U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na novo uprizorenje horor klasika „Hellraiser“ u režiji Davida Brucknera kao i na treće poglavlje kultnog serijala redatelja Kevina Smitha „Trgovci“.
„Vidio sam budućnost horora, njegovo ime je Clive Barker“, ovako je slavni horor pisac Stephen King opisao mladog nadolazećeg žanrovskog književnika nakon što je pročitao njegovu suludu antologijsku zbirku pripovijetki „Knjige krvi“ objavljenu 1984. godine. Uspjeh zbirke pretvorit će Barkera u nadolazeću zvijezdu, što će on samo dodatno potvrditi budućim književnim klasicima kao što su „Igra prokletstva“, „Velika tajna predstava“ ili „Utkani svijet“. Kingove riječi pokazat će se proročkim i britanski književnik će vremenom izrasti u jednog od najmaštovitijih autora s kraja 20. vijeka, kreirajući upečatljiva hibridna djela horora, naučne fantastike i mračne fantazije. No, svoj talent Barker neće ograničiti samo na pisanu riječ. 1987. godine on snima svoj filmski rediteljski debi „Hellraiser“, ekranizaciju sopstvene novele „Pakleno srce“, što predstavlja jednu od najupečatljivijih autorskih tranzicija od književnika do filmaša u novijoj istoriji. 80-te godine prošloga vijeka bile su vrlo produktivne i kreativne za celuloidni horor žanr. Bila je to dekada istinskih rediteljskih autora kao što su John Carpenter, Wes Craven, David Cronenberg ili Stuart Gordon ali i vrijeme slasher ikona poput Freddyja Kruegera, Michaela Myersa ili Jasona Voorheesa. Čak i u takvom bogatom i šarolikom okružju, Clive Barker će sa svojim „Hellraiserom“ uspjeti se nametnuti i izdvojiti svojim zaista jedinstvenim i originalnim idejama i motivima. Njegovo djelo donijelo je mračan ali svjež žanrovski uradak kojeg su krasili vizualni šokovi, uvjerljiva, gotovo teatralna dramatizacija, inventivni prizori tjelesnih mutacija ali i atipično otvoren pristup seksualnim tabuima, žudnjama i opsesijama (prilično rijetka pojava u žanru horora). Tako se inspiracija za film mogla vidjeti ne samo u klasičnoj književnosti strave, ekspresionističkoj umjetnosti, religijskim, baroknim i punk motivima već i u transgresivnim djelima Marquisa de Sadea. Barkera kao da je nadahnuo Marquisov citat “Seks bez boli je poput hrane bez ukusa”. Autentična vizija “Hellraisera” ponovo će biti istraživana u direktnom i zanimljivom drugom filmu “Hellbound: Hellraiser II”, a potom će serijal propasti u duboku jamu neinspirativnih, eksploatacijskih i jeftinih nastavaka. Jama će se širiti sve do 2018. godine kada je snimljeno tada naizgled posljednje (deseto!) poglavlje. Tako će biti sve do ove godine kada je filmaš David Bruckner dobio priliku da revitalizira Barkerov prvijenac, dajući mu novi, moderni identitet i vraćajući mu zasluženi kredibilitet. Brucknerov film naslovljen jednostavno “Hellraiser” uspijeva tek ovlaš podsjetiti na slavne dane ali ne više od toga.
Riley prolazi kroz fazu oporavka od dugogodišnje borbe sa ovisnošću o drogama i alkoholu. Ona živi zajedno sa svojim bratom Mattom, njegovim dečkom Colinom i prijateljicom Norom. Također, vrijeme provodi sa novim momkom, Trevorom, prema kojemu su Matt i ostali prilično sumnjičavi. Osim što se bori sa ovisnošću, Riley teško preživljava i finansijski. Zbog toga, kada joj Trevor (koji radi kao dostavljač skupih i rijetkih predmeta) predloži ideju kako da ilegalno zarade nešto novca, ona nevoljko pristaje. Trevor poznaje obližno, skoro napušteno, skladište, u koje je on vršio dostave i u kojemu su smješteni predmeti jednostavni za ukrasti kao i za prodati. Njih dvoje provaljuju u skladište i otvaraju sef u kojemu se nalazi neobična ukrašena kutija. Ne shvatajući šta imaju u svome posjedu, oni napuštaju objekat. Nazad u stanu, Riley ulazi u žustru raspravu sa Mattom oko njenog ponovnog posrtanja u ovisnost. Ona napušta stan i na obližnjem dječijem igralištu počinje da detaljnije proučava ukradenu kutiju. Uviđa da je zapravo riječ o svojevrsnoj slagalici. Nakon što je naizgled riješila prvi stupanj zagonetke, sječivo se pojavljuje na slagalici. Riley uspijeva izbjeći oštricu ali se svejedno tim činom oslobađaju nezemaljske sile. Svećenik Pakla (poznatiji kao Pinhead) i njegovi sljedbenici Cenobiti još jednom su oslobođeni na Zemlji, prisilno nudeći uvid u svijet jedinstva boli i zadovoljstva.
David Bruckner, redatelj je sasvim solidnih horor naslova kao što su “Ritual” i “Noćna kuća” sa kojima je pokazao umješnost u kombiniranju uznemirujućeg, mračnog ugođaja, inteligentno vođenog zapleta i dojmljivog vizuelnog identiteta. Činilo se možda i dovoljno za preuzimanje tereta predstavljanja Barkerova klasika modernoj publici. Ako promatramo Brucknerov “Hellraiser” plošno i striktno estetski, može se reći da je redatelj oblikovao upečatljiv konstrukt, raskošno produciran i scenografski domišljat i sugestivan. Nekolicina scena je čak impresivno uprizorena. On nastoji i da originalnu viziju obuče u novo ruho, pomjerajući prvotni fokus sa zatomljenih ljudskih čežnji ka alegoriji o nedostatku kontrole nad sopstvenim traumama i borbom sa ovisnošću. Međutim, ono što je u prvi mah možda djelovalo kao intrigantan pristup, ubrzo se gubi iz fokusa priče i postaje tek zanemarena fusnota. Onaj najkontroverzniji ali i najfascinantniji diskurs prvog “Hellraisera” o sveprožimajućim, skoro božanskim seksualnim nagonima koji egzistiraju na rubnim područjima sa osjetilima bola, ovaj put je u potpunosti marginaliziran, sveden samo na pojedine komentare vođe Cenobita, komentare van konteksta i bez podrške u narativu. Nažalost, čak su i najgori među brojnim nastavcima “Hellraisera” bolje shvatali šta je istinski fundament Barkerovog djela. Kao da su se Bruckner i scenarist David S. Goyer uplašili da možda moderni gledatelji više nisu spremni da kroče nekim provokativnim i problematičnim područjima, kao da je nestalo hrabrosti suočiti se sa sopstvenim potisnutim i uspavanim najdubljim zanosima. Također, karakterizacija je daleko od standarda postavljenih u originalu. Douga Bradleya, glumca koji je dugi niz godina tumačio lik “Hell Priesta” (Pinheada) zamijenila je trans glumica.
Jamie Clayton. Njena interpretacija sada već legendarnog horor karaktera nije u potpunosti lišena karizmatičnosti ali njeno tumačenje više je eterično, nadzemaljsko nego ekspresivno i zastrašujuće. Na kraju, “Hellraiser” Davida Brucknera gledljivo je ali i nezahtjevno i komformističko žanrovsko ostvarenje, korak u pravom smjeru u odnosu na brojne poluamaterske nastavke koji su mu prethodili ali i dalje nedovoljno za kakve osnovane poredbe sa još uvijek neponovljivom vizijom Clivea Barkera.
90-te godine prošloga vijeka bile su izuzetno značajne za američki nezavisni film. Kao nikada prije, istinski mali, praktično bez budžeta, filmovi, ostvarivali su značajan uspjeh, ne samo na američkom tlu već globalno. Razlog tomu vjerovatno se može pronaći u pojavi Quentina Tarantina i njegova debitantskog ostvarenja “Reservoir Dogs” iz 1992. godine koji će impresionirati svjetsku publiku svojom inventivnošću, brutalnom neposrednošću, kulturnim referencama ali prvenstveno britkim, upečatljivim dijalogom. Upravo stavljanje posebnog akcenta na dojmljiv, sugestivan, snažan dijalog postat će glavno sredstvo izražavanja većine nadolazećih, mladih, niskobudžetnih američkih filmaša. Veliki uspjeh “Reservoir Dogsa” privući će pažnju i na radove drugih redatelja sličnog autorskog izričaja, poput Richarda Linklatera (Slacker, Munjeni i zbunjeni), Camerona Crowea (Singles) i Roberta Rodrigueza (El Mariachi). No, možda i najznačajnija godina za nezavisne autore bit će 1994. kada će se premijerno prikazati Tarantinovo revolucionarno remek-djelo “Pulp Fiction”, glumac i redatelj Ben Stiller proslavit će se sa sjajnom dramedijom “Reality Bites” a vidjet ćemo i debitantsko (i buduće kultno) ostvarenje redatelja Kevina Smitha “Clerks” (Trgovci). Upravo će postignuće “Trgovaca”, koje je snimljeno skoro bez ikakvih sredstava, uz autorove kreditne pozajmice i uz podršku prijatelja i glumaca naturščika, prokrčiti staze mnogim mladim filmašima da se odvaže na snimanje filmova i pronađu put do finansiranja. “Trgovci”, koji će osvojiti i nagradu kritike na filmskom festivalu u Cannesu, možda bolje nego bilo koji drugi pomenuti naslov, reflektira razodoblje u kojemu je nastao, 90-te godine i duh takozvane generacije X. Smithovo djelo bujalo je progresivnim humorom i socijalnom kritikom, slaveći mladenačku energiju, bunt i potrebu rušenja društvenih normi. Redatelj je to postigao uvjerljivom karakterizacijom ali najprije impresivnim, autentičnim dijalogom kojeg je crpio iz stvarnih razgovora, tokom razdoblja kada je i sam radio kao trgovac. U svakom slučaju, film je to koji će lansirati karijeru tada 22-godišnjeg Kevina Smitha. Čini se dovoljan razlog da se redatelj skoro 30 godina kasnije (i nakon što smo 2006.godine vidjeli podnošljivi nastavak “Trgovci 2”) još jednom vrati uratku od kojeg je sve počelo. Nažalost, “Trgovci 3” su pokazatelj da je Smithov sentimentalni entuzijazam nedovoljan razlog da se i publika vrati istome.
15 godina nakon što su Dante i Randal kupili malu trgovinu Quick Stop, njihovi životi se uglavnom nastavljaju starom rutinom. I dalje igraju hokej na krovu prodavnice, i dalje diskutuju o filmovima, pogotovo “Ratovima zvijezda”, i dalje se druže sa Jayom i Silent Bobom, dvojcem koji je kupio obližnju videoteku i pretvorio ju u legalnu apoteku za marihuanu. Dante je još uvijek u žalosti zbog svoje djevojke Becky i nerođene kćerke Grace, koje su nastradale u saobraćajnoj nesreći nekoliko godina ranije. Jednoga dana u Quick Stop dolaze Elias i Blockchain koji im nastoje prodati marketinške papirne zmajeve sa religijskom tematikom. U tom trenutku, Randal doživljava snažan srčani udar. Uslijed šoka zbog tog događaja, Elias se odriče kršćanstva i odlučuje se okrenuti satanizmu, kriveći svoju prijašnju vjeru za Randalov udar. Nakon operacije, doktor savjetuje Dantea da pokuša Randala držati u sretnom raspoloženju, dok traje period oporavka. Također ga upozorava da je i on u opasnosti od slične sudbine. Randal uviđa da je uzaludno protraćio mnoge godine i da mu je neophodna nova svrha. Obznanjuje da namjerava snimiti film o svom i Danteovom životu u Quick Stopu.
Većina generacijskih kolega Kevina Smitha nakon debitantskih, odskočnih radova, uspjeli su izgraditi i nadograditi svoje karijere i autorsku relevantnost i ambicije. Za razliku od njih, Smith je uvijek ostao svojevrsni marginalac, vječito ploveći negdje između poluamaterskog i diletantskog stvaralaštva, eskploatacijskog filma i meta umjetnosti. Da li je stvar redateljskog svjetonazora, puke nesreće ili nečeg trećeg ali ostaje činjenica da je Smith pokazao vrlo malo umjetničkog sazrijevanja tokom svih ovih godina. Može zvučati apsurdno ali njegov prvi film “Trgovci” i danas, nakon desetine snimljenih ostvarenja, još uvijek predstavlja njegovo najzrelije i najambiocioznije djelo. I “Trgovci 3” su svjedočanstvo tome. Treće poglavlje sage o dvojici uposlenika lokalne trgovine trudi se ostati relevantno aktuelnom trenutku ubacivanjem kriptovaluta i TikToka u zaplet ali istina je redatelj zapravo nema mnogo zanimljivih novih ideja. Dok su “Trgovci 2” bili (ne sasvim neuspješna) priča o odbijanju odrastanja tridesetogodišnjaka koji se ne snalaze najbolje u stvarnom svijetu, treći film pak je ruminacija o smrtnosti. S jedne strane, takav pristup je donekle razumljiv jer je i sam Kevin Smith proživio ozbiljan srčani udar 2018.godine. S druge strane, egzistencijalističko-autobiografska vibra koliko god možda bila legitimna, jednostavno ne funkcionira. “Trgovci 3” nije djelo koje je u stanju da nosi teret ozbiljne životne kontemplacije, kako zbog nedovoljno kvalitetnih i humorističnih šala kao moguće protuteže, tako i zbog nedostatka ozbiljnih glumaca koji bi se mogli nositi sa zahtjevnijim materijalom. Dante i Randal još od starta nisu bili karakteri dovoljno kompleksno napisani da bi teme poput opstojnosti, samospoznaje ili žaljenja dobile kredibilitet ili emotivnu snagu. Smithovo ostvarenje ne uspijeva ni kao nostalgična oda prošlosti. Popkulturne reference (naročito one na “Ratove zvijezda”) postale su zamorne podjednako kao i adolescentski neprikladni štosevi Jaya i Silent Boba, sada pedesetogodišnjaka. “Trgovci” nisu ostvarenje kojemu je ikada bio neophodan nastavak. Sve poslije 1994.godine bilo je bespredmetno i deplasirano. Nažalost, umnogome kao i cijela karijera Kevina Smitha.
