U ovom filmskom žurnalu Blitz Screen osvrnut ćemo se na posljednje djelo turskog autora Nuri Bilge Ceylana “Drvo divlje kruške”.

Prošle su pune 22 godine od premijere “Kasabe”, prvog igranog filma turskog redatelja Nuri Bilge Džejlana u kojem je na liričan način portretirao život mladog intelektualca u ruralnom dijelu Turske. Riječ je bila o ostvarenju koje je kroz pastoralno ozračje progovaralo o odnosu i sukobu između tradicionalnog i modernog, sekularizma i religije, zajednice i izolacije. Film će Džejlanu donijeti nagradu Caligari na Berlinskom filmskom festivalu koja se dodjeljuje kao specijalno poticajno priznanje za mlade autore, debitante. Pokazat će se da Berlinski žiri nije samo prepoznao buduću snagu turske kinematografije već i jednog od najznačajnijih filmskih autora današnjice. Sa ostvarenjima koja će uslijediti, Džejlan će osvojiti brojna priznanja, uključujući najznačajnije nagrade na Canneskom filmskom festivalu, od Zlatne palme za najbolji film, preko Velike nagrade žirija pa do priznanja za najboljeg redatelja. I sada, sa svojim novim filmom “Drvo divlje kruške”, nakon mnogih različitih tema kojih su se doticala njegova djela, 22 godine poslije “Kasabe” čini se kao da turski filmaš na svojevrstan način zatvara jedan krug dosadašnjeg dijela svog autorskog stvaralaštva, tematski i stilski se vraćajući svojim počecima i prvobitnim preokupacijama.

Radnja filma

Sinan Karasu je mladi pisac i tek svršeni diplomac književnosti, koji se nakon studija vraća u svoje rodno mjesto. Kao i mnogim drugim književnicima, i Sinanu se njegovo rodno mjesto činilo daleko ljepše i zanimljivije promatrano izdaleka, uobličeno prvenstveno imaginacijom. No, kada se zaista nađe tamo, odmah je suočen sa svim njegovim ograničenjima i apsurdima. Sinan je rođen u malom selu nadomak Canakkala, turistički popularnog mjesta poznatog po Galipolju, čuvenoj bitki iz Prvog svjetskog rata ali i po lokaciji drevnog grada Troje. Sinan promatra s intelektualne superiorne visine za njega uglavnom priproste stanovnike sela, ali je također svjestan činjenice da im se mora i približiti. Naime, njegovom tek završenom prvom ozbiljnom književnom radu, autobiografskom eseju nazvanom “Drvo divlje kruške”, bit će neophodno finansiranje od strane lokalaca kako bi ga objavio. Za arogantnog i suzdržanog Sinana nije pretjerano ugodan ni ponovni susret sa porodicom, naročito ocem Idrisom. Idris je učitelj u osnovnoj školi, kojemu je reputaciju uništila ovisnost o kockanju i koja predstavlja konstantnu sramotu za njegovu obitelj i polako je vodi do potpunog bankrota. Što više vrijeme prolazi, Sinan sve manje osjeća pripadanje selu i bliskost sa njegovim žiteljima, frustriran zaostalošću i stagnacijom kojima svjedoči na svakom koraku.

Kroz Sinanov odnos sa ocem, redatelj Nuri Bilge Džejlan maestralno secira turbulentne tenzije koje opterećuju moderno tursko društvo, one duhovne, kulturne, obiteljske i generacijske. Džejlan svakako nije prvi filmaš koji se bavio ovim motivima. Vrlo je svjež primjer redatelj Deniz Gamze Erguven koji je 2015. godine sa filmom “Mustang” kontemplirao o kulturnom jazu između urbanog progresivizma i ruralnog konzervativizma. Međutim, Džejlan i njegovo “Drvo divlje kruške”, u poredbi dva djela se ističe svojim poetsko-intimnim pristupom sličnoj tematskoj građi. Kao i u prethodnih 7 ostvarenja, i u ovom novom redatelj progovara o izoliranosti i pasivno-agresivnom stanju svijesti stanovnika moderne Turske, pogotovo onih sekularnog opredjeljenja. Sinan, koji kao da je izronio sa stranica kakvog romana Dostojevskog ili Čehovljeve pripovijetke, teško uspostavlja komunikaciju s okolinom, naročito njenim tradicionalnim dijelom. Takvo stanje ga čini zbunjenim i otuđenim, istovremeno u nemogućnosti da se približi društvu kojemu načelno pripada i koje je oblikovalo njegovu ličnost ali i u nemogućnosti da se u potpunosti oslobodi istog. Iako izbjegava direktni, eksplicitni politički komentar, Džejlan ne može pobjeći od socijalne kritike.

Sinanovo selo je metafora licemjernog društva, društva u stagnaciji, čiji je progres blokiran korupcijom, samopromocijom i beskonačnim protokolima. Vrijednosti poput demokratije ili umjetnosti doimaju se beznačajnim i ništavnim u okružju duboko nagriženom pohlepom. Također, kao i u većini prethodnih filmova, i u novom ostvarenju Džejlan promatra tranziciju od starog ka novom, kao i procjep između željenog i ostvarenog.
“Drvo divlje kuške” Nuri Builge Džejlana, na kraju, samo je još jedna potvrda snage umjetničkog izričaja turskoga filmskog autora i njegovog u potpunosti zasluženog mjesta među najvećom svjetskom filmskom elitom današnjice.