Tekst: Miroslava Milivojević
U vrijeme kada civilizaciju za jednu ruku vuče strah a za drugu drži nada da ćemo sačuvati zdravlje onih najslabijih i izdržljivost najjačih među nama, „strpljenje” i „herojstvo” su riječi koje najčešće čujemo ili pročitamo. One za koje se hvatamo kao za slamku spasa. Poštovani heroji današnjice, ljekari, prosvjetari, trgovci i svi vi koji ste na svojim radnim mjestima, neovisno o složenosti situacije, želim da vam poručim da su mladi uz vas. Niste sami, a nisu ni vaši najmiliji, u trenucima dok se lavovski borite svojim neprospavanim noćima za nas i svako novo vedrije sutra. Izdržite nošeni dobrim vibracijama aplauza koji odzvanjaju vama u čast ovih tihih proljećnih večeri.
Uz prvu jutarnju kafu i stihove pjesme „We are the heroes of our time”, razmišljam o tome kako je sada sve na pauzi, ali istovremeno kao na pokretnoj traci. Rijetko kada se zapitamo – postoje li heroji nekog sasvim običnog dana, nevanredne svakodnevnice? Neko ko nosi plašt super junaka ispod obične pamučne majice i najtoplijeg osmijeha. Neko čija je snaga naše pogonsko gorivo. Mislim da ću te odgovore najlakše pronaći ako se osvrnem na svoj dosada prijeđeni put.
Nakon diplomiranja, moje interesovanje se sve više širilo na druge, srodne sfere, koje nisu bile obuhvaćene mojim formalnim obrazovanjem. Bilo je mnogo obuka, seminara, treninga i neki od njih (ili ono što je uslijedilo nakon njih) ostavili su traga na meni, usmjerili dalje moj razvojni put i način razmišljanja. Nakon obuke za primjenu modela „Porodične grupne konferencije”za podršku djeci i porodici u krizi, koju je organizovala IN Fondacija Banja Luka, a potom i obuke – „Program Y – Inovativni pristupi u prevenciji rodno zasnovanog nasilja i promociji životnih stilova kod mladića i djevojaka” realizovane od strane Perpetuum Mobile, Banja Luka, shvatila sam da želim djeci i omladini biti neka vrsta putokaza. I ne samo putokaza nego i prijatelja na njihovom razvojnom putu, koji će im pomoći da shvate šta i koliko sve mogu. Dakle zdravi start i “plodno tlo” za glas i ideje mladih je ono što je ključno i što je u suštini bila i moja polazna tačka. Dobar dio tih obuka i treninga vodili su obučeni mladi ljudi, koji su nam se pristupom predstavili kao radnici… omladinski radnici 007. Doduše, bez ove numeracije, crnog odijela i kravate, ali jednako odgovorno i profesionalno na zadatku. Dvije godine kasnije, evo i mene u cipelama omladinskog radnika. Kako je došlo do toga? I ko su uopšte omladinski radnici?
Prečesto povučena za rukav uz pitanje “Kakvo je to uopšte zanimanje?”, pokušavam pronaći dovoljno adekvatan i razumljiv odgovor, ne umanjivši pri tom vrijednost nijednog sata rada, nijedne aktivnost i truda ugrađenog u cjelinu zvanu omladinski radnik. Ako konsultujete dalje, literaturu ili “gospodina” Google-a, saznaćete kako su omladinski radnici kvalifikovane osobe koje radno iskustvo najčešće stiču u omladinskim centrima, omladinskim klubovima, omladinskim organizacijama ili javnim ustanovama koje podržavaju razvoj mladih ljudi. Na tim pozicijama njihov zadatak je da daju poptunu podršku profesionalnom, ličnom i obrazovnom razvoju mlade osobe, unapređujući na taj način ne samo progres jedne mlade ličnosti, nego i generalno zajednicu u kojoj žive, obrazuju se i djeluju.
Iz mog ugla, uz sve navedeno, omladinskog radnika bih opisala u još nekoliko crta:
- Omladinski radnik je borac – najprije protiv samog sebe da se suoči sa svojim strahovima i nedoumicama o uspjehu njegove ideje i rada u društvu predrasuda;
- Od momenta kada je postao omladinski radnik, on je je takođe i nekrunisani “kralj” strpljenja. Osnovni zadatak na kome se sve ostalo bazira, jeste da umije da osluškuje potrebe mladih, Jedan pisac je rekao da nije heroj onaj koji je hrabriji od ostalih, nego onaj koji je hrabriji pet minuta duže od drugih. Ne posustajte lako i brzo nakon prve prepreke sa vjerom u mlade, upamtite – minut pravi razliku;
- Počasne uloge animatora mladih da se uključe u omladinski rad a potom i uloga facilitatora, a nerijetko i mentora, takođe pripadaju omladinskom radniku. Poznata je činjenica da su upravo mladi nosioci demokratskih promjena u društvu. Oni koji misle suprotno – varaju se. Upamtite, i pasivnost je stav, vrlo često poguban po buduće odluke i generalno budućnost mladog čovjeka u društvu;
- Iz prethodno navedenog, slijedi još jedna bitna uloga – uloga motivatora. Uključiti mlade u različite procese iskustvenog učenja, time ih i podsticati na putu ka cjeloživotnoj dopuni znanja;
- Onda kada ni motivacija nije dovoljna, omladinski radnici su, prvenstveno vlastitim primjerom pokretačka snaga nadolazećim generacijama mladih. On ih ohrabruje saznanjem da su u svom društvu mnogo više od glasačkog tijela. Ustvari, da mogu biti direktni ili bar indirektni donosioci odluka i učesnici u socijalnim procesima svoje zajednice;
- Prešao je dug put od učenika, preko brojnih treninga, seminara i obuka, uspona i padova i postao učitelj budućih generacija mladih, ali ipak ostaje – vječni učenik. Jer učenje je kao veslanje uzvodno, čim se prestane, odmah se kreće unazad. Nazadovanje u ovoj profesiji je nešto što ne opraštate sami sebi;
- I na kraju, kao vrlo bitna stavka – omladinski radnici su spona između mladih i vlasti, na obostranu korist. Mladi time dobijaju da i njihov glas i ideje “čine razliku”, kvalitetno obrazovanje, mogućnosti (samo)zapošljavanja, različite podsticaje i, generalno, razlog zašto ostati u našoj zemlji. S druge strane, predstavnici vlasti dobijaju potrebne informacije o potrebama mladih, kao i saznanje da tom međusobnom saradnjom za partnera dobijaju školovane i pri tome mlade ljude u kontinuiranom procesu neformalnog obrazovanja, koji itekako brinu ne samo o vlastitoj budućnosti, nego i o budućnosti društva.
Biti omladinski radnik je izazov, čak i za one koji su već godinama na toj stazi.
Jedna nepredviđena životna okolnost, par klikova a ubrzo i pozivno pismo za “Obuku stručnih saradnika/ca za mlade” koju je organizovao Institut za razvoj mladih „KULT” u Sarajevu, uvele su i mene u svijet omladinskog rada. Došla sam sa million upitnika nad glavom kao “ukrasom”, upakovana u formalno odijelo jednog prosvjetnog radnika, mladog aktiviste i volontera. I putovanje je započelo. Nisam samo naučila kako biti omladinski radnik – nego i kako mladom čovjeku argumentovano uliti vjeru da zajedno možemo kada istinski to i želimo; nisam učila kako komunicirati i služiti se medijima kao korisnim i moćnim alatom u omladinskom radu, nego kako i sama biti odašiljač pragmatične poruke; nisam samo usvajala brojne zakonske regulative koje se tiču omladinskog rada u svim dijelovima BiH, nego sam spoznavala i svoje limite. Sada kada znam kakvi su stavovi i preduzete mjere donosioca odluka po pitanju politika prema mladima, moj stav je da ostanem onih “pet minuta duže”, još jednom pokušam, motivišem omladinu. Moram da motivišem i sebe da ja to mogu, zbog svih onih koji imaju snagu i srce ostati, ali i za one koji su nas podigli i kojima dugujemo, bar toliko, stvoriti trpljivu budućnost u našoj zemlji. Trenutno sam dio „Akademije omladinskog rada” koju organizuje „PRONI – Centar za omladinski razvoj”. To je moj idući izazov – čuti iskustva i učiti od mladih iz meni najbliže regije, ali i imati povratnu informaciju od njih. Zajedno idemo malim koracima ka velikim ciljevima.
I za kraj, poruka svima onima čije su se oči strpljivo zadržale na ovim redovima – bilo da ste zvanično pod amblemom “youth worker-a”, ili na bilo koji drugi način radite sa mladima, ne zaboravite uvijek biti dobar vjetar u njihova jedra, jer ste upravo VI taj heroj današnjice u čijim je rukama herojstvo nekog novog sutra.
A ti mladi čovječe, čiji si super junak bio danas?
Originalni tekst i ostale aktivnosti možete pronaći na stranici Centra PRONI.
