joji Fukunage.
Roman američkog književnika Franka Herberta “Dina” iz 1965.godine, s pravom se smatra jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih djela naučno fantastične književnosti svih vremena. Velika Herbertova svemirska saga u svom je fundamentu bila svojevrsna paradigma ljudskog potencijala i prirode, kraha i obnove civilizacije, ekoloških tema, religije, duhovnosti, autoritarne i fašističke vlasti kao i socijalnih i kulturoloških razlika. Takvo bogatsvo simbola i tematskih preokupacija, učinilo je “Dinu” pop fenomenom i bezvremenom knjigom koja intrigira i zapanjuje milionski broj čitatelja i poklonika kroz generacije. Nastojanja filmaša da snime adaptaciju romana pokazala su se izuzetno teškim od samog početka. Zapravo, većina kritičara smatrala je roman nefilmičnim zbog velike kompleksnosti ideja, motiva i karaktera. Ranih 70-ih godina prošloga vijeka, kultni redatelj Alejandro Jodorowsky pokušao je snimiti ambicioznu ekranizaciju “Dine”. No, nakon 3 godine provedene u predprodukciji i nakon brojnih problema, uključujući konstantno rastući budžet, projekt je otkazan. 2013.godine snimljen je vrlo uspješni dokumentarni film “Jodorowsky’s Dune” koji upravo govori o zloglasnoj produkciji spomenutog djela. 1984.godine konačno je snimljena adaptacija romana u režiji Davida Lyncha koja će prilično ekstremno kondenzirati sadržaj masivnog romana u 130-minutni film. Rezultat takvog postupka bilo je ostvarenje prilično karakterno i narativno nedokučivo za mnoge gledatelje koji nisu čitali Herbertovu sagu o pustinjskoj planeti, potom finansijski krah kao i uglavnom negativne recenzije kritičara. Ipak, treba istaći da je Lynchov film umnogome nepravedno potcijenjen i osuđen i da je riječ o zanimljivom eksperimentu, hibridu Herbertove vizije i filozofije i lynchovskih motiva. Nakon toga, 2000.godine snimljena je i uglavnom skromno zapažena mini serija. I sada, u 2021.godini, fanovi “Dine” konačno su dočekali također dugo pripremanu ekranizaciju romana koja bi ovaj put trebala biti vjerna predlošku. U režiji jednog od najtalentiranijih hollywoodskih filmaša današnjice, Denisa Villeneuvea, nova inačica “Dine” je na mnogo načina impresivno kinematografsko iskustvo ali koje također nije i bez nekolicine ozbiljnih mana,
Veliki lanac planeta pod upravom je misterioznog Cara koji svojim carstvom upravlja uz pomoć najmoćnijeg minerala u galaksiji poznatog kao Začin. Istovremeno i halucinogen i izvor energije, začin se iskopava iz pustinjskog pijeska planete Arrakis. Iz tog razloga, Car je kolonizirao surovu pustinjsku planetu i ostavio je pod upravom zloj Kući Harkonnen. No, iznenada, Car oduzima vladavinu nad Arrakisom Harkonnenima i umjesto njih kao upravnike postavlja također moćnu ali umjerenu Kuću Atreides, vladare okeanske planete Caladan. Njihov vođa, vojvoda Leto Atreides, zajedno sa svojom suprugom Lady Jessicom i njihovim sinom Paulom postaje novi vladar Arrakisa. Međutim, okrutni vođa Harkonnena, Baron Vladimir ne želi odustati od Začina i prijestolja tako lako, a čini se da su njegove ambicije u skladu sa željama samoga Cara koji od početka zapravo planira potpuno uništenje Kuće Atreides, smatrajući ih prijetnjom za njegovu vladavinu. Iako pustinjska, Arrakis ipak nije nenaseljena, prazna planeta. Nastanjuju je Fremeni, narod koji je izdržao torture Harkonnenskih začinskih kolonija i koji je opstao živeći nomadski, u pustinjskim podzemnim nastambama i konstruirajući naprednu tehnologiju koja im je olakšavala teške životne uvjete. Namjera Harkonnena je i njih da istrijebi, dok Atreidesi nastoje pronaći zajednički cilj s njima i udružiti se. Mladi vojvodin sin Paul, opterećen proročkim snovima, počinje vjerovati da je on Kwisatz Haderach ili Mesija, nadmoćno biće kojeg je Bene Gesserit, religijski sestrinski pokret unutar njegove Kuće, kroz brojne generacije nastojao do sada bezuspješno odgojiti. Po vjerovanju, istinski Mesija će biti spas kako za Atreidese tako i za Fremene.
Glavna poteškoća s kojom se suočava film Denisa Villeneuvea krije se u samom njegovom zvaničnom nazivu, “Dina – prvi dio”. Dakle, radi se o adaptaciji samo polovine istoimenog romana, a nastavak bi se tek trebao snimati, s nadom da ćemo ga vidjeti u drugoj polovini 2023.godine. Za sada, pred nama je praktično nedovršeno djelo koje je kao takvo teško za ispravno ocijeniti. Vrlo je vjerovatno da će se, kada kompletan film bude završen i ukupni dojam promijeniti. No, u izdanju kakvom nam je za sada dostupna, “Dina – prvi dio” upečatljivi je kolosalni vizuelni spektakl, raskošno produciran ali ipak minimalistički konstruiranog narativa. Kada je upitan kakav će mu pristup biti izvornom materijalu, redatelj Villeneuve je odgovorio: „knjiga, knjiga i samo knjiga!“ I takav postupak više je nego evidentan u njegovoj inkarnaciji Herbertova univerzuma. Riječ je o adaptaciji ogoljenoj na nivo klasičnog pripovijedanja, lišenoj bilo kakvih ozbiljnijih autorskih intervencija. Pred nama je definitivno „Dina“ Franka Herberta u svojoj bazičnoj, nepatvorenoj formi, predstavljena uz umjerenu dozu mistike ali dovoljno prijemčiva široj gledateljskoj bazi, neupućenoj u izvorni tekst. Redateljeva jasna odlučnost da oživi roman u što jednostavnijem obličju možda krije i prijelomnu manu filma Denisa Villeneuvea. Poredbe radi, ekranizacija „Dine“ u režiji Davida Lyncha bilo je fantazmagorično, skoro suludo, uobličenje jednog stranog svijeta, svijeta planete Arakis koji je čudesno oživio uz pomoć originalne i impresivne scenografije, kostimografije, snolikih, ekspresionističkih vizija i grotesknih antijunaka. Mnogi su Lynchu zamjerali da ga adaptiranje „Dine“ nije pretjerano interesiralo kao i uopće naučno fantastični žanr. To je vjerovatno tačno, ali možda je upravo taj spoj nespojivog, to privlačenje potpuno suprotnih polova ono što je njegov film obogatilo i činilo autentičnim i dojmljivim. Kao što je slučaj s većinom Lynchovih uradaka, pokazalo se da razumijevanje nije ključni element za privlačenje pažnje, već upravo suprotno, umješnost kreiranja intrige kroz začudnost ono je što je na svojevrsan hipnotički način bilo magnet njegovoj slobodnoj viziji svijeta Dine. Takve stvari Denisa Villeneuvea ne interesiraju. Drama i zaplet jedino su mu bitni, sve ostalo su distrakcije, kolosijeci koji udaljavaju od glavnog puta. Za redatelja kojemu je „Dina“ omiljena knjiga još od tinejdžerskih dana, šansa da režira svoju verziju iste je ostvarenje životnog sna. Stoga je roman Franka Herberta poput kakve svete knjige koju je zabranjeno skrnaviti. Smanjio je ekspoziciju na minimum, ostavljajući događajima slobodu da sami pojašnjavaju eventualne nejasnoće. On ne može ili ne želi strgnuti okove strogo zacrtanih, ravnolinijskih smjernica svog scenarija, ne dozvoljavajući publici priliku da zakorači dublje u Arrakis i osjeti sva njegova čudesa. Umjesto toga, on ambijent koji portretira promatra kroz skoro naturalističke okvire sa stidljivim natuknicama epskog intenziteta, poput kakve svemirske inačice „Lawrencea od Arabije“. Pri tome, ne žuri sa građenjem okvirne fabule. On ostavlja prostora karakterima i konstruktu da dišu, da polako sazrijevaju dok cjelokupni koncept dobija jasnije, istančanije obrise. U konačnici, Villeneuve je u svojoj nakani uspio. Njegova „Dina“ prilično je dosljedna adaptacija Herbertove knjige, efektno, pouzdano i hirurški precizno režirana ali s druge strane pomalo impotentna i suzdržana, kojoj ipak nedostaje kakva snažna doza autorske lucidnosti, hrabrosti i imaginacije da postane i istinski vrhunsko umjetničko djelo.
„Nije vrijeme za umiranje“, dvadeset peti po redu naslov u franšizi o najpoznatijem fiktivnom špijunu Jamesu Bondu, ujedno i posljednji u kojemu će glavnu ulogu tumačiti Daniel Craig, svoju premijeru je trebao održati još u proljeće 2020.godine. Njegovi prvi produkcijski problemi počeli su još 2018.godine angažiranjem kultnog britanskog redatelja Dannyja Boylea, koji će netom prije početka snimanja odustati od projekta, zbog, kako je naveo, kreativnih razlika u pristupu djelu. Potom je angažiran redatelj Cary Joji Fukunaga, najpoznatiji po radu na izvrsnoj kriminalističkoj seriji „Pravi detektiv“ i ujedno prvi američki filmaš koji se našao za kormilom priče o agentu 007. I kada je nakon brojnih produkcijskih turbulencija film konačno završen, dogodila se svima nam dobro poznata situacija sa globalnom pandemijom. Vijest da će se premijera novog filma o Bondu otkazati, bio je jedan od prvih znakova da nas čeka i potpuno gašenje kompletne svjetske filmske industrije na neodređeno vrijeme. Novo prikazivanje je zatim najavljeno za februar 2021.godine i ono je za mnoge predstavljalo tračak nade da će upravo jedan toliko masivan projekt kakav je „Nije vrijeme za umiranje“ biti svojevrsni spas, polet, adrenalinska injekcija za posrnule kino prikazivače koji su još uvijek skromno i smanjenog kapaciteta počeli da otvaraju vrata svojih dvorana publici. Nažalost, to se nije dogodilo. Premijera Bondova filma ponovo je otkazana kao i još dva puta nakon toga. Silne odgode su u međuvremenu učinile „Nije vrijeme za umiranje“ jednim od najiščekivanijih ostvarenja iz serijala o slavnom britanskom agentu. I sada, u oktobru 2021.godine, kada smo konačno dočekali priliku vidjeti Fukunagino djelo na velikom platnu, punih 6 godina nakon „Spektre“, prethodnog poglavlja franšize, čini se da su još jednom očekivanja prevazišla mogućnosti. No, za istinske fanove serijala i takve mogućnosti možda se pokažu dovoljnim za pristojan oproštaj sa Craigovim Bondom.
James Bond zajedno sa partnericom Madeleine Swann dolazi u piktoreskni talijanski gradić Materu. U Materi se nalazi i grobnica Vesper Lynd, Bondove ljubavnice koju smo upoznali u filmu „Casino Royale“. Tokom njegove posjete grobu, eksplozivna naprava ispod spomenika se aktivira. Bond uspijeva preživjeti i odmah počinje sumnjati da mu je Madeleine smjestila zamku. Njih dvoje prekidaju vezu. Pet godina kasnije, Bond je umirovljeni agent koji vrijeme provodi hedonistički na Jamajci. U posjetu mu dolazi stari poznanik, agent CIA-e Felix Leiter, zajedno sa mladim službenikom američkog State Departmenta Loganom Ashom. Oni žele njegovu pomoć u lociranju naučnika Valda Obrucheva koji je otet iz strogo čuvanog postrojenja koje eksperimentira sa biološkim oružjem. Valdo je nestao zajedno sa smrtonosnom napravom, opasnim virusnim nanobotom dizajniranim tako da je u stanju prijenosom na domaćina da targetira specifične DNK markere, kako individualne, tako i obiteljske pa čak i etničke. Ipak, tek će posjeta Nomi, operativke britanskog MI6-a koja sada nosi Bondovu bivšu pozicijsku titulu 007, biti presudna da James shvati ozbiljnost misije i prihvati zadatak. Čini se da Bondov stari neprijatelj Blofeld i njegova organizacija SPEKTRA stoje iza otmice. Međutim, nakon što se infiltriraju među članove SPEKTRE tokom velikog okupljanja organizacije na Kubi, Bond i Nomi uviđaju umiješanost zlokobne figure iz sjene, tajanstvenog Lyutsifera Safina. Njihova misija sada mijenja fokus na Safina i Obrucheva.
„Nije vrijeme za umiranje“, peti po redu i zvanično posljednji film sa Danielom Craigom u ulozi Jamesa Bonda, po mnogo čemu je jedinstven. Zapravo, kompletan Craigov opus može se smatrati odstupanjem od standardne narativne procedure u djelima o tajnom agentu 007. Prvi put u serijalu o Bondu, svi filmovi sa istim glumcem u naslovnoj ulozi međusobno su povezani. Isprepliću se pripovijedni elementi, motivi, zapleti, karakteri, čineći u konačnici jednu cjelinu. Pa tako i „Nije vrijeme za umiranje“ pravi presedan po prvi put kreirajući završnu priču za Kregova Bonda. Film Caryja Fukunage definitivno obilazi i izvrće određena kanonska pravila, norme i tradicije vezane sa franšizu koja postoji skoro 60 godina. No, s obzirom na sva iznenađenja koja su autori priredili publici, ono što je zapravo istinski iznenađujuće je koliko malo pravog efekta ista čine u finalnom proizvodu. „Nije vrijeme za umiranje“ je ostvarenje kojemu prvenstveno nedostaje kakvog snažnog vezivnog tkiva koje će moći sve elemente povezati u uzbudljivu formu. Filmaši u startu kreću od pogrešne pretpostavke da su događaji iz prethodnih poglavlja kao i povratnički karakteri i njihove pozadinske priče iz prošlosti dovoljno zanimljivi da ih se ponovo tretira. No, to nije slučaj. Fukunagino je djelo bez upečatljive dramske strukture, bez kreativne imaginacije koja će ga učiniti efektnim finalnim poglavljem Craigova Jamesa Bonda. Umjesto toga, dobili smo naslov naizgled alternativan na površini, a ispod kore zarastao u naslagama predvidljive priče, jednodimenzionalnih karaktera opterećenih jefitnim emotivnim patosom i neinspirativno koreografiranih akcijskih sekvenci. Također je razočaravajuće koliko malo „Nije vrijeme za umiranje“ korespondira sa aktuelnim trenutkom. Iako je serijal rađen po književnim djelima pisca Iana Fleminga od početka zamišljen kao najprije eskapistička nepretenciozna avantura, on je uvijek zrcalio i razdoblje u kojemu je nastao. Počevši od hladnoratovke krize i straha od raketnog naoružanja u prvim filmovima o Bondu pa sve do brojnih globalnih političkih konflikata u svojim modernijim inačicama. Čak je i „Nije vrijeme za umiranje“ imalo više nego sjajnu mogućnost za angažirano poigravanje momentom u kojemu živimo uz pomoć priče koja govori o planetarnom širenju smrtonosnog virusa. Nažalost, scenarij koji potpisuju Fukunaga i njegov cijeli tim više nego respektabilnih scenarista, oduzeo je narativu bilo kakav osjećaj intrigantnosti ili važnosti događaja koje promatramo. S druge strane, vizuelni identitet djela za koji je zaslužan direktor fotografije Linus Sandgren impresivan je. Može se čak reći da film o Bondu nikada nije bolje izgledao. Uvjerljiva Fukunagina režija i još uvijek karizmatični Craig pozitivne su strane filma “Nije vrijeme za umiranje”. Nedovoljno za opći pozitivni dojam. Faza Jamesa Bonda kroz prizmu Daniela Craiga prošla je turbulentni put od možda najboljeg filma cijele franšize „Casino Royale“, preko vrlo slabog „Zrna utjehe“, zanimljivog „Skyfalla“ i mediokritetske „Spektre“ i sada sve do ostvarenja „Nije vrijeme za umiranje“, ostvarenja koje u konačnici ipak nije uspjelo da zaokruži jednu eru na uvjerljiv i pamtljiv način. Možda nije vrijeme za umiranje ali vrijeme za okretanje nove stranice je definitivno stiglo.
