U prvih devet mjeseci ove godine u Federaciji BiH samoubistvo je izvršilo 125 osoba, većinom starosne dobi od 30 do 40 godina. U Republici Srpskoj zabilježeno je 156 slučajeva samoubistava, a oko 56 posto su osobe starosti preko 60 godina. U prvih deset mjeseci u Brčko distriktu zabilježeno je osam slučajeva samoubistava, podaci su entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova i policije Brčko distrikta. Statiska pokazuje da se od 2019. godine povećava broj samoubistava u Bosni i Hercegovini. Mijenja se i starosna dob osoba koje se odlučuju na ovaj tragični čin, a među njima je sve više mladih ljudi.
Asima Bratanović, psihologinja i psihološka savjetnica, kaže da mladi ljudi čine najveći procenat klijenata u posljednjih pola godina u savjetovalištu Care4Me.
“Radi se o mladim ljudima između 24 i 28 godina. Oni su populacija koja počinje, što je pozitivno, da se sve više osvještava i sve više razmišlja na način da je odlaziti kod psihologa najnormalnija stvar. Svi ti mladi ljudi ne dolaze jer imaju neke velike psihološke poteškoće”.
Kako ističe, ne zna koliko su u mogućnosti da promijene svijest kod starijih generacija da je odlazak kod psihologa normalna stvar. Tu još uvijek preovladava pomalo nazadni mentalitet jer “šta će neko reći” ako sazna da posjećujemo psihologa.
“Ne moramo uvijek imati neki ogroman problem za odlazak kod psihologa. Ima jako puno ljudi koji se bore na dnevnoj bazi kroz većinu svog života boreći se sami sa sobom i prolazeći kroz periode bespomoćnosti, beznađa, bezizlaznosti. Nekada nas neke banalne situacije mogu dovesti do takvog osjećaja. Prije svega, kolektivni izostanak te svijesti u našem društvu, o normalnosti traženja podrške i pomoći, dok prolazimo kroz neke svakodnevne životne situacije je jedan od najvećih uzroka koji dovode do suicida”.
Bratanović kaže da je pandemija koronavirusa dosta uticala na ove podatke i da je cijela situacija iz tog perioda promijenila ljude i njihove svakodnevice, navike.
“To nije bila samo pandemija. Imam osjećaj da svi imamo tu rupu u prostoru i života tokom pandemije. To je bila izolovanost, kolektivni strah, potpuna promjena života na koji smo navikli. Nije samo u pitanju pandemija, nego šta je sve to što se dešavalo dvije i po godine budilo u ljudima. U toku tog perioda smo možda imali javljanje anksioznosti ili depresije ili neke druge psihološke poteškoće kod ljudi koji možda do tada nisu imali neki problem. Jako puno stvari se dešavalo što je dovelo do toga da imamo na globalnom nivou poremećeno, odnosno promijenjeno mentalno zdravlje ljudi”.
Nažalost, sve više mladih ljudi odlučuje se na suicid. Takve vijesti crne hronike redovno nas bombarduju a izgleda kao da se niko baš ne posvećuje previše tom problemu. Očekivanja su bila drugačija prije 20 godina i danas.
“Osvrnuću se ponovno na svoje mlade klijente, koji su u posljednje vrijeme zastupljeni. Slušajući njih, mogu zaključiti da oni ne žive živote dvadesetogodišnjaka ili tridesetogodišnjaka, kakve je živio neko prije deset, 20 godina. Tada je život izgledao potpuno drugačije. Očekivanja, svakodnevica nije bila ista za osobu od 30 godina, a koja je živjela devedesetih i danas, 20 godina poslije. Sve je potpuno promijenjeno. Oni su već sada, u svojim dvadesetim godinama, pretpostavljam, jer su toliko izloženi društvenim mrežama, do njih dolazi toliko informacija, izloženi su svemu što ih čeka, svemu što se očekuje od njih i svemu što oni treba da ispune. Oni već rano ulaze u tu mašinu”.
Prema njenim riječima, mlade generacije danas su izložene količinama stresa kojim su ranije ljudi bili izloženi tek u pedesetim. Zbog svih informacija o nefunkcionisanju sistema, ljudi su nezadovoljni.
“Postoji to generalno, globalno nezadovoljstvo. To generalno nezadovoljstvo nam može biti pokazatelj, ne da smo mi negativan ili nezadovoljan narod, nego da stvarno postoje problemi koji ‘kuhaju’ u ljudima. Upravo to može biti banalan znak narušenog mentalnog zdravlja. Problem je što smo mi kao društvo i dalje ostali u tome da samo ako konkretno vidimo neki simptom, da osoba čuje glasove, priča sama sa sobom ili ima suicidne misli, onda ona ima neki problem. To nije tačno. Tada je preočito da osoba ima neki problem, a do tada može biti jako puno indikatora da postoje neki problemi”
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svake godine više ljudi umre od posljedica samoubistva nego HIV-a, malarije ili raka dojke, ili ubistava. Godine 2019. evidentirano je više od 700.000 samoubistva. Iz WHO-a su naveli da u prosjeku devet na 100.000 ljudi izvrši samoubistvo širom svijeta
