Vidan Pavlović je odličan student pete godine logopedije, a ono o čemu je specifičan da je imao poteškoća s mucanjem. Upravo ono što mu je kao dječaku predstavljalo barijeru sada mu je najveća motivacija da pomaže drugima.
„Način na koji sam izabrao da studiram logopediju nije došao preko noći. Ta odluka je duže vrijeme trajala ali je postojao jedan okidač. Naime, zbog toga što obožavam kvizove i to pratim, na jednom kvizu se pojavio jedan mladić koji je mucao i zapinjao na nekim odgovorima a imao je veliko znanje. A meni je samo došlo da uđem i da mu objasnim kako može polako govoriti da ne muca. To je bilo vrijeme malo prije nego što ću otići u Mostar da upišem fakultet. Ali to nije bio moj prvi izbor. Prvo sam htio geodeziju ili geografiju ili čak informatiku, na čemu sam bio i prošao. Sve sam to izbrisao i odlučio upisati logopediju da svojim primjerom pokažem ostalima da je apsolutno sve moguće.“
Jedna od situacija iz djetinjstva koju pamti jeste kada su rekli da zbog mucanja neće moći raditi ni neki uredski posao. Tada je to bila uvreda a danas mu predstavlja motivaciju. Zanimljivo je naprimjer i to da se u djetinjstvu zapravo bojao logopeda.
„Mi to kao djeca ne kužimo. Jedan dječak mi je baš to rekao što me u početku uvrijedilo ali sam s vremenom shvatio da ću to okrenuti u svoju korist. Ne da ću raditi neki uredski posao nego ću pomagati ostalima koji mucaju i osim mucanja ostalo što je zapravo u logopedskom poslu. Zato što sam već kao mali počeo mucati sa 5 god nisam htio ići kod logopeda jer sam ih upoređivao sa doktorima i bilo me strah. Tek sa 14 godina sam otišao kod logopeda.“
Interesantan je, kaže naš sagovornik, i trenutak upisa na fakultet, odnosno da je mucanje prestalo dok je trajao intervju za upis. Na početku studiranja najveći problem su mu predstavljali javni nastupi poput prezentacije seminarskih radova.
„Kada sam išao na taj intervju mucao sam u autu do Mostara. Ušao sam unutra sa dvije logopedice i tu sam rekao zovem se Vidan Pavlović. Začudio se da sam uspio to izgovoriti bez mucanja. Kasnije sam nešto pročitao i možda je bilo malo zamuckivanja ali ne i mucanja. Nakon što je prošao intervju mucanje se vratilo. To mi je bilo tako komično ali sam sretan da sam uspio. Do fakulteta nisam znao da postoje radovi koji se moraju izlagati. Znao sam da ima opcija utipkati u Wordu i poslati ali kad su rekli da moramo izložiti bilo me strah jer ne znate na koji način će ostali reagirati što sam upisao logopediju. Očekuje se da upravo oni imaju savršen i lijep govor ali s vremenom sam shvatio da to baš i nije tako. Osobe koje imaju nešto posebno na poseban način i mogu pomoći ljudima. U početku je bilo jako stresno, mucao sam ali zadnje dvije godine skoro i ne mucam na izlaganjima.“
Mucanje nije bolest, što možda većina ljudi i ne zna. Za Vidana je i razgovaranje preko mobitela poseban izazov za ljude koji mucaju.
„Mi kao ljudi ako imamo neki problem uvijek ćemo naći neku osobu koja je imala ili još ima taj problem. Obratit ćemo joj se za poseban savjet tako da ja se nadam da će se što više ljudi, pogotovo koji mucaju, obratiti meni. Ja sam otvoren za sve ljude. Imat ću vremena tako da samo naprijed. Mobitel u smislu razgovora upravo zbog toga kad razgovaramo preko mobitela sa osobom ili nepoznatom ili poznatom mi se moramo usmjeriti samo na naš govor. Dakle, velika je razlika kad uživo pričamo i kad se vidimo i kad još 100 faktora utječe na razgovor i kad je to preko mobitela. Ta osoba očekuje da stalno govorimo a onda se desi blokada 2,3 ili 5 sekundi. To nije bolest zato što se bolest liječi. Ovo je nešto sasvim drugo i mucanje u 90 posto slučajeva kod male djece će vrlo brzo proći. Kod onih kod kojih ostaje mucanje također može proći ali ne u tom smislu kao što se neko možda nada. Mucanje se treba kontrolisati, i ta kontrola se dugo, dugo vježba.”
Vidanu želimo mnogo sreće i uspjeha u nastavku školovanja. Također, želimo mu uspješnu karijeru i da ostvari svoj cilj a to je da pomaže drugima.
