Izraelsko-palestinsko poniranje u mračni tunel mržnje i rasizma
„Zaboravite na sve što ste prije gledali“, postala je redovna najava za sve nove televizijske serijale i barem se jednom mjesečno pojavi novo ostvarenje koje momentalno poništi sve prethodno snimljeno i koje „traje“ do neke nove premijere. Naravno, ovdje nije riječ o „poništavanju“ kvalitete prethodnih televizijskih serijala, već je jednostavno na snazi konstantno razvijanje i usložnjavanje ionako složenog televizijskog-internet svijeta, u produkcijskom, sadržajnom, ali i estetskom smislu. Ipak, s vremena na vrijeme se pojave serije koje je zbog lakoće vlastitog postojanja izrazito lako gledati, ali na koje je nakon odgledane posljednje epizode, jako teško zaboraviti.
Jedna od njih svakako jeste serija od deset epizoda naslova Naši dječaci (hebrejski: הנערים, arapski: فتیان). Zasnovan na istinitim događajima, ovaj serijal donosi dramsku hroniku ubistva trojice jevrejskih i jednog palestinskog tinejdžera u Izraelu, čije su smrti 2014. godine pokrenule rat u Gazi. Iako premijerno emitirana krajem 2019. godine, ova serija ostala je poprilično neprimijećena u zapadnom svijetu, prije svega zbog osjetljive političke teme kojom se bavi, iako je zasigurno riječ o najboljem televizijskom ostvarenju posljednjih godina koje dolazi izvan engleskog govornog područja. Serijal Naši dječaci, koji su, zajedno s HBO kućom, kreirali Movie Plus Productions i Keshet Media Group, odnosno Tawfik Abu Wael, Joseph Cedar i Hagai Levi, prati istragu osvetničnog ubistva palestinskog tinejdžera Mohammeda Abu Khdeira (Ram Masarweh) u Izraelu. Naime, u ljeto 2014. godine mladi pripadnici Hamasa kidnapirali su i ubili trojicu jevrejskih tinejdžera, da bi samo dva dana poslije stigla osveta u obliku spaljenog tijela tinejdžera Mohammeda iz istočnog Jeruzalema, koje je pronađeno u šumi na zapadnoj periferiji grada. Nakon prve epizode u kojoj se autori bave otmicom i ubistvom izraelskih tinejdžera, u nastavku je radnja fokusirana na ubistvo palestinskog dječaka i istragu Izraelske sigurnosne agencije, sve dok ubice ne budu pronađene u zatvorenom svijetu ješiva u Jerusalemu i to u obliku lica nevinih dječaka Avishaya Elbaza (Adam Gabay) i Yinona Edrija (Eyal Shikratzi) i njihovog mladog ujaka, Yosefa Chaima Ben-Davida (Or Ben-Melech). Prije nego li radnja stigne do ubica i rekonstrukcije počinjenog zločina, uporedo će se razvijati i porodični segmenti priče, onaj u porodici Abu Khdeira, koju će činiti otac Hussein (Jony Arbid), majka Suha (Ruba Blal Asfou) i stariji sin Eyad (Shadi Mar’i), a koja će voditi svoju ličnu borbu za pravdu i tragati za unutrašnjim spokojem, te onaj između četiri zida jevrejske kuće Avishaya Elbaza, koji će preispitivati svoju odluku o pohađanju škole Ješive.
Serijal, na dva jezika, hebrejskom i arapskom, te iz izraelske i palestinske perspektive, donosi dokumentarističko-igrani, dramsko-akcijski kolaž o rasizmu, mržnji, religioznoj ideologiji, medijskoj manipulaciji i osveti. Kombiniranjem stvarnih dokumentarističkih snimaka, sa kvazidokumentarističkim i igranim, uz izrazito potresne rekonstrukcije zločina, autori u ovome serijalu stvaraju jezovit osjećaj prepoznavanja prošlosti, još uvijek sirove u sjećanjima Izraelaca i Palestinaca. Sa pričom o porodici, njenoj unutrašnjoj boli i njenoj disfunkcionalnosti, te krajnje napetim i neizvjesnim narativom detektivskog trilera, ali ne u smislu naglih i neprirodnih promjena, Naši dječaci postavljaju i trenutno najvažnije pitanje u Izraelu, ono o borbi za pronalaskom i dokazivanjem vlastitog identiteta. Naravno, to pitanje identiteta je najprisutnije kod mladih, još uvijek neoblikovanih umova, te autori najdublji secirajući rez prave upravo na glavama „naših“ dobrih dječaka.
Izraelsko-palestinski sukob traje još od 1940-ih i počiva na zahtjevu Palestine koja traži punu nezavisnost od Izraela i odbijanju istog od strane ortodoksnih Jevreja desničara i izraelskih doseljenika koji, opet, smatraju da Zapadna obala i Gaza historijski pripadaju njima, te čak i da Palestinci uopšte nisu narod. Nacionalna i vjerska netrpeljivost, koje su izgrađene upravo na ovakvim historijski neutemeljenim tezama, prenose se decenijama sa koljena na koljeno i tako oblikuju nove generacije i usmjeravaju ih u mračni tunel mržnje i rasizma, kako u posljednjoj epizodi serijala kaže izraelski sudija, tokom čitanja presude trojici izraleskih dječaka i mladića. U ovoj epizodi koja je naslovljenja kao: „Poniranje u mračni tunel“, zaključak sudije predstavlja, zapravo, autorski zaključak cjelokupnog serijala, koji za djelo koje su počinili mladi Izraelci, ne krivi direktno njih, već cjelokupno društvo, u kojem se rađaju, obrazuju i sazrijevaju novi dječaci. Taj tunel rasističkog mraka i mržnje je već odavno izgrađen i jednostavno tu postoji i prije početka razvijanja narativa serijala, i samo čeka nove dječake da kroz njega prođu. Nevidljiva „ruka“ koja usmjerava i provodi dječake kroz tunel, nema svoj konačni tjelesni oblik, već je sačinjenja od atmosfere međunacionalne, međureligijske netrpeljivosti, sveprisutne na zemlji i u zraku, što očekivano dovodi do stereotipnih rasističkih izjava i ispada, te na kraju do krvavih i tragičnih osvetničkih činova. Tu astmosferu će autori nadopunjavati sa stanjima depresije, anksioznosti, ali i dosade, prisutnima kod svih dječaka, a posebno izraelskih i Avishaya Elbaza, iz kojih će ih samo povremeno vaditi lijekovi i razgovori sa psihijatrima, a u njih vraćati nemoć pronalska osjećaja vlastite sigurnosti i ispunjenosti.
Nadalje, pojam „naši“ se u ovoj seriji, dakle, dijeli na dva dijela, s obzirom da i Palestinci i Izraelci imaju „svoje“, „naše“, a zatim mu se dodjeljuje i simboličko značenje, ono koje proizilazi iz spoznaje da „naši“, „jedni od nas“, nisu samo žrtve, već i ubice, a centralna namjera ideje ove serije, jeste upravo ta – kako se naučiti nositi sa tim. Na koncu, dječaci, odnosno žrtvovanje dječaka, sinova, svakako u sebi nosi i referencu na Bibliju i Izakovo žrtvovanje koje je opisano u 22. poglavlju Knjige Postanka, u kojem Bog nalaže Abrahamu da žrtvuje Izaka, jedinca kojega je dobio pod stare dane, kako bi dokazao svoju vjeru. Dok u Knjizi Postanka, Bog, na kraju, zamijeni Izaka ovnom, u serijalu ta metaforička zamjena izostane, te očevi, biološki, nacionalni i religijski, svoje sinove svjesno ili nesvjesno, zaista žrtvuju kako bi dokazali svoju vjernost, ne izričito u Boga, već u ovozemaljske države, njihove granice i zastave.
U početnoj sceni sačinjenoj od 17-dnevnog medijskog izvještavanja o nestanku izraelskih dječaka, autori uvode i lika Simona (Shlomi Elkabetz) koji će uskoro preuzeti istragu, što će već tada, serijal nagovijestiti kao, prije svega, politički detektivki triler, naravno, uokviren žanrom drame, mahom porodične i religijske i sa posebnim akcentiranjem na korištenje elemenata dokumentarnog filma. Ono što će se odmah moći primijetiti u izgledu Simona, jeste njegova nešto tamnija boja kože, što će ga, zajedno sa njegovim djelovanjem i preuzimanjem apsolutno neutralne tačke gledišta, te šutljive prirode i jakog karaktera, definisati kao lika misterioznog porijekla, kojeg se neće moći smjestiti pod „naše“, niti jevrejske, niti palestinske, iako se jasno izjašnjava kao Jevrej. Pomiren sa činjenicom da izraelske dječake vjerovatno neće pronaći žive, Simon usmjerava istragu na one koje možda još uvijek može spasiti. Jer za njega su očigledno, svi dječaci „njegovi“, „naši“. Ispred Zida plača, uskoro započne mirnodopsko molitveno okupljanje i masovna služba za nestale dječake i dok svi u Izraelskim sigurnosnim snagama (IDF) vjeruju kako skup poziva na solidarnost i mir, Simon kaže: „Brinem za dan poslije, kada se ispostavi da molitve nisu uslišene.“
Deset epizoda serijala je, dakle, podijeljeno po poglavljima sa pojedinačnim naslovima, od kojih svaki ima svoju, tematsku, sadržajnu, ali i simboličku ulogu. Tako je prva epizoda, odnosno, prvo poglavlje nazvano: „Iz dubine duše, vapim za Tobom, Gospode“, što je, zapravo, početak pokorničkog Psalama 130-og, u Knjizi Psalama. Ovaj naslov proizilazi iz scene masovne molitve ispred Zida plača, u kojoj više od 20.000 Jevreja izgovara Psalam 130, gdje postaje jasno, da, molitva za povratak dječaka ima i svoju dodatnu uloga, koja svjesno ili nesvjesno, uključuje i kaznu za počinioce. Jer, nakon što snimatelj zumira prisutne mladiće, a posebno Avishaya koji u svojevrsnom transu izgovara riječi Psalama, a koji će u sceni poslije i zaplakati za otetim dječacima, postaje jasno da je u tom trenutku katarze, on prvi pogledao prema mračnom tunelu i da je ljubav prema svojoj naciji, prerasla u ljutnju prema drugoj. Kadrovi molitve predstavljeni u dokumentarističkom obliku, u kojem su igrani dijelovi kombinovani sa stvarnim, medijskim, dokazuju i snažnu utemeljenost serijala sa izraelskom stvarnošću, ali i njenu neraskidivu vezu sa religijom.
Serijal završava zagrljaljem i suzama Husseina i Suhe, i nemogućnošću stvaranja empatije prema osuđenim dječacima, prema Avishayu koji ih je u sudnici zamolio za oprost, rekavši da on nije ubio njihovog sina: „Žao mi je. Ne mogu više da podnesem osjećaj krivice. Zaista, poslije tako užasnog čina, ja… ja zaista žalim što sam rođen. Žao mi je…“. Iako on zaista i nije presudio Mohammedu Abu Khdeira, kako će se u međuvremenu dokazati, već je „samo“ učestvovao u otimici, nemogućnost prihvatanja njega kao nevine žrtve, uokviruje prikaz društva i okončava kroćenje historijskoj trenutka koji Izrael trenutno živi. Naši dječaci nisu serija o ratu između Izraela i Palestine, ovo nije dokumentarac o „genocidu koji Izraelci vrše nad Palestincima“, niti medijski izvještaj o „terorističkim napadima“ Hamasa. U njemu nema strana, sabiranja žrtava ili „osuđivanja zločinaca“. Nema lažne nade u sretan kraj i pomirenje. U njemu postoji samo jedan dječak i jedna potraga za zrakom solidarnosti na kraju mračnog tunela.
Ako je za njega jednog, nemoguće pronaći sažaljenje, kako će se to moći za još hiljade ubijenih.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.
