Priča nas vodi na stadion Otoka u Sarajevu, mjesto na kojem je novinar OP-a, Fuad Vojniković, razgovarao o američkom fudbalu sa Eldarom Baltom, Predsjednikom Kluba američkog fudbala “Sarajevo Spartans”. Američki fudbal bilježi svoju 10. godišnjicu u Bosni i Hercegovini, osnivanjem ovog kluba. Sport kojeg često, zbog izgleda igrača u opremi i grandioznih skokova, nazivaju i jednim od najgrubljih, okuplja mlade koji ruše predrasude o američkom fudbalu.

Klub američkog fudbala “Sarajevo Spartans” ujedno je i prvi klub ovog popularnog američkog sporta u Bosni i Hercegovini. Ima preko 50 članova u kontaktnoj, tackle verziji i beskontaktnoj, flag verziji američkog fudbala. Osim njih, u BiH postoje još dva kluba američkog fudbala, u Banjaluci i Tuzli. Eldar Balta, predsjednik kluba, prisjeća se početaka.

“Nastali smo 2011.godine, nakon što se grupa srednjoškolaca, brucoša i studenata okupila oko ideje da bacaju loptu u parkovima, pa je to vremenom postala realnost, iza koje je trebalo osnovati klub, kako bi se mogli takmičiti u regionalnim turnirima i utakmicama.”

Ovaj sport nije toliko masovan u Evropi kao što je u Americi. Nema korijene i nije popularan kao fudbal ili košarka. Često ga imamo priliku vidjeti u američkim srednjoškolskim filmovima ili serijama. Sve ovo je jedan od uzroka miješanja ragbija sa američkim fudbalom.

“Puno je sličnosti. U principu, i jedan i drugi sport se sastoje od osvajanja terena. Druga stvar je što je američki fudbal nastao iz ragbija. Ragbi je nastao prije, a onda su uvedena određena pravila, koja su od američkog fudbala napravila poprilično strateški sport, gdje vi imate playbook i radite samo po tom playbooku u cijeloj svojoj sezoni. Američki fudbal ima dodatnu zaštitu, za razliku od ragbija, gdje igrači nose kacige i paddove, kako bi ublažili udarce i eventualne povrede. I dodatni niz različitosti, od veličine lopte, iako je istog oblika, do broja igrača i različitih vrsta timova unutar jedne ekipe.”

Ovo je sport u kojem svaka karika u timu mora funkcionisati, kako bi pobijedili protivnika. Individualni talenat ne može doći do izražaja ukoliko ne postoji dobra atmosfera i razumijevanje u timu. Svaki tim ima tri odvojene jedinice: napadačku, odbrambenu, te specijalnu, koja izlazi u slučaju ispucavanja lopte. Na terenu je uvijek po 11 igrača iz oba tima.

“Super strana američkog fudbala je to što je to jedan timski sport, gdje treba da imate u vidu da jedna profesionalna ekipa američkog fudbala ima po 80 igrača, gdje je logistika polovina tog broja i gdje u jednom klubu imate stotine ljudi. Onda je jedina stvar koja može da održi tu ekipu funkcionalnom, timski rad. To je ona super stvar koja nas, iako smo mali, puno manji klub od tog broja, drži zajedno već 10 godina. Jedan timski duh, kojeg mislim da jako teško možete naći u bilo čemu danas. Svi smo poprilično individualni i trudimo se biti što više individualni i sakriveni online. Taj timski duh je nešto što njegujemo i želimo da razvijemo kako bi nam to pomoglo u našem daljem napretku.”

Kako je ovo kontaktni sport, koronavirus je prekinuo prošlu sezonu i otežao uslove igračima za treniranje. I to baš u sezoni u kojoj su bili najbolji. Igrače i trenere to nije demotivisalo. Dapače, oni su vrijeme pauze iskoristili da ojačaju i povećaju svoju fizičku spremu, te se na taj način pripreme za naredne utakmice i sezonu.

“Kad smo shvatili da od naših takmičenja neće biti ništa, odlučili smo se renovirati našu teretanu, uložiti vrijeme u nju, dovesti je u neko zavidno stanje za naše uvjete i tu smo svaki dan. Treniramo i poprilično smo sigurni da ćemo ove godine možda biti atletski sposobniji nego ikada.”

Neki igrači, koji su ranije dolazili, brzo su odustajali zbog nediscipline i bezvoljnosti. Redoviti trening je ključ uspjeha i napretka. Rezultati će kasnije doći, poručuje Eldar.

“Volja. Mislim da je to volja da budeš dio tima, volja da pobijediš svoje prepreke koje te zaustavljaju u napretku u ovom sportu, volja da poslušaš savjete i instrukcije koje ti, oni koji bolje znaju od tebe, imaju za pokazati. Prisustvo na treningu je stvar na kojoj insistiramo non-stop. Biti na vrijeme na treningu. Ako kažemo da je trening u devet, a ti u petnaest do devet budeš spreman, to je ona glavna stvar, zvijezda vodilja u svemu što radiš. Ako si rekao da ćeš biti tu, onda budi tu. Nije to samo u američkom fudbalu, to je u bilo kojem drugom sportu. Volja da budeš tu na vrijeme.”

“Sarajevo Spartans” takmiči se u čak tri lige američkog fudbala, od čega je jedna od njih i regionalna, u kojoj drugi timovi dolaze iz Rumunije, Hrvatske i Srbije. Obzirom da su, kako kažu – fizički nikada spremniji – željno očekuju početak nove sezone.

“Naša sreća u nesreći jeste ta što nemamo neki rigidan raspored ili neku stvar koje se moramo držati kao drugi sportovi, koji su popularniji i organizovaniji. Sve ovo se ne dešava samo nama, dešava se svima, tako da kad se prilika otvori svima, otvorit će se i nama. Gledamo to kao na pauzu, u kojoj pokušavamo da radimo na sebi i na timu na drugi način, te čekamo vrijeme kad će se otvoriti prilika da se vratimo stvarima koje smo radili i planirali. Naravno, uzdajući se u timove s kojima smo u kontaktu stalno, koji jedva čekaju isto to što i mi. Osim vremena, gdje ne radimo ono što volimo, nemamo nekih drugih velikih prepreka. Tim je tu, volja je tu i samo čekamo da se stvari poklope.”

Iako sebe nazivaju amaterima, smatraju da taj epitet ne znači ništa loše. I upravo tako, u današnjem komercijalnom vremenu, kada se novac kotrlja umjesto lopte, a na čelnim funkcijama diljem svijeta rade oni koji u tome vide samo profit, teško je naći ljude koji žive sport. Bosna i Hercegovina nažalost nije izuzetak, ali ova mala i probrana ekipa daje nadu da možda ipak postoji tračak svjetlosti.

“Još uvijek imamo mnogo prostora. Neko će možda reći amaterski sport, pa ono “njima je najgore”. Mislim da nije, mislim da je sport u ovoj fazi najzabavniji. Ne radiš ga zbog novca, radiš ga zbog tog timskog duha i noviteta kojeg želiš da predstaviš, ne samo kao sport, već i kao način takmičenja, način ophođenja prema sportu. Radimo to iz svoje volje, svog znanja i svaki rezultat koji dobiješ, znaš da si ga dobio isključivo zato što si to želio. Nisi imao neki drugi motiv. Mi kad izgubimo utakmicu, to strašno boli i kad ne pobijediš, nema tog novca koji može da nadoknadi. Zadovoljni smo naravno jer nismo više sami. Imamo dva kluba u BiH, ‘Rebels’ u Banjaluci i ‘Saltminers’ u Tuzli. Stalno smo u kontaktu, želimo sve najbolje jedni drugima. I možda jedna druga stvar koja je dobra za ovaj sport. Uz svo nasilje je na terenu, mi nemamo nasilje na tribinama. Nikad nam se nije desilo da smo imali neki eksces, iako je tako grub sport. Nikad nam se nije desilo da se neko posvađao ili da je bio grub start. To je nešto što stvarno volim, bez obzira kako sport izgledao grub i sirov sport. Postoji jedna ogromna doza poštovanja prema ljudima koji su s druge strane linije.”

Kažu da nikada neće biti oni koji će nekoga moliti ili oni koje će neko sažaljevati, kako bi dobili finansijska sredstva. Trenutnu opremu dobijaju od raznih koledža iz Amerike, plaćaju sami sebi sva putovanja i takmičenja, a sve zarad jedne velike strasti – američkog fudbala. Nemaju adekvatan teren, ali vjeruju da će ga obezbijediti uskoro. I kao što im ime govori, Spartanci, njih 50-ak protiv sivila bh. sporta. Ko će pobijediti? Nadamo se Spartanci. Ipak su oni ti koji se ne predaju bez borbe.