U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na aktuelnu ekranizaciju antiratnog književnog klasika Ericha Marije Remarquea „Na zapadu ništa novo“ u režiji njemačkog autora Edwarda Bergera kao i na novo ostvarenje redatelja Davida O’ Russella „Amsterdam“.
Slavni roman Ericha Marije Remarquea „Na zapadu ništa novo“ prvi put je objavljen 1929. godine. U knjizi je Remarque, inače njemački veteran Prvog svjetskog rata, eksplicitno opisivao fizičke i mentalne traume njemačkih vojnika tokom ratnih godina kao i otuđenost od civilnog života koju su ispoljavali povratnici s fronta. Roman se umnogome razlikovao od dotadašnjih djela koja su uglavnom glorificirala ratovanje. Remarque je u književnosti praktično revolucionizirao žanrovski horizont decidno i bez zadrške opisujući stravičnu realnost rata. „Na zapadu ništa novo“ se danas po mnogim teoretičarima smatra i prvim istinskim antiratnim romanom. Djelo je bilo toliko uvjerljivo da ga je Nacionalsocijalistička stranka proglasila izdajničkim i demoralizirajućim. Knjiga je zabranjena i masovno spaljivana, a Remarqueu je oduzeto njemačko državljanstvo zbog čega on odlazi prvo u Švicarsku a potom i u Ameriku. Ali i pored žigosanja koje je roman doživio u domovini, u velikom ostatku svijeta postaje bestseler. Nedugo nakon prvog objavljivanja, uslijedila je, za svoje vrijeme spektakularna i izvrsno režirana, hollywoodska adaptacija u režiji Lewisa Milestonea koja osvaja i Oscara za najbolji film 1930. godine. Ekranizacija je prilično vjerno oživjela mračnu Remarqueovu viziju i zasluženo osvojila brojna priznanja. Na slijedeće uprizorenje čekat ćemo sve do 1979. godine i također odlične britanske TV verzije koja osvaja Zlatni globus za najbolji televizijski film. Najnovija verzija, treća po redu, jedinstvena je iz dva prilično značajna razloga. Prvo, riječ je o najskupljem njemačkom filmu svih vremena. I drugo, prvi put konačno imamo priliku vidjeti Remarqueovo djelo na velikom ekranu onako kako ga je i sami autor promišljao … na njemačkom jeziku.
Proljeće je 1917.godine. Tri godine su prošle od početka Prvog svjetskog rata. 17-godišnji Paul Baumer dobrovoljno se prijavljuje u Njemačku carsku vojsku, zajedno sa svojim prijateljima Albertom Kroppom, Franzom Müllerom i Ludwigom Behmom. Paul to čini zbog romantizirane i idealizirane verzije rata koju zamišlja prvenstveno zahvaljujući nastavnicima koji uveliko ohrabruju patriotizam i herojstvo i uvjeravaju mladiće u sigurnu pobjedu Njemačke i koliko je značajno služiti časno otadžbini. On čak krivotvori potpise svojih roditelja kako bi prošao vojačenje. No, svega nekoliko sati nakon stupanja na front, vojnici počinju shvatati koliko su teški uvjeti za život, koliko je i sam život bezvrijedan i njihova promišljanja o ratu brzo skreću od idealizma ka očaju i pukom preživljavanju. Hiljade ljudi svakodnevno ginu u brutalnim jurišima na rovove uključujući i skoro sve Paulove prijatelje. U novembru 1918.godine, Ferdinand Foch, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, daje Njemcima ultimatum od 72 sata za prihvatanje njihovih uvjeta za predaju, bez prostora za pregovore. Istovremeno, njemačke snage punom snagom napadaju francuske rovove ali se suočavaju sa snažnim protunapadima.
Nova adaptacija romana “Na zapadu ništa novo” vizuelno je impresivno režiran antiratni spektakl. Redatelj Edward Berger, poznat po radu na odličnim televizijskim serijalima kao što su “Teror” ili “Deutschland 83”, kompetentno pristupa izvornom materijalu, revitalizirajući barem površinski srž romana. Fundamentalna poruka o besmislu rata uobličena je u brutalno filmsko ostvarenje koje grafički i beskompromisno nastoji evocirati detalje jednog od najstrašnijih sukoba u istoriji čovječanstva. Apsurdnost Prvog svjetskog rata vidljiva je i skoro opipljiva u skoro svakom širokom kadru Bergerova djela. Hiljade ljudi svakodnevno su gubili živote kako bi osvojili teritorij od svega nekoliko stotina metara između rovova. Njihove smrti bile su apsolutno uzaludne i beskorisne i to najprije zbog tragičnog kurioziteta Prvog svjetskog rata, sudara starog, klasičnog i stacioniranog obrasca ratovanja i nove stvarnosti u obliku dalekosežnog načina ubijanja kojeg je donijela nova tehnologija. Rezultat te diskrepancije je 17 miliona izgubljenih (uglavnom mladih) života. No Berger, za razliku od svojih prethodnika u prve dvije filmske adaptacije, ipak ne postiže dublje prodiranje u Remarqueovo sugestivno pripovijedanje. Prvotni piščev naum nije bio tek poručiti da je rat užasan. Remarque ukazuje da je veličanje i glorifikacija rata ono što i goni ljude u rat. Zbog toga njegov roman (kao i prošle ekranizacije) posvećuje znatan prostor periodu prije izbijanja sukoba, periodu kada su mladići, opijeni propagandom i željni slave, svojevoljno i bez promišljanja pristajali na učešće u neželjenim okupacijama stranih teritorija, gubeći pri tome svoju mladost, nevinost i u konačnici živote. Nova verzija nas, osim kratkog uvoda, vodi direktno u završne dane rata, ne ostavljajući prostora za mogućnost dramskog povezivanja sa junacima. “Na zapadu ništa novo” je osuđujuća hronika tretmana kojoj je njemački narod podvrgnut od sopstvene države, hronika izgubljenih budućih generacija koje su nestale u rovovima poput žrtvenih jagnjadi, topovskog mesa u ime slijepe nacionalističke ideologije i težnje ka apsolutnoj moći. Također, u Remarqueovom romanu, glavni protagonist Paul spoznaje empatiju prema neprijatelju svjedočeći patnjama druge strane. Berger se tih snažnih detalja samo ovlaš dotiče, ne uspijevajući dokučiti slojevitiju karakterizaciju ili uobličiti podtekst. Paul i njegovi suborci ostaju tek skice daleko zamršenijih jedinki, pretjerano minimalističko rendanje psihološkog sloma Remarqueovih junaka. Time nova adaptacija ostaje ipak znatno iza leđa najboljih antiratnih filmskih klasika poput “Dođi i pogledaj” Elema Klimova, “Lovca na jelene” Michaela Cimina ili “Apokalipse sada” F.F. Coppole ali i iza najznačajnijih djela o Prvom svjetskom ratu, kao što su “Galipolje” Petera Weira, “Velika iluzija” Jeana Renoira ili još uvijek najboljeg prikaza rovovskog ratovanja, filma “Staze slave” Stanleya Kubricka. “Na zapadu ništa novo” predstavljat će Njemačku u utrci za nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma i ako se nominacija potvrdi, bit će to očekivan i zasluženi rasplet. Djelo Edwarda Bergera možda ne donosi ništa novo na žanrovskom frontu ali s obzirom na mračne oblake rata koji ponovo zlokobno paradiraju evropskim nebom, ovakva upozoravajuća ostvarenja čine se danas relevantnijim nego ikada.
Jedan od značajnijih aktivnih američkih redatelja David O’Russell tokom skoro tridesetogodišnje karijere bio je epicentar brojnih kontroverzi. Naročito postaje zloglasan zbog antagonističkog i agresivnog ponašanja prema glumcima o čemu su javno govorili George Clooney, Lily Tomlin i Amy Adams. Pomalo apsurdno uzevši u obzir da su od Russellovih filmova vjerovatno najviše koristi imali upravo glumci. Jennifer Lawrence osvaja Oscara za ulogu u ostvarenju “Silver Linings Playbook” a Christian Bale i Melissa Leo za “The Fighter”. Russell je očigledno i pored ratobornih i uvredljivih postupaka uspijevao izvlačiti najbolje iz svojih glumaca. Vjerovatno upravo iz tog razloga redatelj postaje istinski glumački magnet i skoro sva njegova djela pravi su ansambl hollywoodske zvjezdane elite u kojima se čini mnogi takmiče kako bi dobili značajniju rolu. Riječ je o ansamblima kakvi su posljednjih decenija uspjeli okupiti još jedino autori poput Roberta Altmana, Woodyja Allena ili u skorije vrijeme Wesa Andersona. Najnoviji uradak Davida O’Russella “Amsterdam” (prvi nakon 2015.godine i filma “Joy”) u takvome pristupu kastingu istinski je rekorder. Čak 16 zvjezdanih imena defiliraju velikim ekranom, kako u glavnim ili epizodnim rolama tako i u pukim cameo pojavljivanjima. Između ostalih u “Amsterdamu” nastupaju Christian Bale, Margot Robbie, John David Washington, Rami Malek, Robert De Niro, Taylor Swift, Mike Myers, Chris Rock. Za redatelja zaista odličnih ostvarenja poput “Tri kralja”, već pomenutog djela “The Fighter” ili pomalo i potcjenjenog “American Hustle”, hvale je vrijedna činjenica da je jedan hollywoodski filmaš sa velikom snagom privlačenja kreme američkog glumišta, ipak prvenstveno ostao nekonvencionalni autor koji snima originalne radove u eri ispraznih blockbustera. Doimalo se da u hibridu odličnog redatelja i impresivne glumačke postave teško da nešto može poći po zlu. “Amsterdam” je primjer da itekako može.
“Amsterdam” se otvara tokom 1918-te, posljednje godine Prvog svjetskog rata. Burt Berendsen je na ratištu u Francuskoj gdje dolazi nakon što ga roditelji njegove otuđene supruge ubijede da se mora prijaviti u vojsku. U Francuskoj se sprijateljuje sa vojnikom Haroldom Woodmanom. Nakon što obojica zadobiju ozbiljne ozljede na frontu (Burt će ostati bez oka), o njima se brine ekscentrična medicinska sestra Valerie Voze. Nakon rata, troje prijatelja odlaze u Amsterdam gdje žive zajedno, postaju bliski i uživaju u idiličnom odmoru od stvarnosti. Sve dok jednog dana Valerie ne nestane a Burt i Harold se odluče vratiti u Ameriku. U domovini Burt postaje ljekar opsjednut tretiranjem i popravljanjem amputirskih povreda ratnih veterana a Harold postaje advokat. 15 godina kasnije njih dvojica su i dalje prijatelji ali nikada više nisu vidjeli Valerie nakon Amsterdama. No, to će se ubrzo promijeniti. Burtu i Haroldu prilazi Liz Meekins, kćerka njihovog bivšeg vojnog komandira, generala Billa Meekinsa, kako bi istražili okolnosti smrti njenog oca. Suprotno službenom uzroku smrti, Liz vjeruje da je on ubijen. Neće trebati mnogo ubjeđivanja kako bi Burt i Harold povjerovali da ona govori istinu ali spletom nesretnih događaja i koincidencija, oni se nađu u bijegu pred zakonom i u nastojanju da dokažu svoju nevinost. Bjekstvo će ih dovesti do ponovnog susreta sa Valerie a upoznaju i njenog brata Toma i njegovu suprugu Libby. Uprkos Tomovom negodovanju, Valerie odlučuje da se pridruži dvojici starih prijatelja u njihovom pokušavanju da raskrinkaju zavjeru u kojoj su se zatekli.
Izvrsna fotografija i scenografija “Amsterdama” na uvjerljiv i nadahnut način oživljavaju portretirano razdoblje. Otprilike s tim završavaju pozitivni detalji filma Davida O’Russella. Riječ je o primjeru ostvarenja u kojemu praktično ništa ne funkcionira na način na koji su to filmaši vjerovatno zamislili. “Amsterdam” je ovlaš inspiriran navodno stvarnom urotom da se svrgne tadašnji američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i na vlast postavi general Smedley Butler kao diktator. U teoriji, kombinacija stvarnih događaja sa intrigantnim protagonistima i misterijom ubistva, činila se kao nepogrešiv recept za kvalitetno djelo. Zbog toga je razočaravajuće i skoro šokantno koliko Russellu nedostaje uvjerenja i motivacije u temama koje vizuelno i narativno interpretira. Fundament i ambijent filma otvorio je prostor redatelju da kontemplira brojne teme, od marginalizacije ljudi na osnovu njihove vjerske i rasne pripadnosti, preko korupcije, pohlepe i fanatizma pa sve do prijeteće sjenke rata, nacizma i fažizma. Međutim, “Amsterdamu” jednostavno nedostaje čvrstog tla i posvećenosti u obradi motiva. U djelu prenapućenom idejama, nijedna od njih nema mjesta za disanje, svaka biva ugušena onom narednom i opterećena osjećajem autorove samodopadnosti. U ambiciji da bude mnogo toga, Russellov uradak nema snage da bude bilo šta, ni socijalni ili politički komentar, ni satira, ni farsa, ni retro komedija, ni zanimljiva misterija. Primarni zaplet je konfuzan, nepotrebno zamršen u neraskidivom čvoru nedovoljno promišljenih koncepcija. Ostavlja tek sumnju da ni Russell ne vjeruje u ono što propovijeda. Također, haotično neujednačeni ritam i stil “Amsterdama” ne posjeduju bilo kakvu usklađenost, skačući sa jednog tonaliteta na naredni, bez energije i suvislosti. Karakteri su tek isprazne ljušture (gdje velika glumačka imena funkcioniraju samo kao distrakcije), površno modelirani, što za posljedicu ima nedostatak bilo kakve hemije ili emotivne povezanosti među protagonistima. Istovremeno bogat i siromašan premisama i hipotezama, “Amsterdam” definitivno postiže doseći jedino status najgoreg filma u do sada uglavnom neukaljanoj karijeri Davida O’Russella.
