Neku noć dok sam sa Čerom uz pljuge i pivo kužio svijet, Čera reče kako je svaka rijeka na izvoru čista, ali kako odmiče od izvora počinje se kontaminirati. To je rečenica koju je često izgovarao njegov otac kada bi htio demistifikovati velike ideje, koje su ubjeđivale čovječanstvo da za njih vrijedi dati mladost, djecu, sopstveni život i svaki njegov trenutak.

Autor: Imran Maglajlić

Milan Kundera u svom stvaralačkom opusu daje notu neizvjesnosti i beznačajnosti, baš u vremenu kada se čovječanstvo, zbog „značajnosti“ velikih ideja i vođa, zaboravlja smijati. U prethodnim djelima kao što su „Smiješne ljubavi“ ili „Nepodnošljiva lakoća postojanja“ Kundera, kroz svoje junake i njihove bezazlene šale i konstatacije, prikazuje proces u kojem beznačajno postaje značajno. Toliko značajno da postepeno uništava biće do njegovog nukleusa. Dakle, (bez)značajnost je u oku posmatrača.

Djelo „Svetkovina beznačajnog“ stvara opuštenu klimu u kojoj egzistiraju junaci romana: Alain, Ramon, Charles i Caliban. Ova četiri lika u nekim hermetičnim ljudskim međuminutama, razgovaraju o idealima, idolopoklonstvu, humoru, lažnom moralu i milionima ovozemaljskih stvarnosti. Ovi likovi propituju snagu volje koja održava jednu metanaraciju u životu, ali ima li granicu snaga volje i koje su njene nuspojave? Anegdota o Staljinu koju pripovijeda Charles paralelno prati živote likova iz romana. Staljin u romanu o snazi volje i ljudskoj stvarnosti kaže: „Ima toliko predstava o svijetu koliko i stanovnika na planeti; to stvara nepobitan haos; kako unijeti red u taj haos? Odgovor je jasan: nametnuvši cijelom svijetu jedno jedino viđenje svijeta. A ono se može nametnuti samo voljom, samo ogromnom voljom, voljom koja je iznad svih volja“. U stvaranju jednog viđenja svijeta, Staljinovi najbliži saradnici izgubili su sluh i osjećaj za šalu, te za trenutke koji životu daju smisao ili ga obesmisle, ali u svakom slučaju daju nadu da će se lakše proživjeti život.

Likovi iz djela Milana Kundere često su oni koji vječno tragaju za smislom u moru besmislenosti i paradoksalnosti. Junaci njegovih romana često podsjećaju na ljude koji su svojevoljno stali na marginu dok lobotomizirana svjetina modernog doba tumara ka trendovima i simulacijama.

Kundera je na nekoliko stranica romana „Svetkovina beznačajnog“ propitao konstrukciju trenda, odnosno onoga što je ”moderno”.  Možemo reći da je početak i kraj knjige baš na tome tragu. Alainovo promišljanje o moći ženskog zavođenja vodi nas opet na trag društvenog konstrukta, koji između ostalog konstruiše i trendove. U okviru jutarnjeg meditiranja Alain je primijetio da ženska moć zavođenja nije više bila koncentrisana na njihovim bedrima, zadnjicama niti grudima, nego na pupku. Alain u razgovoru sa Ramonom kaže:

„Šetati se tako razgolićenog pupka je vrlo u modi. A ta moda postoji već gotovo deset godina. I proći će kao sve mode. Ali ne zaboravi da je moda pupka počela s novim milenijem! Kao da je neko u tom simboličkom trenutku digao zavjesu koja nas vjekovima sprječava da vidimo ono bitno: da je individualnost čista iluzija!“

Milan Kundera kroz djela konstantno provlači klackalicu lakoće i težine postojanja, koja je često izazov, ali i stalno pitanje da li su individualnost i pravo na izbor samo iluzije modernog svijeta. Puno misli o beznačajnosti tumara moždanim ćelijama Kunderinih junaka romana „Svetkovina beznačajnog“, a oni svoju težinu postojanja olakšavaju kroz razgovore i polemiku. Calabin, ulazeći u ulogu konobara, koji je došao sa Istoka, uspio je doživjeti malograđanske uloge koje igraju ljudi na D’Ardelovom koktelu.

Gotovo sve situacije sa kojima se susreću likovi prati isti nazivnik, nazivnik beznačajnog. Naravno, ovisno sa koje strane Kunderine klackalice lakoće i težine posmatramo. Staljin je kroz šaljivu priču o lovu na jarebice, koju je ispričao najbližim saradnicima, uspio obesmisliti svoju snagu volje. Na kraju reče: „I misleći na vas, osjećao sam kako mi volja slabi, umara se, biva iscrpljena, a snovi, naši lijepi snovi, koji više nisu podržani mojom voljom, ruše se kao ogromna tvorevina kojoj su potkopali temelje“. I da bi ilustrovao to rušenje, Staljin udari snažno šakom o stol, koji se zatrese.