U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na 94. po redu dodjelu nagrada Oscar, Američke filmske akademije. Ovogodišnja svečana ceremonija bila je u znaku nažalost vrlo skromnog izbora kvalitetnih naslova, vjerovatno najslabijeg u posljednjih nekoliko decenija. Izuzev tek malobrojnih ostvarenja (Drive My Car, Dune, Licorice Pizza npr.) koji možda prežive umjetnički test vremena, velike većine nominiranih mnogi će se teško sjetiti naredne godine u ovo vrijeme. Čak i prošla, 93. po redu dodjela, opravdano limitirana malim brojem filmova snimanih u najgoroj fazi širenja pandemije Korona virusa, nudila je zanimljivija, hrabrija i angažiranija djela. Nadajmo se da je ovaj podbačaj američkih filmaša samo još jedna posljedica globalne krize uzrokovane Covidom-19 i da ćemo vrlo brzo vidjeti oporavak kako Hollywooda tako i svijeta koji nas okružuje. Međutim, da 94. dodjela Oscara ne potone u sasvim zasluženi brzi zaborav, pobrinuo se glumac Will Smith skandalozno glupim potezom, ošamarivši komičara i u tom trenutku najavljivača Chrisa Rocka na živoj sceni Dolby Theatrea. U skoro 100 godina Akademijine ceremonije, nikada do sada nije se moglo svjedočiti fizičkom nasilju kao ni psovkama koje su odmah potom uslijedile. Sasvim dovoljno da Oscari 2022 postanu pamtljiv dio istorije zbog nemilog i u konačnici besmislenog incidenta. U nastavku konkretnije o nekim od zapaženijih filmova nagrađenih na 94.dodjeli nagrada Oscar.
Nebrojeno puta do sada, osvajači Oscara za najbolji film sa neengleskog govornog područja, kategorije koja je 2020.godine preimenovana u kategoriju najboljeg međunarodnog filma, bili su i najbolja ostvarenja dodjele nagrada Američke filmske akademije. I ovogodišnji dobitnik pomenutog priznanja, japansko ostvarenje „Drive My Car“, na našim prostorima poznat i po prijevodu „Povezi me“, također podliježe sličnom obrascu. Radi se o uratku koji ne samo da kvalitetom i uopće umjetničkom vrijednošću odskače od velike većine naslova nominiranih za Oscara, već je ujedno riječ o jednom od najboljih djela produciranih u prethodnoj godini. U režiji nadolazećeg talenta japanske kinematografije, redatelja Ryusuka Hamaguchija, „Drive My Car“ je elegična, lirična i istovremeno snažna i duboko ljudska adaptacija pripovijetke jednog od najznačajnijih živućih modernih pisaca, japanskog autora Harukija Murakamija. Izuzetno plodonosan književnik, Murakami je podjednako poznat i cijenjen kako po romanima tako i po kratkim pričama. Kada su ekranizacije njegovih djela u pitanju, čini se da filmaši imaju više uspjeha sa piščevim kraćim formama. Pa tako, dok je filmska prerada njegova najpoznatijeg romana „Norveška šuma“ prošla prilično nezapaženo, daleko veći odjek i uspjeh doživjele su mu pripovijetke. Počevši od odličnog Tonyja Takitanija iz 2004.godine a potom i fantastičnog južnokorejskog filma „Burning“ iz 2018.godine, jednog od najboljih celuloidnih autorskih djela u posljednjih nekoliko godina. Impresivni niz nastavlja se sa ovogodišnjim oscarovskim laureatom „Drive My Car“, koji posjeduje mnoge karakteristične značajke Murakamijeva bogatog opusa. Na prvom mjestu, sam naslov filma „Drive My Car“, baš kao i „Norveška šuma“, posuđen je iz naslova čuvenih pjesama Beatlesa. Glavni junak filma Kafuku tipični je Harukijev junak, ljubitelj klasične muzike, ploča, cigareta i zapadne kulture, naročito francuskog filmskog novog vala. Žene su mu nedokučiva enigma. Također, samo njegovo ime, Kafuku, posveta je Murakamijevu omiljenom piscu Franzu Kafki. Zanimljivo je da je kao i „Burning“ tako i „Drive My Car“ uspješno pretvorio malu književnu minijaturu u snažno trosatno dramsko iskustvo. Priča je to o pozorišnom redatelju koji žaluje nad svojom iznenadno preminulom suprugom i istovremeno nastoji da pojasni njene brojne prevare. To čini dok se istovremeno emotivno zbližava sa mladom, ranjivom djevojkom unajmljenom da radi kao njegov vozač tokom priprema za teatarsku adaptaciju Čehovljeve drame „Ujka Vanja“. „Drive My Car“ je film koji prkosi kategorizacijama. S jedne strane, u pitanju je nostalgični film ceste u kojemu je automobil svojevrsna metafora za život i sve nepredvidljive, nerijetko tragične puteve kojima nas vodi. S druge strane, Hamaguchijevo djelo je tiha ruminacija nad tugom i gubitkom, nad oprostom, krivicom i prihvatanjem ali i melanohlična oda višeslojnosti prirode čovjeka. Redatelj Ryusuke Hamaguchi to čini suptilno, bez nametanja osuda i moralnih normi, ostavljajući svojim junacima prostora da se sami izbore sa sopstvenim demonima i pitanjima. Na kraju, vrijedi spomenuti i da je „Drive My Car“ osvojio tri nagrade na prošlogodišnjem Kanskom festivalu, uključujući onu za najbolji scenarij ali i da je prvi japanski film nominiran u glavnoj kategoriji Američke filmske akademije, onoj za najbolji film godine.
Britanski redatelj, scenarista i glumac Kennet Branagh svoju izuzetno umjetnički relevantnu, mada ipak kvalitetom neujednačenu, karijeru, počeo je još krajem 1980-ih godina. Branagh će se vrlo brzo profilirati u respektabilnog filmaša i pogotovo vodećeg kinointerpretu djela Williama Shakespeara. Uglavnom sjajne adaptacije drama najčuvenijeg engleskog barda poput “Henrika VI”, “Mnogo vike ni oko čega” ili “Zimske priče”, bit će tek uvertira u 1996.godinu i “Hamleta”, istinsko monumentalno filmsko remek-djelo i jednu od najboljih ekranizacija Shakespearovih drama, u kojoj je Branagh fantastično odradio trostruku rolu, redatelja, scenariste i glavnog glumca. Potom će uslijediti njegova prilično šarolika stvaralačka karijera. U konačnici, cjelokupnu autorsku filmografiju Kenneta Branaghe možemo podijeliti u tri kategorije. Prvu čine već pomenute Shakespearove dramatizacije. Drugu čine adaptacije kako književnih klasika tako i poznatih hollywoodskih franšiza, uključujući i aktuelne prerade Hercula Poirota Agathe Christie. Vrijedi istaći i da je Kennet Branagh također zaslužan za istinski vjernu adaptaciju fantastičnog horor klasika književnice Mary Shelley “Frankenstein”, jedinu koja je na celuloidu zaista oživjela egzistencijalističke teme otuđenosti, izolacije i ksenofobije koje su krasile izvorni književni predložak. A u treću kategoriju možemo svrstati intimnije i daleko ličnije Branaghine tematske preokupacije, među koje svakako spada i njegovo novo ostvarenje “Belfast”, sjajna poluautobiografska drama o odrastanju u Sjevernoj Irskoj 60-ih godina prošloga vijeka. Snimljen u veličanstvenoj crno-bijeloj tehnici, “Belfast” je sentimentalno spuštanje kroz vrtloge sjećanja, sjećanja na turbulentni period grada zarobljenog u okovima nasilnih sukoba i religijske netrpeljivosti između unionista i nacionalista, odnosno protestanata i katolika, koji će trajati od 60-ih pa sve do kraja 90-ih godina prošloga vijeka. Ispričan iz dječije perspektive, film Kenneta Branaghe ipak nije nikakav politički traktat niti zauzima strane konflikta. Riječ je o ljubavnom pismu gradu redateljeva djetinjstva ali i njegovoj porodici, susjedima, zajednici. Nostalgična je to i gorko-slatka dramedijska freska jednog prošlog vremena ali vremena i dalje duboko utkanog u bitak irskog čovjeka. Branagh ni u kom slučaju ne pomjera neke nove granice filmskog pripovijedanja. Slične tematske i motivske poetike mogli smo već vidjeti u nešto starijim britanskim klasicima, poput “Nade i slave” Johna Boormana ili “Anđelinog pepela” Alana Parkera. No, “Belfast” je također djelo posvećeno svim stanovnicima glavnog sjevernoirskog grada koji su, baš kao i sam Branagh, isti napustili u potrazi za smislenijim i sigurnijim načinom života. Ili kao što jedna od protagonistica filma ironično kaže: “Mi Irci smo rođeni za odlaske, inače svijet ne bi imao pabove“. Na kraju, Branaghino ostvarenje ipak je pomalo opterećeno možda i previše simplificiranom, čak i klišeiziranom slikom jednog daleko kompleksnijeg konflikta i razdoblja. Međutim, i dalje je riječ o dovoljno upečatljivom, šarmom naoružanom i emotivno inspirativnom djelu koje je Kennnetu Branaghi konačno donijelo davno zasluženog Oscara, ovaj put u vidu priznanja za najbolji originalni scenarij.
Jedna od najznačajnijih novozelandskih filmskih autora, redateljica Jane Campion nakon punih 12 godina vraća se igranoj filmskoj formi sa ostvarenjem „The Power of the Dog“, na našim prostorima poznatim i po prijevodu „Šape pasje“. Riječ je o naslovu koje iza sebe ima preko 250 osvojenih nagrada na brojnim filmskim festivalima, uključujući 5 nagrada BAFTA u glavnim kategorijama a sada i osvajača Oscara za najbolju režiju. U ovogodišnjoj slabašnoj ponudi među nominiranima, “The Power of the Dog” svakako nije najbolje ali vjerovatno jeste najslojevitije djelo. Film Jane Campion s vizuelne strane je arhetipski western u kojemu uznemirujući, prijeteći dekor epskoga intenziteta igra veliku ulogu u formiranju karaktera kao što je to činio u nebrojenim westernima prije. Ipak, daleko više riječ je o svojevrsnom antiwesternu koji nastoji da dekonstruira dobro nam znane žanrovske trope kao i američke kreacijske mitove o Divljem zapadu. Campion se odlučila za projekt nakon čitanja istoimenog romana Thomasa Savagea iz 1967.godine, revizionističkog i subverzivnog uratka čiju je adaptaciju svojevremeno promišljao i veliki Paul Newman. Savageov izvornik nudi upravo onakav inspirativni materijal na kakav smo i navikli od redateljice „Piana“ i „Anđela za mojim stolom“. Hibrid pesimisičkog i optimističnog pripovijedanja, mračnih tematskih preokupacija i senzualnosti, zlokobnosti i ljepote. „The Power of the Dog“ prvenstveno istražuju različite slojeve i načine ispoljavanja egocentrizma kao i korijene toksične muškosti, čineći to na način prilično netipičan za žanr westerna i uvriježenu hollywoodsku predodžbu o američkom kauboju. Ostvarenje Jane Campion je i višeslojna karakterna studija o zatomljenom identitetu i otuđenosti, o kontroli i gubitku iste, predstavljena kroz pozadinski ambijent 20-ih godina prošloga vijeka na američkom zapadu, u trenucima brzog napredovanja demistificirajuće modernizacije društva na ruševinama starog mitskog, odmetničkog načina života. Također, tema seksualnosti zarobljene u izoliranom, hermetičnom prostoru preokupacija je novozelandske autorice kroz veći dio njenog stvaralaštva. Ovaj put svojevrsni pomak je činjenica da je „The Power of the Dog“ prvi redateljičin film koji nije predstavljen iz perspektive ženske protagonistice. Umjesto toga, centralna narativna figura je muškarac razoren unutarnjom borbom sa sopstvenim svjetonazorima i osjećajem pripadnosti (uz snažan homoseksualni podtekst). Glavnog protagonistu Phila Burbanka sjajno interpretira Benedict Cumberbatch u za njega netipičnoj roli i koji još jednom potvrđuje redateljičin uvijek izvrsni i kompleksni rad s glumcima. I kao što to često biva u vrhunskim westernima poput „Tragača“ ili „Daleke zemlje“, nadrealno mistični krajolik karakter je za sebe koji svojom ljepotom snažno kontrastira surovost, slabost i ružnoću ljudskih bića koja ga nastanjuju. Na kraju, „The Power of the Dog“ redateljice Jane Campion svakako nije prvo niti najbolje djelo koje se dramski poigrava žanrovskim ili istorijskim ograničenjima ili pretpostavkama ali posjeduje dovoljno autorske zrelosti i smjelosti da opravda Oscara za režiju, nagradu koju je Jane Campion već odavno zaslužila.
Roman američkog književnika Franka Herberta “Dina” iz 1965.godine, s pravom se smatra jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih djela naučno fantastične književnosti svih vremena. Velika Herbertova svemirska saga u svom je fundamentu bila svojevrsna paradigma ljudskog potencijala i prirode, kraha i obnove civilizacije, ekoloških tema, religije, duhovnosti, autoritarne i fašističke vlasti kao i socijalnih i kulturoloških razlika. Takvo bogatstvo simbola i tematskih preokupacija, učinilo je “Dinu” pop fenomenom i bezvremenom knjigom koja intrigira i zapanjuje milionski broj čitatelja i poklonika kroz generacije. Nakon što je 1984.godine redatelj David Lynch snimio prvu, podijeljeno prihvaćenu, adaptaciju Herbertova romana za veliki ekran, sada, u 2021.godini, fanovi “Dine” konačno su dočekali dugo pripremanu ekranizaciju koja bi trebala biti vjerna predlošku. U režiji jednog od najtalentiranijih hollywoodskih filmaša današnjice, Denisa Villeneuvea, nova inačica “Dine” je na mnogo načina impresivno kinematografsko iskustvo ali koje nije i bez nekolicine ozbiljnih mana. Glavna poteškoća s kojom se suočava film Denisa Villeneuvea krije se u samom njegovom zvaničnom nazivu, “Dina – prvi dio”. Dakle, radi se o adaptaciji samo polovine istoimenog romana, a nastavak bi se tek trebao snimati, s nadom da ćemo ga vidjeti u drugoj polovini 2023.godine. Za sada, pred nama je praktično nedovršeno djelo koje je kao takvo teško za ispravno ocijeniti. U izdanju kakvom nam je za sada dostupna, “Dina – prvi dio” upečatljivi je kolosalni vizuelni spektakl, raskošno produciran ali ipak minimalistički konstruiranog narativa. Kada je upitan kakav će mu pristup biti izvornom materijalu, redatelj Villeneuve je odgovorio: „knjiga, knjiga i samo knjiga!“ I takav postupak više je nego evidentan u njegovoj inkarnaciji Herbertova univerzuma. Riječ je o adaptaciji ogoljenoj na nivo klasičnog pripovijedanja, lišenoj bilo kakvih ozbiljnijih autorskih intervencija. Pred nama je definitivno „Dina“ Franka Herberta u svojoj bazičnoj, nepatvorenoj formi, predstavljena uz umjerenu dozu mistike ali dovoljno prijemčiva široj gledateljskoj bazi, neupućenoj u izvorni tekst. Redateljeva jasna odlučnost da oživi roman u što jednostavnijem obličju možda krije i prijelomnu manu filma Denija Vileneva. Poredbe radi, ekranizacija „Dine“ u režiji Davida Lyncha bilo je fantazmagorično, skoro suludo, uobličenje jednog stranog svijeta, svijeta planete Arrakis koji je čudesno oživio uz pomoć originalne i impresivne scenografije, kostimografije, snolikih, ekspresionističkih vizija i grotesknih antijunaka. Alternativna interpretacija Denisa Villeneuvea ne interesira. Drama i zaplet jedino su mu bitni, sve ostalo su distrakcije, kolosijeci koji udaljavaju od glavnog puta. Za redatelja kojemu je „Dina“ omiljena knjiga još od tinejdžerskih dana, šansa da režira svoju verziju iste je ostvarenje životnog sna. Stoga je roman Franka Herberta poput kakve svete knjige koju je zabranjeno skrnaviti. Smanjio je ekspoziciju na minimum, ostavljajući događajima slobodu da sami pojašnjavaju eventualne nejasnoće. On ne može ili ne želi strgnuti okove strogo zacrtanih, ravnolinijskih smjernica svog scenarija, ne dozvoljavajući publici priliku da zakorači dublje u Arrakis i osjeti sva njegova čudesa. Umjesto toga, on ambijent koji portretira promatra kroz skoro naturalističke okvire sa stidljivim natuknicama epskog intenziteta, poput kakve svemirske inačice „Lawrencea od Arabije“. Pri tome, ne žuri sa građenjem okvirne fabule. On ostavlja prostora karakterima i konstruktu da dišu, da polako sazrijevaju dok cjelokupni koncept dobija jasnije, istančanije obrise. Može se reći da je Villeneuve u svojoj nakani uspio. Njegova „Dina“ prilično je dosljedna adaptacija Herbertove knjige, efektno, pouzdano i hirurški precizno režirana ali s druge strane pomalo impotentna i suzdržana, kojoj ipak nedostaje kakva snažna doza autorske lucidnosti, hrabrosti i imaginacije da postane i istinski vrhunsko umjetničko djelo. Na kraju, „Dina“ je na mnogo načina i pobjednik 94.dodjele Oscara, osvojivši čak 6 nagrada (posljednji film sa toliko priznanja bio je „La la Land“ 2016.godine), uglavnom u tehničkim kategorijama.
Na prošlogodišnjem festivalu američkog nezavisnog filma Sundance četiri nagrade je osvojio film „CODA“, uključujući Veliku nagradu žirija i nagradu za režiju koja je otišla u ruke redateljici Sian Heder. No jedan drugačiji podatak usmjerit će reflektore javnosti u Hederičin film. Naime, streaming studio Apple platio je 25 miliona dolara za distribucijska prava „CODA“-e, nevjerovatnu i rekordnu sumu za jedan mali Sundance naslov. Gledajući iz sadašnje perspektive, perspektive ostvarenja koje je trijumfiralo na dodjeli Oscara, ponijevši i titulu najboljeg filma godine, takav potez čini se ili proročki ili zaista vizionarski. No s druge strane, ako se taj postupak malo bolje promisli, onda počinje dobijati i vrlo smislene obrise. Hollywood je barem trenutno usmjeren ka boljoj i snažnijoj uključenosti manjina i promoviranju različitosti. Oscari su već duže vrijeme prvenstveno pokazatelj ne toliko trenutne slike američke filmske industrije koliko zapravo smjera kojemu namjeravaju ili žele težiti. Ako pogledamo neke od novijih osvajača nagrade za najbolji film, poput „Mjesečine“ ili „Zemlje nomada“, možemo vidjeti obrazac priča o ljudi s margina društva. S tim u vezi, „CODA“, film o gluhonijemim osobama koje portretiraju gluhonijemi glumci, čini se kao pravi recept za zadovoljenje moralnih principa Akademijinih glasača. U osnovi, takvom pristupu teško se može nešto zamjeriti i bilo kakav oblik empatije i afirmacije ljudskosti vrijedan je svake pohvale. No nažalost, jedini problem „CODA“-e je u činjenici da se radi o ispodprosječnom djelu i jednom od najgorih osvajača Oscara za najbolji film u svojoj bogatoj prošlosti. Ostvarenje redateljice Sian Heder na mnogo načina tipični je Sundance film, mala dramedija o malim životnim pobjedama, toliko formulaična za festival koji je osnovao Robert Redford kao svojevrsnu antitezu velikim, skupim hollywoodskim projektima. Priča je to o djevojci, talentiranoj pjevačici, razapetoj između težnje da slijedi svoj san i upiše muzički koledž s jedna strane i da bude skrbnik i pomagač svojim gluhonijemim roditeljima s druge strane. „CODA“ naslov koji u biti predstavlja akronim za termin „Child of Deaf Adults“ (Dijete gluhonijemih roditelja), remake je francuskog filma iz 2014.godine „Obitelj Belier“. Nova američka verzija svoju premijeru je imala svega nekoliko mjeseci nakon filma „Zvuk metala“, još jedne angažirane priče o problemima s kojima se suočavaju gluhonijeme osobe. Međutim, dok je „Zvuk metala“ nastojao hrabro eksperimentirati s temom koju istražuje, „CODA“ se pak odlučuje za kročenje sigurnijim, duboko utabanim stazama. Rezultat je djelo prepuno banalnih, ispoliranih, filmsko-udžbeničkih zapleta i u potpunosti predvidljivo do zadnjeg sitnog detalja. Zapravo, ako bi iz „CODA“-e uklonili narativ o gluhonijemim osobama, dobili bi skoro identične melodrame o odrastanju u neprilagođenim obiteljima kakve smo vidjeli već nebrojeno puta, naročito one promovirane od strane Sundance festivala. Teško se sjetiti makar jednog narativnog detalja u filmu Sian Heder koji možda zrači autentičnošću i nije žanrovski kliše. Ispostavit će se da nedostatak originalnosti ne predstavlja nikakvu barijeru. „CODA“ je nominirana u svega tri kategorije i uspjela je osvojiti sve tri, uključujući one za najbolji adaptirani scenarij, najbolju sporednu mušku ulogu (odlični Troy Kotsur) i onu glavnu, za film godine. Dio glumačke postave je i sjajna gluhonijema glumica Marlee Matlin koja je Oscara za najbolju žensku ulogu osvojila još 1987.godine za film „Djeca manjeg Boga“. Upravo Matlin je insistirala da gluhonijeme protagoniste „CODA“-e tumače gluhonijemi glumci. Ta želja joj se ostvarila. Prava šteta je onda što i materijal s kojim su radili nije bio vrijedan njihova truda.
