U oktobarskom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film “Joker” redatelja Todda Phillipsa. Film koji je širom svijeta izazvao različite reakcije. Pripremio Mario Radišić.

Kada su združene producentske kuće Warner Bros. i DC Comics, najavili početak snimanja filma o porijeklu Jokera, Batmanovog glavnog neprijatelja i najčuvenijeg negativca DiSijevog univerzuma, isti se činio kao jedan od najnepotrebnijih projekata najavljenih posljednjih godina. Filmsko tržište je u skorije vrijeme pretrpano superherojskim ostvarenjima kao i modernim meta-preradama istih, da se film o Jokeru doimao samo kao novo nastojanje finansijskog iskorištavanja žanra koji je trenutno najtraženija hollywoodska roba. Ako se još tome doda i kredibilitet redatelja Todda Phillipsa, do sada najpoznatijeg po komedijama poput trilogije “Mamurluk”, svi su znakovi upućivali da je u pitanju samo još jedan neuspjeli pokušaj DC-ja da parira drugom velikom stripovsko-filmskom gigantu, studiju Marvel. Međutim, ispostavit će se da su sva strahovanja bila potpuno neopravdana. Trenutno je Filipsov film na putu da postane jedan od najgledanijih naslova godine. S druge strane, kontroverze koje ga okružuju, prvenstveno način kojim istražuje anatomiju ludila i njen efekat na cjelokupno društvo, izuzetno rijetko se povezuju sa ovakvom vrstom velikih hollywoodskih mainstream projekata. U konačnici, “Joker” Todda Phillipsa djelo je kakvo je mali broj ljubitelja stripa ili filmofila uopće mogao očekivati. Riječ je o jednom od onih naslova koji će dugo lutati tankom linijom između osjećaja divljenja i zgražanja ali koji definitivno neće skoro potonuti u zaborav. 

Arthur Fleck je mentalno bolestan čovjek koji je nedavno napustio zdravstvenu ustanovu. Arthur živi u siromašnom kvartu grada Gothama sa svojom majkom Penny koja ima dvije razonode u životu. Prva je praćenje tok šoua televizijskog voditelja Murray Franklina, a druga je čudna opsesija sa svojim bivšim poslodavcem Thomasom Wayneom, milionerom koji je upravo ušao u utrku za gradonačelnika Gothama. Arthur sanja da postane stand-up komičar dok istovremeno radi kao nosač reklamnih transparenata obučen kao klovn. Istovremeno, počeo je pokazivati interes i za svoju susjedu, samohranu majku Sophie Dumond. Međutim, van utočišta svoga doma, Arthur je uglavnom žrtva ismijavanja, izbjegavanja, zanemarivanja ili nasilničkih zlostavljanja. Pored toga, oštećenje mozga je ostavilo Arthura sa rijetkim medicinskim poremećajem koji stvara nekontrolirane faze smijeha u najstresnijim situacijama. U takvoj svakodnevici, dva događaja će postati Fleckov katalizator i prijelomni trenuci – dolaženje u posjeda revolvera kojeg je dobio od radnog kolege i maltretiranje i nasilništvo u metrou koje nad njim čine trojica poslovnih ljudi. Kao posljedica toga, Arthurova mračna strana izbija na površinu i izopačeni karakter Jokera počinje preuzimati kontrolu nad identitetom pasivnog Flecka. Njegovi prvi ozbiljni zločini u javnosti će biti dočekani kao klasna borba i već uveliko napeta situacija u Gothamu dosegnut će tačku ključanja.

“Joker” Toda Filipsa ostvarenje je koje je teško kvalificirati. Riječ je najprije o subverzivnoj psihološkoj i karakternoj studiji o uzrocima i korijenima nasilja kao i o traganju za empatijom u društvu lišenog iste i sve to doslovno maskirano u tobožnji film o stvaranju poznatog filmsko-stripovskog supernegativca. U Filipsovom “Jokeru” nema mjesta za superheroje. Nema tu zapravo ni heroja. Umjesto toga, film je to koji upućuje socijalni i politički vapaj u današnjem vremenu ravnodušnosti privilegiranih i sve većeg bijesa marginaliziranih. Istovremeno redatelj stilski odaje počast ne superherojskim filmovima već surovim i prljavim američkim krimi dramama druge polovine prošloga vijeka, naročito djelima koja su oslikavala socijalnu i političku trulež koja je inficirala urbanu Ameriku krajem 70-ih i početkom 80-ih godina. Više je nego primjetan utjecaj redatelja Martina Scorseseja, pogotovo njegovih klasika “Taksist” i “Kralj komedije” ali također i filmova poput “Mreže” ili “Serpica”. Ipak, najveće zasluge za umjetnički snažan dojam “Jokera” ne idu redatelju Filipsu i njegovom sasvim solidnom scenariju već glavnom glumcu Joaquinu Phoenixu. Njegov nevjerovatni portret Arthura Flecka, odnosno Jokera toliko je kompleksan, uznemirujući i nezaboravan da su samo njegove facijalne ekspresije i karakterna transformacija dovoljni da poznati stripovski antijunak dobije snažnu dozu ljudskosti i da okrutni svijet u kojem obitava postane opipljivo i vrlo prepoznatljivo mjesto. Detalji njegove glume, od manijačkog smijeha i promjena raspoloženja pa sve do frenetičnoga plesa, pokazuju da Finiksova namjera nije bila da bude puki promatrač negativne evolucije lika kojeg portretira već da u potpunosti zaroni u duboke ponore njegove mračne psihe i unutarnjih trauma. Joaquin Phoenix je učinio ono što su mnogi smatrali praktično nemogućim – ponoviti i čak nadmašiti kvalitet izvedbi sada već legendarnih interpretatora Jokerova lika, Jacka Nicholsona i naročito maestralni nastup Heatha Ledgera u “Vitezu tame”. Oscar za najbolju mušku ulogu koji će biti dodijeljen u februaru naredne godine, čini se da već ima zagarantiranog vlasnika. Možda upravo zbog toliko kvalitetne i uvjerljive Phoenixove performance, “Joker” Todda Phillipsa već je duže vrijeme tema brojnih javnih i medijskih rasprava o kontroverznosti svoje teme, odnosno načinu na koji film obrađuje pitanje mentalnoga zdravlja. Da li “Joker” glorificira nasilje, da li je u pitanju afirmacija nihilizma i anarhije, da li filmaši odobravaju postupke svog junaka nad društvom koje ga je zanemarilo samo su neka pitanja vjerovatno sasvim svjesno ostavljena interpretaciji. Ono što je sigurno je da surovi, brutalni i indiferentni ambijent grada Gothama je ambijent kojeg svi možemo raspoznati i definitivno svijet kakav zaslužujemo.