Neku noć nakon kuženja svijeta sa Čerom, uz pljuge i pivo, nazvao sam svoga stalnog taksistu, da me proveze kroz ulice grada, koji je već davno utonuo u san. Ulice nekadašnje radničke spavaonice, bile su puste, ništa previše čudno za grad koji se već dugo nalazi u nekom obliku vakuma.

Ostalo je zraka samo u tragovima, dovoljno za male udisaje, neophodne. Kolanje uspije obezbijediti sve parove plućnih krila, dovoljno, ali ne previše, jer u ovom hermetičnom entitetu, novi zrak već dugo ne ulazi, niti se ustajali otisnuo. Vozili smo se dugom novoizgrađenom avenijom na kojoj su nedostajali dugi redovi visokih i debelih stabala. Nekada su stvarala  hladovinu za vrijeme vrelih ljetnih dana. Tragajući za svojim novi identitetom, u stalnom lutanju i tumaranju, pod krinkama modernog i evropskog, neke ulice i trgovi dobili su nove uniforme. Sa njima je otišlo ono što je budilo sjetu, ali to nije ni bitno, možda je to samo proizvod nekih mojih paranoja i unutrašnjih borbi. Prolazeći kroz aveniju, na suvozačevom prozoru reflektovala se slike poznate kaznionice, veliki dio mozaika koji je tvorio identitetsku sliku grada. Gledao sam u kaznioničke paviljone zamišljeno, kao da posmatram još jedan hermetični paralelni svijet, čiji mi je miris i okus gotovo nepoznat. Primjetivši moju zamišlenost taksista reče: „Ha? Ne daj Bože gore zaglavit?“ Potvrdio sam mu odsutno klimajući glavom. „Al’ što je najgore, možeš brate gore završiti ni kriv, ni dužan“– kazao je.

Noćna vožnja djelovala je kao sjajna uvertira za ekraniziranje Isusa na koži, čuvene drame Mirka Kovača. Riječ je o drami koja posjeduje jake egzistencijalističke niti, a govori nam o jednom tankom i varljivom užetu po kojem se ljudi kroz svoje živote kreću. To uže presijeca dva paralelna svijeta, koja komparativno egzistiraju, jedan je konvencionalna ”sloboda”, a drugi konvencionalno ”ropstvo”. Ulazeći u svijet drama Mirka Kovača, koje su često bivale stigmatizovane, a ponekad su dobijale i predznak crnog jugoslovenskog talasa u  umjetnosti, na našem tijelu se oslikava lik Kafkinog Jozefa K. ili Isusa na koži. Kovač prodire u svijest čovjeka i postavlja pitanje koliko je potrebno da skliznemo sa užeta i uđemo u svijet ropstva. Rekao bih jako malo, a ljudsko balansiranje na užetu nikada ne prestaje. Ovu  problematiku autor počinje pretakati u dramsku formu, u periodu kada se i sam našao u istražnom zatvoru sa Isusom na koži, odnosno sa ideološki nepoželjnom etiketom crnotalasnog umjetnika. Drama koju danas čitamo je smještena u turobno vrijeme devedesetih godina, na teritoriji Srbije. Mirko Kovač, kroz britke, pomalo humoristične dijaloge otvara široki spektar problema i tragedija koje su univerzalne za ljuski rod i društvena uređenja.

Kako žive ljudi sa ”one strane” zakona i kako su uopšte došli na tu stranu, možda se često pitamo. Vjerujem da na naša mišljenja i percepciju toga svijeta, u tekućem vremenu, utiču simulacije s malih ekrana nekih opskurnih medijskih kuća. U simulacijama imamo tačno utvrđene negativce, koji ugrožavaju naše slobode, i one ”heroje” koji su tu da spriječe to zlo. Međutim da li su stvari takve i da li moraju nužno imati već utvrđen poznati scenarijo?

MIRKO KOVAC

Glavni lik drame, mladić koji nosi ime Isus, zbog jednog malog nesporazuma ili bremena koje je nosio sa sobom, dolazi u zatvorsku ćeliju, samo na nekoliko dana, dok se ne utvrdi njegova nevinost. Ali u svijetu koji postoji između visokih zidina sa bodljikavim žicama je potpuno druga dimenzija života. Od toga trenutka počinje Isusova golgota i nošenje križa. Drama je puna simbolike, te Isusovo iskustvo metaforično možemo pročitati kao univerzalno egzistencijalističko, odnosno, tematsku matricu svako može prilagoditi svom egzistencijalnom iskustvu.

O hijerarhiji koja postoji u okviru ovih zidina zadobija elemente animalne hijerarhije, zatvorenici kao i zatvorsko osoblje su prepušteni sami sebi. Mirko Kovač daje jasno naslutiti psihološke profile policajaca i stražara koji rade u zatvoru, što bi rekao Milorad Popović: „To su oni ljudi bez lica“. Često sam svjedočio ili slušao o policijskoj brutalnosti i ponižavanju ili kako bi se na malim ekranima reklo, prekomjernoj upotrebi sile, i svaki, ali baš svaki put prije nego što me obuzme bijes i želja za osvetom, pitao sam se ko su zapravo ti ljudi i zbog čega to rade? Nikada nisam došao do odgovora, ali neću reći ništa novo, ako kažem da su to ljudi koji su došli sa dna socijalne kace. Ima li su samo jedan izbor, a to je uniforma i batinanje za vlastodršce i vizonare režima. Ako bi se režim promijenio, oni su bili u stanju da batinaju i maltretiraju za nove gazde, koje im povremeno bace malo deblji komad mesa. Eto tako su postali ljudi bez lica. Na nekoliko stranica drame, gdje Mirko Kovač samo na kratko ubacuje vrbovanja zatvorenika i ponudu da se pridruže srpskoj doborvoljačkoj gardi, možemo naslutiti kako su formirane jedinice tokom devedesetih godina, sa kojom idejom i načinom naplate svoje uloge u ratu.

Drama posjeduje elemente crnog humora i tragikomedije. Baveći se ljudima koji su ucijenjeni i koji moraju zaraditi neki oblik slobode, Kovač nam pripovjeda o životu koji je možda samo jedna velika tragikomedija. Kada se odvažite pred zlim ljudima, u još više zlom vremenu, Isus na vašoj koži počinje dobijati obrise. To je cijena nečega, ali ne znam čega. Arhitektura po kojoj trebamo zaslužiti neki oblik slobode, odnosno neki oblik ropstva, postoji i danas u svijetu izvan zidova kaznionica. Tu su dominantni narativi koji sa sobom nose uslove, ucjene i cijenu. Ako pokušate svoju slobodu naći izvan njihovih okvira, bez sumnje, slijedi vas jedan Isus na koži.

Istetovirani Isus na koži dvojice zatvorenika iz drame može da predstavlja čovjekovu stalnu patnju, stalne životne revolucije koje nikada ne jenjavaju, samo dolaze jedna za drugom, kontinuirano. Čitajući dramu Isus na koži počeo sam osjećati tjeskobu i bespomoćnost, a prostor moje sobe kao da  se počeo sužavati, zidovi su išli prema meni, ponovo mi je trebalo zraka.  Pridružio sam se Forest Gampovom trčanju zajedno sa Isusom, Jozefom K. i Winstonom Smitom. Trčali smo sporo, kao u snu kada bježite i tražite malo zraka.