U decembarskom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Irac” redatelja Martina Scorsesea kao i na “Uspon Skywalkera”, deveto i za sada finalno poglavlje najpopularnije filmske franšize svih vremena “Ratovi zvijezda”. Osvrt pripremio Mario Radišić.

Martin Scorsese: Irac

Jedan od naočekivanijih filmova godina, ako ne i dekade, svakako je “Irac”, nova gangsterska epska drama redatelja Martina Scorsesea. Malo je istinskih filmofila koji nisu bili oduševljeni činjenicom da veliki Marti snima novu kriminalističku sagu i to udruženo sa uistinu impresivnim generacijskim glumačkim triom kojeg čine Robert De Niro, Al Pacino i Joe Pesci i uz pomoć još jednog glumačkog veterana iz Scorseseovih filmova, Harvei Keitela. Ali pored euforije, “Irac” je izazvao i kontroverze čak i prije svoje premijere, prvenstveno iz dva razloga. Na prvom mjestu, film se služi digitalnim efektima kako bi podmladio svoju dosta zreliju glumačku postavu u narativu koji pokriva skoro 50 godina. Digitalno podmlađivanje glumaca posljednju deceniju se koristi sve češće u skupljim hollywoodskim blockbusterima ali uglavnom minimalistički, kratkotrajno. Ujedno, uspješnost takvih postupaka do sada je bila najblaže rečeno skromna i vrlo rijetko uvjerljiva. “Irac” predstavlja zapravo revolucionarni eksperiment, prvi igrani film u kojemu digitalizacija lica pokriva najmanje 50% filma i koji u ovakvom obliku bez istog postupka ne bi bilo moguće ni snimiti. Druga kontroverza, koja se pojačava naročito sada u predoskarovskoj sezoni jeste činjenica da je “Irac” u biti televizijski film finansiran od strane “Netflixa” , aktuelnog streaming giganta i video servisa koji je jedini bio spreman finansirati Scorseseov film sa, za televiziju, nevjerovatnim budžetom od skoro 160 miliona dolara. Jednako kao što je Netflixov film “Roma” prošle godine tokom Canneskog filmskog festivala probudio brojne debate da li se TV film uopće treba prikazivati i takmičiti na festivalu namijenjenom prvenstveno za promociju kino ostvarenja, tako je sličnu raspravu ove godine doživio i “Irac”. No različita mišljenja na stranu, ostaje činjenica da je Scorsese bezuspješno pokušao obezbijediti finansiranje svog projekta kod filmskih studija i bez Netflixa vjerovatno nikada ne bi bio ni snimljen. Također, epsko trajanje filma od 209 minuta čini “Irca” najdužim ostvarenjem u karijeri redatelja već poznatog kao autora sklonog trosatnoj filmskoj formi. Međutim, troipolsatni “Irac” sasvim sigurno ne bi bio odobren od bilo kojeg hollywoodskog filmskog studija niti bi čak i redatelj iznimnog renomea poput Scorseseovog, dobio apsolutnu kreativnu slobodu kakvu mu je omogućio Netflix. Sviđalo se to nekom ili ne, ovakvi presedani moguće da su tek zora jednog novog oblika prikazivanja filmova i za već desetak godina upitno je da li ćemo uopće imati do sada jasno označenu distinkciju između kino i televizijskih filmova.

Glumačka postava ”Irca”

Već spomenute kontroverze koje je “Irac” izazvao, masovna primjena digitalnih efekata zbog podmlađivanja glumaca i finansiranje od strane Netflixa, pokazat će se da su, ironično, i dva glavna problema Scorseseovog filma na umjetničkom i tehničkom planu. Naime, digitalno podmlađivanje De Nira, Pacina i Pescija limitirano je na njihova lica kako bi mogli djelovati kao tridesetogodišnjaci. Ta iluzija u određenim trenucima se doima uvjerljivo a u drugim facijalne ekspresije djeluju umjetno, čak i animirano. Još gora situacija je kada su u pitanju nepromijenjena tijela glumaca koja krasi stvarna tromost, ukočenost i usporenost sedamdesetogodišnjaka dok istovremeno nastoje interpretirati daleko mlađe osobe. Dovoljno za ozbiljne distrakcije od onoga što je primarni fokus u bilo kojem filmu Martina Scorsesea, a to je kvalitetna priča. Ostat će misterija zbog čega se redatelj, ionako poznat kao protivnik ozbiljnije upotrebe specijalnih efekata, odlučio na ovakav postupak, umjesto daleko klasičnijeg pristupa i angažiranja prikladnih glumaca koji će portretirati junake u mlađim godinama. Ako je upravo Robert De Niro mogao svojevremeno maestralno tumačiti mlađu verziju Marlona Branda u “Kumu 2”, teško je shvatiti zbog čega neko ne bi mogao predstavljati adekvatnu inačicu tridesetogodišnjeg Franka Sheerana. Također, autorskoj slobodi koju je Scorseseu omogućio Netflix čini se da bi odgovarala intervencija hollywoodskih producenata, naročito kada govorimo o dužini filma. Dok mnogi američki klasici imaju nepisanu etiketu djela kojima nedostaje snažniji redateljski pečat ili duže trajanje, s druge strane, “Irac” se čini kao ostvarenje kojemu bi koristila nešto kraća forma a s njom i bolji tempo i fokus. No i pored ovih, uvjetno rečeno nedostataka, “Irac” je i dalje daleko od lošega filma. Riječ je o Martijevu nezvaničnom trećem i finalnom poglavlju mafijaške sage započete sa “Dobrim momcima”, potom nastavljene s “Kazinom” a sada kompletirane sa “Ircem”. Novo djelo Martina Scorsesea elegija je žanru gangsterskog filma, vjerovatno i oproštaj ali ujedno i demistifikacija mafijaškog glamura i mitosa, guljenje svih njegovih površinskih slojeva fasade sve do prazne suštine. Još jednom svjedočimo o spajanju dvije Scorseseove skoro šizofrenične autorske strane – užitku kojeg očigledno ima u ilustriranju ljudskih grijeha i istovremenoj zabrinutosti za humanost. Također, Irac” je umnogome film o sjećanju, njenoj zamršenosti, o dubini srama, o nepovratnosti postupaka, o ljudskosti i njenom sporom propadanju i u konačnici o neizbježnosti smrti. Promatrano u ozračju takvih motiva, može se reći da “Irac” ipak nije tipičan Scorseseov gangsterski ep. Njegova kontemplativnost donosi nam redatelja u njegovoj zreloj zenitnoj stvaralačkoj fazi. S druge strane, riječ je o djelu neujednačene kvalitete a lik Franka Sheerana čini se da nažalost nema karakternu kompleksnost većine Martijevih višeslojnih junaka ili antijunaka. No čini se da takav sud neće zasjeniti respektabilan uspjeh kojeg “Irac” trenutno proživljava, kako finansijski tako i od strane velike većine filmskih kritičara, a sudeći po prognozama, na nadolazećoj dodjeli nagrada Oscar, film Martina Scorsesea bit će jedan od glavnih kontendera u najznačajnijim kategorijama.

Star Wars: Rise of Skywalker

Nakon pet godina, tri glavna i dva sporedna filma, nova trilogija među fanovima poznata kao “Skywalker saga” najpopularnijeg filmskog serijala svih vremena “Ratovi zvijezda”, konačno je stigla do svog završnog čina. Nažalost, pokazat će se da je ova aktuelna sa sobom donijela i više kontroverzi, turbulencija i opozitnih stavova nego dvije trilogije koje su joj prethodile. Serijal kojeg je prije 42 godine pokrenuo njegov idejni tvorac, redatelj George Lucas, prvobitno je bio inspiriran avanturističkim filmom, svemirskim avanturama Flasha Gordona i do tada još relativno popularnim mačevalačkim, sandalskim i samurajskim filmskim epovima. Ono što je najprije zamišljeno kao jedan cjelovečernji igrani film zbog nevjerovatne globalne histerije brzo će prerasti u franšizu. Pa je tako i mnogo prije ovogodišnjeg “Uspona Skywalkera”, saga imala već dva završna čina, drugi 2005.godine sa filmom “Osveta Sitha” kada je Lucas i zvanično obznanio da se serijal završava. Međutim, pokazat će se da su “Ratovi zvijezda” postali tako veliki fenomen pop kulture da je jednostavno bilo nemoguće da se priča definitivno završi. Studio Disney za 4 milijarde dolara otkupljuje od Georga Lucasa sva autorska prava na serijal i kreće u daljnju eksploataciju njegove mitologije. Kao rezultat toga dobili smo novu, vrlo neujednačenu trilogiju koja, kako se na kraju pokazalo, nije donijela skoro ništa umjetnički vrijedno cjelokupnoj sagi, osim naravno ogromne finansijske dobiti za Disney.

Promatrajući novu trilogiju “Ratova zvijezda” kao cjelinu, uključujući dakle sedmo poglavlje “Sila se budi”, osmo “Posljednji džedaj” i sada zadnje “Uspon Skywalkera”, više je nego očigledno da se studio Disney prvenstveno rukovodio zaradom a ne bilo kakvim relevatnim umjetničkim ambicijama. U sedmom nastavku “Sila se budi” redatelj J.J. Abrams postavio je naizgled solidne temelje za novu trilogiju, sa možda previše suzdržanom ali ipak jasnom okosnicom priče u kojoj su podjednako bili zastupljeni nostalgija, mašta, uzbudljivost i dovoljno intrigantni novi junaci. No, onda je uslijedilo osmo poglavlje priče “Posljednji džedaj” s kojim nova vizija ubrzano kreće u nazadnom smjeru, smjeru s kojeg se više nije uspjela vratiti. S “Posljednjim džedajem” talentirani redatelj Rian Johnson ambiciozno je pokušao udahnuti progresivnost i subverzivnost u serijal, smatrajući da je za nove “Ratove zvijezda” neophodno riješiti se prošlosti kako bi mogli napredovati dalje. Njegov film u konačnici je imao određenih problema sa uobličavanjem svoje vizije ali mu se u najmanju ruku može odati priznanje zbog spremnosti na rizik. Na kraju, taj se rizik ipak nije isplatio, značajan postotak milionskih fanova “Ratova zvijezda” mrzio je promjene koje je Johnson predložio. Zbog toga je, radi stabilizacije franšize, za završno poglavlje “Uspon Skywalkera” za kormilo ponovo vraćen J.J.Abrams, inače vrlo umješan hollywoodski zanatlija ali i redatelj bez originalnosti ili istinskog autorskog ili umjetničkog pečata. Ispostavit će se da je Abramsov “Uspon Skywalkera” vjerovatno i najlošiji film kompletne sage “Ratovi zvijezda” i potvrda da je Disneyeva “Skywalker saga” na kraju prilično razočarenje i kreativni neuspjeh. Abramsov film je toliko pretrpan tropima i motivima iz cjelokupne mitologije univerzuma kojeg je kreirao George Lucas, da se zaboravio baviti nekim fundamentalnim elementima kvalitetnog filma, poput pripovijedanja, karakterizacije, dramske energije ili uopće koherentnosti. Disney je čini se toliko bio opterećen ispravljanjem navodnih manjkavosti “Posljednjeg džedaja” i zadovoljavanjem fanova da je novi film postao praktično robom sopstvene prošlosti. Nesigurnost, tjeskoba, potreba za pravdanjem, osjete se većim dijelom scenarija “Uspona Skywalkera”. Kreirajući na silu film koji će se dopasti svima, kao posljedicu takvog pristupa, Abrams je kreirao djelo koje zapravo nije ni za koga, ili još preciznije djelo koje izaziva jedino ravnodušnost, ostvarenje skoro potpuno lišeno emotivne involviranosti. Još jedan veliki problem koji je Abramsov film otkrio je činjenica da Disney očigledno nije imao krovni, sveobuhvatni narativ i zajedničku viziju nove trilogije. Lucasov prequel serijal o Anakinu Skywalkeru odnosno Darth Vaderu sa svim svojim manama ipak je imao jasan fokus sve tri filma kao jedinke. Također je relativno uspješno proširio univerzum franšize. Studio Disney ne samo da nije proširio isti već ga je suzio, sveo na svemirsku operu uskog i nejasnog polja djelovanja i na nekolicinu nedovoljno razvijenih karakera. Disneyevu trilogiju čine tri vrlo različita filma, stilski ali i narativno, što je na vidjelo iznjedrilo sve njene slabosti a naročito žalosnu realnost da su “Ratovi zvijezda” već odavno postali tek obični korporativni proizvod, mašina koji služi dodatnom ubiranju prihoda megakompanija poput Disneya i apsolutno ničemu drugom.