Kritika Mirze Skenderagića: „Totovi“
Na sceni Sarajevskog ratnog teatra premijerno je izvedena predstava „Totovi“ mađarskog romanopisca i dramatičara Istvána Örkényja i reditelja Andraša Urbana, čime se na aktuelna ratna dešavanja pokušalo odgovoriti teatarskim jezikom apsurda,što se pokazalo kao neophodna promjena, s obzirom da je riječ o tekstu koji je posvećen pojedincu, jadnom i izgubljenom u besmislu rata. Također, uprkos dominantnom dojmu idejne neiskorištenosti cjelokupne potentnosti apsurda situacije ponuđene u komadu, sa osjećajem dramaturške nedovršenosti, u konačnu teatarsku sliku svijeta tragične groteske u prostoru brodvejskog mjuzikla i duhuMonty Pythona, oslobođenog napadne angažovanosti, se može s lakoćom povjerovati, pogotovo zahvaljujući duhovitim glumačkim interpretacijama i zaraznim songovima koji neće do kraja napuštati radnju, a zbog kojih će nešto tako banalno poput tzv. kutijanja postati simbol besmisla čovjekove uloge u uzaludnom procesu rata.
Poznato je da se počeci teatra apsurda i teatra groteske u Mađarskoj vežu za ime Istvána Örkényja, a upravo je njegovadrama „Tóték“ (Totovi) čija je premijerna izvedba održana 1967. godine u budimpeštanskom Thália teatru, dakle poslije Mađarske revolucije i uoči Praškog proljeća, uspjela ujediniti oba ova pokreta i postati simbolom promjena konvencija u mađarskom teatru, dokazavši da se o „teškim“ temama može govoriti i sa određenim stilskim odmakom, kakav dolazi sa humorom, a da konačni ishod može biti istinitiji i životniji od uobičajenih realističnih kopija tragične stvarnosti kakvu kreira rat. Drama „Totovi“ je zapravo dramska prerada istoimene novele, koju je Örkény adaptirao po narudžbi glavnog reditelja pozorišta Thália, a koji Urban sada postavlja također na prijedlog SARTR-a, u čijem je fokusu porodica Tot čiju neizvjesnu, ali stabilnu rutinu svakodnevnice, iz temelja mijenja rat koji u njihovu idiličnu kuću na planini donosi Major (igra ga Davor Sabo) zapovjednik njihovog sina i brata na bojištu. Jasno je da na ovaj način Örkény, zapravo, razdvaja dva svijeta, mirnodopski unutrašnji, koji se vidi, i ratni vanjski, o kojem se tek reducirano govori, ispočetka preko pisama koja dolaze sa fronta, a koji će dolaskom Majora u potpunosti izjednačiti mir i rat, neizvjesnost i strah, racionalno i iracionalno, humor i tragediju, grotesku i stvarnost. Historijski smješten u Drugi svjetski rat kada u Njemačkoj vojsci ginu brojni Mađari, ovaj komad ne obrađuje njegov zločin stradanja, već pokazuje proces njegovog pozadinskog uništenja društva i psihološkog i duhovnog propadanja čovjeka, posebno razrađen u odnosu između Lajosa Tota (Sead Pandur), glave kuće, voljenog člana porodice i uglednog vatrogasca kojeg svi poštuju, te Majora koji sa sobom donosi ulogu vojnog zapovjednika, a koji umjesto mladog vojnika na frontu sada teroriše njegovog oca u porodičnoj kući. To jeste ratni odnos nemoćnih i tirana, prvih koji nemaju izbora jer nastoje preživjeti i drugih koji vlastiti strah skrivaju iživljavanjem nad podređenim. S druge strane, Tot kao čovjek od integriteta neće odmah moći pristati na ponižavanje, ali će se uz intervenciju porodice, supruge Mariške (igra je Snežana Bogićević) i kćerke Agike (igra je Džana Džanić), morati potčiniti Majoru koji u svojim rukama drži život njegovog sina. Ono što, zapravo definiše taj proces čovjekove propasti, jeste apsurdnost tiranije koja je najjasnije izražena u sceni u kojoj Tot, pošto je viši od Majora, mora navući vatrogasnu kacigu preko očiju, kako Majora ne bi gledao svisoka, što zaista jeste savršen primjer na kojem počiva savremena zajednica, od porodice, preko firme, do države, u kojoj podobnim više nije dovoljna samo pozicija, nego i poniženje ostalih.
Dok u drami lik Poštara (igra ga Emir Fejzić) koji dostavlja samo pisma sa parnim brojevima, predstavlja dio sistema reakcionarske fašističke vlasti, u predstavi je on dramaturški most, ponovo između unutrašnjeg i vanjskog, duhovitog i bolnog, Totovih i gledatelja. Njega Fejzić donosi kao simpatičnog stand-up pripovjedača-glasnika koji kostimografski više nalikuje na veterana pilota nego li poštara, a koji kao da gledateljima priča bajku o porodici Tot, dok uporedo dramaturški zaokružuje tragičnu apsurdnost njenog svijeta. Na istome principu unutrašnje-vanjsko, reditelj gradikoncept predstave, tako što svijet Totovih vizuelno uspostavlja u idiličnom obliku svojevrsnog balkanskog etno sela koje nije samo scenografski pogodno za savršenu turističku fotografiju, već je zahvaljujući Adisi Vatreš Selimović i vrlo mizanscenski praktično, ali unutar kojeg tinja jeza života kojeg sve može poremetiti, a posebno rat. Kao naznaku promjene koja će dom Totovih uskoro zadesiti, reditelj najavljuje na samom početku, čišćenjem septičke jame i izmetom umazanim bijelim zaštitnim kombinezonom, potvrđujući da smrad u ratu nije jednak smradu u miru, jer dok je Tot već navikao da ne zna „da li ovdje smrdi ili ne!”, Major je posebno osjetljiv na svaki jači miris. Ništa neobično sa jednog vojnika, zar, ne? Za centralnu tačku iz koje sve izlazi i u koju se sve vraća, reditelj izdvaja najbanalniji mogući fenomen civilizacije, tzv. kutijanje, koje podrazumijeva zasijecanje kartona i sklapanje kutija, a koje Majoru služi za liječenje PTSP-a, „ubijanje“nesanice te naravno i za hranjenje njegove „filozofije“ o štetnosti razmišljanja koje se javlja u nedostatku aktivnosti, a koje je jednako, recimo, zijevanju. „Ako moji vojnici i ja nismo imali nikakvog posla, uvijek smo odšivali i ponovo zašivali dugmad na hlačama. To bi nam obnovilo duševnu ravnotežu”, reći će Major i još jednom ukazati na miješanje svjetova, koje, nešto što u ratnom okruženju služi kao psihička ispomoć, u miru pretvara u fizičko i duhovno slamanje. Tako će glumac Davor Sabo i prepoznati Majora, kao izmučenu dušu kojoj rat nije samo izbrisaoosjećaje i pretvorio ga u komunističko-fašističku ljušturu, modernog Woyzecka, već mu je oduzeo i mogućnost smiraja, olakšanja, iskupljenja, u miru. Da bi spasio sebe, on mora mučiti druge, a jedino smisleno što je ostalo u njemu jeste apsurd, koji on naravno ne vidi. Iako je glumačka igra u cjelini, potpuno prepuštena stilizaciji, negdje između burleske i groteske, komike i horora, bizarnog i banalnog, gdje se Sead Pandur najbolje snašao, u svakom od likova će se moći prepoznati trag života, i dok će na kraju sve preuzeti ludilo, kao polomljene kutije po podu koje su dvorište pretvorile u bojno polje, do njega će voditi i strah, i bol, i tuga, i razočaranje, i nada, i smijeh, naravno, jer tako je sve drugo laške prihvatiti. Davor Sabo će se izdvojiti u svojoj do sada najvažnijoj ulozi, sa pogođenim balansom između karikature vojnika-luđaka i izgubljenog čovjeka, te neće nasilu pokušavati izazvati smijeh, niti prikriti strah.On će pronaći nekog poput Ramba apsurda, opasnog, napaćenog, ali i urnebesnog. Vojnik u njemu jeste jedina njegova istina, ironična, ali svejedno istina, bilo da teroriše Tota, bilo da trza na svaki zvuk, i što se čvršće drži za nju, to jače izaziva smijeh.
Dakle, trenutno zainteresovan za mađarsku književnost i društvena pitanja, a nakon predstave „Kad te bog ritne u stomak“, reditelj Urban sada u potpunosti napušta svoju zonu komfora, te pokazuje da je prije svega zanatski reditelj koji voli i razumije teatar, a da je tek onda društveno-angažovani teatarski autor. U ovoj predstavi nema mikrofona, nema nagih tijela koja će nečim biti posuta, nema glasne žive svirke, već magija dolazi iz jedne teatarske kutije, scenografski i dramaturški prejako zatvorene, ali prepuštene glumcima na pažljivo čuvanje koje će, sakrivena izvan scene, vjerno nadgledati muzičarka Eva Nevesinjac i poput pijanista u nijemim filmovima, komentarisati radnju. Songovi Irene Popović Dragović će kao teatarska verzija „Dubioze Kolektiva“, samo sa smislom, zaustavljati radnju pod blještećim reflektorima, a istovremeno će još više produbljivati ideju kutijanja. Jer, čak i kada dođe kraj, i kada Poštar rasklopi zidove kutije kuće i otvori sobu Totovih, i kada se krvavi Tot vrati na scenu i sjedne da u miru pojede pitu spremljenu za sina na frontu, i kada ga Mariška upita da li ga je izrezao na tri dijela, uz snažan osjećaj da je sve došlo prenaglo te da nešto nedostaje, postati će definitivno jasno da ima nešto smiješno, ali i jezovito u kutijanju.
Foto: Halid Kuburović
