Draga mama,

svašta mi se izdešavalo ove godine ‒ nakon što sam ispratio svog, bio sam i na sahrani prijateljevog tate, dok sam drugom prijatelju čestitao dobitak prvog djeteta i sretan rastući stomak njegovoj supruzi, jer je na putu i drugo dijete.

Ljudi ne umiru, samo mijenjaju oblik, a Nova godina je, jebi ga, zaokružen broj u kalendaru.

Dan prije Nove godine ustalo mi je tijelo i otišlo da se umije, ali um nije, ne radi se o nikakvoj krizi srednjih, ni ovih, ni onih godina. Majka i dido odavno oru nebeske njive, a meni rekoše da je vrijeme prestati biti dijete ‒ treba odrasti, treba otarasiti se loših navika, osigurati se, zaključati se, uozbiljiti se, prestati uživati i surovo živjeti, postati jedan od onih koji umre pred kraj dvadesetih, a ukopaju ga u šezdesetim godinama.

Srećom, ni moj drug Jevrosim nije takav.

Jevrosim živi u nekoliko realnosti ‒ ova prva u kojoj hoda na dvije noge koje gaze zemlju, zvaćemo je uspravna. Onda ona druga, gdje spava i tad nogama gazi oblake ‒ zvat ćemo je uspavana. U trećoj realnosti Jevrosim je najsmješniji i najsretniji, to je realnost Jevrosima u tuđim očima, dakle, kako ga drugi vide ‒ zvat ćemo je usrana, jer ga drugi gledaju žmireći, pa je čak i on zamolio sebe iz ogledala da uskoči sebi u uspravan život, a on će dobrovoljno u ogledalo i čekati dobar momenat da se vrati, jer mu je dosadilo biti sretan u tuđoj slici o njemu. Tek tada život Jevrosimu postade usran, jer zbog nedostatka poniznosti, Jevrosima nisu samo drugi gledali kao sretnog, nego i on to poče raditi tako da je na njegovu žalost zaboravio kako tuga izgleda, a šta je sreća bez tuge?

I u četvrtoj realnosti Jervrosim je također bio sretan i moćan, a četvrta realnost nije relevantna, jer u njoj Jevrosim nije bio trijezan, nego je letio, skakao i mogao sve što nije znao ni da postoji, a pošto ta realnost nije istinita, nego iskrena, što je opet subjektivno, Jevrosim je saznao da postoji u nečemu što ne postoji.

Pa na kraju, šta je istina bez laži, zar to postoji? Jer svako svoje iskreno ima, a svako i dalje vidi šta je mozak spreman prihvatiti i to nisam ja smislio, ja sam to sam izgovorio.

Uspravan Jevrosim je znao sve, a nije znao šta ne zna, tako da nije znao ništa; sa druge strane uspavani je sumnjao u sve što zna, pa je zbog toga znao šta ne zna, a onda je uspavani Jevrosim saznao da ništa ne zna, ali nije mogao uspravnom sebi pomoći, jer onog trena kada progleda uspavan postane uspravan, pa je Jevrosim dobro uvježbao da budan sanja. A gore od Jevrosima koji budan sanja je Jevrosim koji je usran dok spava.

Postojale su stvari oko kojih smo Jevrosim i ja se slagali, mnoge smo prećutali, pa smo jedan drugog i drugi jednog, slagali. Laž je ispričati pola priče, iako je to pola istina.

Laž je na “kako si” reći “dobro sam”, a u glavi zvoni: loše, sranje, ubit će, sjebano, neraspoloženo, depresivno, gnjevno, kolaps, ništa nema smisla.

Poštovali smo sve u početku jer smo iskreno, što je opet subjektivno, a ne istinito, mislili da se nepoštivanje treba zaslužiti, u prevodu davači smo šanse ‒ poštuj sve, bar probaj dok te ta osoba ne uvjeri u suprotno.

Zvonio je mobitel, sa druge strane uha bio je Jevrosim, on tvrdi da će uvijek biti nesretan cijelu godinu, ako ne bude sretan novogodišnju noć. Taman kad sam mislio reći da sreća pravi i ne proganja i ne čeka, Jevrosimu se realnosti pomiješaše i tako narciosoidni, ali opet sretni Jevrosim iz ogledala istjera ovog tužnog uspravnog iz jave Jevrosima kod ovog sretnog uspavanog Jevrosima iz zna. Dakle, ogledalo je došlo u javu ‒ bio je sretan, uspravan, iskren, ali ne istinit, tuga je otišla u san, dakle trzao se noćima, nije spavao, pa kad je sretniji sreo tužnog u snu, on ode kod ovog Jevrosima koji nikad nije trijezan, a pošto ta realnost ne postoji, odnosno nije istina, ali jebi ga opet je iskrena, Jevrosim poče da nestaje, nije stao da nestaje.

U ponoć, kada svi budu čestitali novu godinu Jevrosim će postati sve što je mogao biti i prestati da ima sve što je njegovo, a njemu ne pripada i tužan i sretan i odsanjan, čak i kad nije trijezan, Jevrosim je sve to, svi ti likovi su on i svi ga znaju, a on ali još uvijek ne zna je li on onaj koji priča ili koji čuje u glavi.

Sretna Nova, Jevrosime. Biće sve okay. Znaš i sam da ljudi ne umiru, samo mijenjaju oblik, a Nova godina je, jebi ga, zaokružen broj u kalendaru.

Nek’ je živa glava.