Dvadesetsedmogodišnji Mićo Vuković tetoviranjem se bavi 11 godina. Ne krije da je prvih pet godina osjećao veliku tremu u svemu što se odnosilo na tetoviranje – od odnosa s mušterijom do samog čina tetoviranja. Ipak, s vremenom i radom, treme je nestalo, a njegov put u svijetu tetoviranja počeo je, kao kod većine uspješnih u nekom poslu, slučajno:
Tada to nije bila sad neka želja, da kažemo: „Imam želju da tetoviram“, nego je to bilo sasvim slučajno. Na prijedlog jednog mog prijatelja došao sam u tattoo studio… Uvijek sam se bavio nekim crtanjem, malo se isticao, malo iznad ostalih i na dogovor samo došao u studio da vidim eto, kao da počnem da se zanimam za to, da učim, da vidim da li bi me zanimalo. I evo već 11 godina ostadoh tu.
Mićo kaže da voli izazove i stoga smatra da se pronašao u prepravkama tuđih tetovaža jer je to, kako kaže, prezahtjevno i fascinantno, posebno osjećaj kada vidite na nekome da je zadovoljan nakon prekrivanja loše urađene tetovaže. Iako tvrdi da voli raditi sve motive, izdvojio je i svog favorita:
Ruža kao motiv. To se uvijek radi, to je neprevaziđeno. U tome uvijek uživam.
Posao tattoo umjetnika, prema riječima našeg sagovornika, izuzetno je kreativan i sve češće se, na njegovo zadovoljstvo, dešava da mu klijenti prepuste maštu na volju za šta je potrebno steći povjerenje i dobar glas.
Prije je to bilo više – čisto slika sa interneta mora biti, nešto što je vidio kod drugara, nešto što svi imaju, sad to već ide sve više na unikatno i da je jedinstveno.
Specifičnost ovog zanimanja je da svoje radove često možete sresti na ulici što se i Mići dešava, posebno jer radi u maloj sredini kao što je Brčko. U ovom poslu se, kaže, vidi do penzije:
Volim često reći: Ovo je najbolji posao koji postoji. Radim kad hoću, kako hoću, koliko hoću.
Danijel Mendeš, Mićin kolega i nezvanični mentor, tetovira već 17 godina. Vremena za razgovor mimo posla nije imao, tako da je s nama razgovarao oslikavajući motive lavlje glave i ruže na nadlaktici hrabre i staložene klijentice. Na pitanje da li će se tetoviranjem baviti do penzije odgovara kroz smijeh: „Pa šta ću drugo?“ Danijel je posao podigao na profesionalni nivo otvorivši studio kroz koji je uz njegovu pomoć zanat izučilo najmanje deset ljudi, kako nam kaže. I njegov put u tetoviranje počeo je na nagovor društva i zbog ljubavi prema crtanju:
Pa u društvu, ekipa: „Ajde znaš crtat, ajde nas tetoviraj.“ Pravi mašine. Šaraj. Dok to nije uzelo malo maha, pa kupuj opremu, otvori studio.
Danijel kaže da je bilo problema s tetoviranjem jer to zanimanje nije bilo prepoznato pred zakonom:
Ali evo uspjeli smo se izboriti za te neke normalne stvari kao i svi ostali drugi zanati da imamo i pravo da se legalno bavimo s tim… Da ne budemo tamo negdje po nekim podrumima, da ne budemo neke kozmetičke fore, frizeri. Sad smo i mi dobili napismeno da možemo da budemo tattoo studio.
Danijel tvrdi da su motivi koje radi jako raznovrsni i da je teško reći da postoji samo jedan trend tetovaža koji se trenutno traži. U poslu tetoviranja svakako se mora držati do nekih etičkih načela, objašnjava Danijel. Klijente savjetuje prije nego što se konačno odluče za neki motiv da dobro razmisle o svom izboru. Prema njegovim riječima oprema za tetoviranje jeste skupa, ali ako želimo da napredujemo kao i u svakom poslu, moramo da ulažemo u njega, da pratimo trendove. Još dodaje da je u skladu s ulaganjima i posao plaćen. Ko se nije tetovirao vjerovatno je čuo da tetoviranje boli, pa nam je Danijel objasnio od čega zavisi bol prilikom tetoviranja:
Pa zavisi dosta i od ruke i od opreme i od samog mjesta na kojem se to radi.
Proces tetoviranja prema Danijelovim riječima ide jako brzo ukoliko klijent zna šta želi – uradi se željeni motiv, zatim izradi šablon i počinje se s procesom tetoviranja. Za motiv od 20 sa 15 cenimetara koji radi tokom našeg razgovora našem sagovorniku treba od četiri do pet sati da ga završi. U svijetu tetoviranja, saznajemo, aktuelne su i konvencije ili kako ih Danijel naziva „kao i svaki drugi sajam“ na kojima se artisti druže i razmjenjuju iskustva. U BiH takav vid okupljanja još nije zaživio. Ipak, pošto Mićo i Danijel tvrde da je potržanja za tetovažama sve veća a predrasuda sve manje, ko zna, možda se u skoroj budućnosti pokrene takva inicijativa. Do tada ostaje na budućim tattoo umjetnicima da vježbaju crtanje i da se nađu u pravom društvu koje će ima dati podršku da se bave zanimanjem za koje nije potrebno zvanično školovanje niti veza za radno mjesto.
