Postoji priča o drevnoj predstavi o pticama „Ptice“
I to je kratka priča iz prapočetka svijeta
Iz vremena kad nije bilo ni Zemlje ni kopna.
Samo zrak je bio i ptice posvuda.

Ali stvar je u tome da tad nije bilo mjesta na koje se može spustiti.
Jer tad nije bilo kopna.
Pa su ptice samo kružile i kružile.
Jer to je bilo prije početka svijeta.

I zvuk je bio zaglušujući. Ptice pjevice su bile posvuda.
Milijarde, milijarde i milijarde ptica.

Među pticama bila je i jedna ševa, i jednog dana njen je otac umro.
Bio je to veliki problem, jer šta uraditi s tijelom?
Nije bilo mjesta da ga se položi, jer nije bilo Zemlje.

Napokon ševa je pronašla rješenje.
Odlučila je sahraniti oca u potiljku svoje glave.
I to je bio početak sjećanja.
Prije toga niko se ničeg nije mogao sjetiti.
Ptice su samo neumorno kružile.
Neumorno kružile u širokim krugovima.

Laurie Anderson, „Početak sjećanja“

Prošla je ponoć. U pidžami sjedim na ćilimu u dnevnoj sobi. Ispred mene je otvorena kartonska kutija. U njoj umire Bijela. Moja golubica s prstenom na lijevoj nožici. Iz rane na vratu, kao iz strujne sklopke, vire joj žile. Tamna krv upija se u bijelo perje. Hladno je. Meni na podu, njoj koja umire. Nana i dedo ulaze i izlaze iz sobe. Ja odbijam ići na spavanje. Zato oni svako malo promrmljaju jebale vas ptice. Tata, otriježnjen ptičjom krvlju, prinosi mi deku i sjeda pored mene. Krivo mu je. Kad je donio Bijelu prije dva mjeseca rekao je ona je za tebe. I sad, taj njegov poklon meni umire. Kako se mačka uspjela uspentrati do kaveza i otvoriti vrata, nikako ne može da shvati. Sve je dobro provjerio, kao i uvijek, kaže. Ali mačka se popela. Jedan je sat, i dva, i tri. Dedo i nana hrču iza zatvorenih vrata njihove sobe. Mi sjedimo šutke, gledamo u golubicu, njene pokidane žile, bol koja bezglasno protiče. Očni kapci su nam teški. Tata, da ne bi zaspao, svako malo ponovi da će sve biti dobro, samo da ona pregura noć.

Petnaest godina poslije, sjedim u istoj sobi, na istom ćilimu. Vrijeme ga je pohabalo, moljci mu izbušili rupe. Noći su jednako hladne, samo je mrak zreliji. U njemu se teško spava. Dedo u svojoj sobi hrče, sve ostalo uzima tišina. Kao jedini kompas kroz vrijeme koje nadire koristim strogi raspored propisane terapije. Tata više ne živi ovdje. Vidim ga rijetko. On se boji mog ludila, kao golub mačke, pokatkad svrati, a zapravo mnogo više koristi telefon za uvid u moje zdravstveno stanje. Nazove noću. Kad je siguran da dedo spava. Siguran da nema bojazni da će se na njega izderati i pitati što si opet pio. Glas mu je usporen, svako malo uzdahne. Ne može razumjeti šta mu je to napalo dijete. Kako je to moguće? Ja se sjetim one noći s Bijelom i odgovaram, sve zatvoriš, dobro provjeriš, pa opet … Ali ipak, govori taj usporeni glas, sve ja mogu da razumijem. Da popijemo. Dreknemo. Napravimo sranje. Ali da ludimo?! … Pa zato stvarno nema potrebe.

Te pokidane žice vire u noći. Jednoj, pa drugoj, pa nekoj desetoj. U godinama koje već nekako prolaze. Zazvoni telefon. Tata pita kako zdravlje? Imaš’ lijekova? Nekako razgovor uvijek tako započne. Dosta se toga promijenilo. Ja imam djevojku. On je to shvatio, bez da sam mu ikad rekla. Njemu je drago čuti da je zdravlje dobro, i da lijekova ima. Pa onda nenametljivo pita, kako je ona? (misleći na moju djevojku). Šta ima kod nje? Ona je dobro, govorim. Ima posla… Zatim malo šutke dišemo u rupice na plastičnim slušalicama, i on kaže, nego kakva vam je saradnja? I tako to? Treba mi par trenutaka da suspregnem smijeh. Pročistim grlo i zaključim, i saradnja je dobro.

U jednoj noći u kojoj više niko ne hrče, opet smo tu tata i ja. Dedo je predvečer umro. Treba proći i ova noć, a zorom će već doći radnici pokopa i odnijeti tijelo. Sjedim na podu u dnevnoj sobi. Kuća je nešto malo popravljana, ali se ti zidovi ne daju ugrijati. Studen bije. Tata svako malo uđe, sjedne pored mene, zapali. Još ovo večeras da preguramo, govori više za sebe. Pogleda me sa strahom u očima i primakne mi zdjelicu sa keksom. Istina, kad god bi neko umro mene bi nutkali slatkom. Čak i one noći kad je Bijela umrla tata je iz džepa izvadio čokoladu. Sad dok čekamo da jutro donese radnike Pokopa, ja ne shvaćam zašto je to tako. Priznam, u mom je životu štošta padalo, ali šećer nije nikad. Sati prolaze. Jedan je, i dva, i tri. Tata opet ulazi. Sjedne pored i pita, kako si? Klimam glavom. Lijekova imaš? Imam, kažem. Šutimo. A što ona nije došla?, pita misleći na moju djevojku. Radi ujutro, kako će. Zapalim cigaru. Sad on klima glavom, jasno mu je, razumije. Vadi cigaru iz svoje kutije. Traži mi upaljač. Škljocne. Izdahne prvi dim i pogleda me. Nego, kakva vam je saradnja? Uvuče drugi dim pa doda, i tako to?  Uvučem i ja dim. Malo ga mućkam u ustima, a onda ga lagano izbacim s odgovorom. Fina, samo toliko kažem. On opet klima glavom. Fino, fino, zaključi i izađe iz sobe.

Vozilo Pokopa je stiglo. I to je to. Moj otac je taj. Najstariji sin koji donosi odluke. Ali on baš i nije vičan donošenju odluka, pa trčkara niz stepenice, uz stepenice. Hvata ga panika. Imamo problem, kaže. Problem je to što vozilo ne može da se okrene kod kasarne. Naša ulica je uska, a uz trotoar su komšije parkirale svoje automobile. Ne može se proći. Ne može tako … Na rikverc? … Da mi ga naopako odnesu iz kuće, zajapureno odmahuje.

Pola komšiluka je na ulici, a on i dalje trčkara i ureduje. Zbunjenom vozaču govori samo malo da se strpi. Sad će komšija Haris pomjeriti auto. I ovaj stvarno trči u papučama. Za njim pospanih lica još dvojica hite prema svojim autima. Nastala je zbrka. Neke komšinice sa strana poluglasno izgovaraju molitve. Druge razgovaraju. Jedna kaže, svašta, pa i živi se rikvercom voze.

Sad je sve upravljeno kako treba. I auto, i mrtvac, i sve što nakon smrt ostaje. Točkovi se kotrljaju polako. Za njima hoda tata. Uzdignute glave. Pritisak mu je skočio. Crven je u licu. Poluotvorenih usta plitko diše. Istina njemu je najgore. On danas gubi najviše. Nema više nikog na ovom svijetu ko će ići od kafane do kafane da ga traži. Ko će probdjeti cijelu noć, jer su javili da on još nije stigao kući. Ko će ga zvati po sto puta samo da provjeri je li živ. Tišina je. Stojim ispred kapije. U trenutku kad vozilo Pokopa prolazi pored naše kuće, tati krv udari na nos. Ali i dalje hoda, jednako uzdignute glave. Krv mu iz nosa kaplje kao iz prekinute žile. Curi mu niz usne i vrat, upija se u tkaninu košulje. On ne progovara. Ide korak po korak. Pogleda me. Sad je i njemu sasvim jasno da nakon nekih noći naprosto ne svane.

  • Lejla Kalamujić je rođena u Sarajevu 1980 godine, gdje i danas živi. Diplomirala je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autorica je dvije zbirke kratkih priča “Anatomija osmijeha” i “Zovite me Esteban”, te dramskog teksta “Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu”. Piše prozu, drame, eseje i osvrte koje objavljuje u različitim časopisima i web-portalima na prostoru bivše Jugoslavije. Priče i drama su joj prevođene na više stranih jezika.

For best gaming related news, visit our partner GameWizMag.