U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Da 5 Bloods” redatelja Spikea Leeja kao i na novo ostvarenje američkog majstora komedije Judda Apatowa ”Kralj Staten Islanda”.
Kao da posjeduje kakve proročanske sposobnosti, streaming gigant Netflix nije mogao odabrati bolji trenutak za premijerno prikazivanje novog filma Spike Leeja, “Da 5 Bloods”. Spike Lee jedan je od rijetkih, ako ne i jedini istinski američki crni filmski autor, koji je uspio održati višedecenijski prestiž i značaj. Njegovo novo djelo u kojemu još jednom secira historijsko-političke grijehe bijele Amerike nad crnim stanovništvom, skoro sudbonosno se prikazao u mjesecu protesta povodom smrti Afroamerikanca Georgea Floyda i policijskog nasilja, najmasovnijih američkih protesta još od 1968.godine i u mjesecu u kojemu su, čini se, bijeli Amerikanci konačno spremni da čuju zbog čega “crni životi vrijede”. Doimalo se kao da su se sve celuloidne kockice posložile za redatelja ionako poznatog po relevantnim, aktuelnim i angažiranim ostvarenjima. Ujedno, “Da 5 Bloods” dijelio je mnogo zajedničkih tačaka sa redateljevim prethodnim djelom, višestruko nagrađivanim “Crnim članom klana”, naročito u povlačenju paralela između američke izuzetno problematične prošlosti sa čini se skoro podjednako problematičnom sadašnjošću. Također, oba naslova su bila hibrid drame, avanture, komedije i svojevrsnih poduka o prošlosti Afroamerikanaca. Međutim, sve ono što je funkcioniralo u “Crnom članu klana”, Leejevom novom djelu jednostavno ne uspijeva a razloga je mnogo.
Četiri crna prijatelja i ratna veterana Otis, Paul, Melvin i Eddie vraćaju se u Vijetnam 50 godina nakon rata. Namjera im je da pronađu posmrtne ostatke Normana, prijatelja koji je poginuo tokom Vijetnamskog rata i posljednjeg, petog člana njihove ratne družine koju su nazvali Bloodsi. Dobili su zvanično odobrenje i od vijetnamskih i od američkih vlasti da pronađu Normanove ostatke u području koje je nedavno pogodilo pokretanje klizišta. Međutim, potraga za prijateljem samo je jedan od razloga njihovog povratka u Vijetnam. Glavni razlog zapravo je lociranje sanduka sa zlatom kojeg su zakopali 1971.godine. Zlato je trebalo biti isplata CIA-e lokalnim pobunjenicima ali Bloodsi su tada odlučili da prisvoje zlato kao svojevrsnu odštetu od strane američke vlade zbog lošeg tretiranja prema crnim Amerikancima, kako tokom rata tako i prije istog. No, sada, 50 godina kasnije, niko od njih više nema istu perspektivu prema socijalnoj pravdi ali su se složili da će pronaći zlato i podijeliti ga između sebe na jednake dijelove. Kod Paula se najviše može primijetiti promjena u odnosu na ratne dane. Postao je bijesan i ogorčen, pati od postraumatskog poremećaja, a svoju srdžbu je okrenuo prema Vijetnamcima i imigrantima općenito umjesto na američku vladu koja ga je poslala u stranu zemlju da ubije ili bude ubijen. Nedugo nakon ulaska u džunglu, tenzije u grupi se počinju pojačavati.
Svoj novi film “Da 5 Bloods” Spike Lee je poredio sa gambom, tradicionalnom supom iz Luizijane, prepoznatljivoj po miješanju velikog broja namirnica. Pa tako film prvenstveno funkcionira kao nevješta i banalna prerada klasika Johna Hustona “Blago Siera Madre” a zatim kao bizarna i konfuzno-satirična posveta velikim ratnim ostvarenjima poput “Apokalipse sada” ili “Mosta na rijeci Kwai”. Ujedno, Lee žonglira melodramom, komičnim upadicama a sve to začinjeno osudom uništenja kojeg je Amerika donijela vijetnamskom narodu kao i sopstvenoj crnačkoj populaciji. Također, “Da 5 Bloods” počinje sa dokumentarističkom montažom značajnih istorijsko-političkih događaja, autorsko rješenje koje je već izvjesno vrijeme postalo svojevrsni Leejev zaštitni znak. Od odbijanja regrutacije Muhameda Alija, preko govora protiv Vijetnamskog rata slavne crne aktivistkinje Angele Davis, pa sve do pada Saigona, lansiranja Apolla 11 kao i protesta u Kentu. S ovim prizorima Lee nedvojbeno šalje snažnu poruku – da je Amerika imperijalistička sila u kojoj su samo probrani uistinu slobodni i sila koja hrani ratne i policijske mašine na štetu sopstvenog naroda i pogotovo stanovnika ostatka planete. Također, Lee poručuje da je Amerika u svom fundamentu i sistemski još uvijek rasistička zemlja za koju su manjine potrošne podjednako koliko i Vijetnamski narod. Iako su Afroamerikanci u vrijeme sukoba predstavljalli svega 11% ukupne populacije SAD-a, crni vojnici su činili 23% američkih trupa u Vijetnamu i 25% poginulih u borbi, jer su gurani na prve linije fronta. “Da 5 Bloods” je i podsjetnik da su nemiri koji trenutno potresaju Ameriku posljedica takve dugogodišnje politike kao i bezbrojnih zatomljenih i neodgovorenih pitanja. Nažalost, upravo je preobimna količina ideja i poruka razlog zbog kojeg je “Da 5 Bloods” ostvarenje koje se praktično urušilo pod težinom sopstvene ambicije. Leejev film je kako scenaristički tako i vizuelno, pretrpan podtekstom i motivima koji se otimaju kontroli i odvlače pažnju od nekih osnovnih filmskih mehanizama koji bi trebali voditi naprijed glavni zaplet. Boreći se na nekoliko kreativnih frontova, skoro je opipljiva redateljeva borba da održi priču koherentnom. Prelamanje narativa, posveta, političkih stavova i autorskog buntovništva, paradoksalno je učinilo da svi ti pomiješani elementi poništavaju jedan drugog. Ono što je na kraju ostalo je djelo bez ijedne istinski snažne poruke, djelo skoro u potpunosti lišeno tematskog fokusa i emotivnog integriteta, sa jednodimenzionalnim tipiziranim karakterima i nezgrapnim dijalozima i skoro amaterski režiranim ratnim akcijskim prizorima. Za razliku od nekih svojih prethodnih djela u kojima je Lee vješto balansirao između istorijskih činjenica i fikcije, “Da 5 Bloods” je ostao zaglavljen između istorijskih činjenica i filmskih klišeja. U svojim prvenstveno ranim autorskim danima, Spike Lee je bio filmaš koji je zračio hrabrošću, samopouzdanjem i pravednošću. S druge strane, u njegovoj filmografiji u posljednjih petnaestak godina daleko je više promašaja sličnih novom djelu nego kvalitetnih naslova. Iako je bez ikakve sumnje Lee još uvijek vrlo relevantan filmski autor, pogotovo za američku crnu zajednicu i iako se je teško ne složiti sa onim što želi poručiti svojim novijim ostvarenjima, također je nemoguće ne vidjeti i veliki pad u njegovim pripovjedačkim sposobnostima kao i nespremnost da svoje priče montira u bilo kakvu smislenu cjelinu.
Karijera redatelja Judda Apatowa možda je najjasniji primjer koliko je komedija težak žanr za kreirati, napisati, režirati a naročito za opstati u njemu na duge staze. Apatou se pojavio na sceni krajem 90-ih godina prošloga vijeka radeći uglavnom na scenarijima i skečevima za nekolicinu, poslije će se pokazati, kultnih humorističnih serija. Međutim, u to vrijeme još uvijek su na vrhuncu bile komedije takozvanog toaletnog humora poput filmova braće Farrelly ili pak djela komičara sa izrazitim taletnom za ekspresivni humor, poput Jima Carreya ili Mike Myersa. Međutim, bez obzira na takvo okružje, Apatow je bio ipak zainteresiran za drugi, daleko manje popularan, stil komičnog izražavanja, komediju duboko ogrezlu u stvarni život i opipljive svakodnevne karaktere. Apatow nije želio bježati od urnebesnog humora ali je isti morao biti građen oko intimnih ljudskih priča, priča s kojima se publika lako mogla identificirati. S takvom ambicijom, Apatow kreira svoje debitantsko redateljsko ostvarenje, “Junfer u četrdesetoj”, instant hit komediju sa tada još uvijek relativno slabo poznatim komičarom Steve Carellom. I upravo oni humani elementi njegova filma pokazat će se presudnim za uspjeh, jer iste nije bilo moguće vidjeti u tada popularnim naslovima poput Ace Venture ili Austina Powersa. “Junfer u četrdesetoj” će postati početna tačka i kristalizacija redateljeve strategije pronalaženja nedovoljno korištenih glumaca i adaptiranja istih na smiješne i emotivne priče. Uz asistenciju grupe zaista talentiranih glumaca, Apatow će nakon svog debija uletjeti u respektabilan niz hit komedija, priznatih kako od publike tako i kritike. Narednih nekoliko godina praktično će biti definirane komedijama Judda Apatowa i njegovih sličnomišljenika. No, jednako brzo kako je njegov autorski komični stil postao inventivan, moderan i aktuelan, tako će postati i zastario. Glavni krivac za to vjerovatno je film “Mamurluk” koji će donijeti novi dašak svježine žanru poznatom po brzom evoluiranju i konstantnoj potjeri za novim idejama. Od tada pa do danas, Apatow možda više nije sigurni mamac za blockbuster publiku ali je svakako još uvijek filmaš koji je u stanju kreirati kvalitetne komično-dramske narative koji i dalje snažno rezonuju s publikom. Dokaz za to je i njegovo novo, poluautobiografsko ostvarenje, “Kralj Staten Islanda”, ponovo sa komičarskom glumačkom zvijezdom u usponu, ovaj put mladim Pete Davidsonom.
Scott Carlin je 24-godišnjak koji živi u Njujorkškom Staten Islandu provodeći vrijeme u podrumu kuće crtajući tetovaže, gledajući animirane filmove i pušeći travu. Scott nije u stanju razmišljati dalje od trenutka, potpuno je ravnodušan prema budućnosti i besciljno luta kroz život. Još uvijek živi sa majkom Margie, a odnos sa mlađom sestrom Claire koja se priprema za fakultet, svodi se uglavnom na ignorisanje. Održava usputni prijateljsko-ljubavni odnos sa dugogodišnjom prijateljicom i povremenom ljubavnicom Kelsey. Sanjari o otvaranju prvog restorana koji će ujedno funkcionirati i kao mjesto za tetoviranje ali mu nedostaje bilo kakve ambicije da nešto i učini povodom toga. Ni njegovi prijatelji Oscar, Richie i Igor ne pokazuju znakove pretjerane zrelosti i trezvenog razmišljanja. Njegova dnevna rutina doživjet će veliki šok kada njegova majka, udovica već 17 godina, upozna i zaljubi se u vatrogasca Raya Bishopa. Scott će odmah pokazati antipatije prema Rayu, prvenstveno jer nije u stanju podnijeti činjenicu da neko može zamijeniti njegovog oca, također vatrogasca koji je poginuo na dužnosti. Upravo očeva smrt je jedan od glavnih razloga zbog čega mu je život u stagnaciji. Ako je taj život … on razmišlja … pun nestabilnosti i tek proizvod puke sreće i slučajnosti, čemu se onda truditi uopće? Scott sada vrijeme posvećuje nastojanju da ocrni Raya u očima svoje majke. U tome će i uspjeti ali njegovi postupci će imati neželjene posljedice i u diskreditiranju samog sebe.
Redatelj Judd Apatow očigledno voli da sarađuje sa stand-up komičarima, naročito na projektima koji posjeduju određene autobiografske crte. Nakon filmova “Smiješni ljudi” gdje je sarađivao sa Adamom Sandlerom i “Haos u glavi” sa Amy Schummer, njegovo novo ostvarenje “Kralj Staten Islanda” je treći takav uradak, ovaj put uz glumačku asistenciju mlade problematične komičarske zvijezde televizijskog šoua “Saturday Night Live” Peteom Davidsonom. Također, u ulozi Raya Bishopa u filmu nastupa i Bill Burr, vjerovatno najveća zvijezda današnje stand-up komičarske scene. Vrijedi svakako istaći i da je Apatow bio izuzetno značajan element u razvoju Davidsonove karijere. Njegova zapažena sporedna rola u “Haosu u glavi” odmah ga je katapultirala do prvog nastupa u šou “Saturday Night Live”. “Kralj Staten Islanda” scenarističko je djelo Apatowa i samog Davidsona, koje velikim dijelom predstavlja biografiju mlade komičarske zvijezde. Pete Davidson je baš kao i lik Scott Carlina djetinjstvo proveo na Staten Islandu, izgubio je oca sa 7 godina, vatrogasca koji je poginuo u New Yorku na dužnosti 11.septembra 2001.godine nakon pada tornjeva blizanaca. Također je ljubitelj tetovaža i marihuane. Davidson je uvijek bio vrlo otvoren i o svojoj borbi sa depresijom i teškim drogama kao i buntovnom prošlošću. Na neki način, Scott Karlin predstavlja jedan od vjerovatnijih ishoda njegova života da se nije još kao tinejdžer susreo s komedijom. Glavni protagonisti filmova Judda Apatowa uglavnom i jesu bili emotivno nezreli i nemotivirani karakteri, petarpanovske ličnosti koje odbijaju odrasti, počevši od Steve Carella, pa sve do Adama Sandlera i Setha Rogena ali nikada prije redatelj nije radio na junaku čija je sudbina toliko utkana u stvarnosti. Upravo to “Kralju Staten Islanda” daje snažnu dozu realizma i humanosti. I iznenađujuće, Davidson je uvjerljiv u interpretiranju praktično samog sebe, bez nastojanja da žrtvuje iskrenost kako bi se doimao dopadljivijim. Glumčeva netipična karakternost definitivno je fascinantna ali iziskuje određeni stepen privikavanja. I možda je upravo ta Davidsonova samosvjesnost jedan od razloga zašto je “Kralj Staten Islanda” vrijedan gledanja. No, daleko da je riječ o djelu bez problema. Judd Apatow uvijek je bio poznat kao autor sklon filmovima dužeg trajanja, netipičnom standardu za žanr komedije. Tako je i njegovo novo djelo najmanje pola sata duže nego što je potrebno sa nekolicinom podzapleta koji ostaju nerazrađeni. Naglasak na Carlinovu nezrelost nerijetko se doima prenaglašenim i prenapadnim, odvraćajući pažnju od humora i patosa priče. Također, primjetna je i Apatowa borba na koji način pravilno povezati karakter svog junaka sa narativom i u konačnici scenarij ne uspijeva u potpunosti iznijeti na površinu emotivnu unutarnju borbu svog protagoniste. No i dalje je prisutna redateljeva možda i najvrijednija autorska crta – insistiranje da komične situacije gradi iz realističnih, svakodnevnih prizora umjesto iz klasičnih komičnih fiktivnih scena. Takav pristup uz podršku hrabrog i upečatljivog nastupa Petea Davidsona čine “Kralja Staten Islanda” putovanjem na koje ipak vrijedi krenuti.
