U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na neke od najboljih filmskih ostvarenja prikazanih u 2020.godini. Zahvaljujući korona virusu, iza nas je izuzetno traumatična godina koja se drastično odrazila na praktično sve aspekte društvenog djelovanja. Šteta koju je pandemija prouzročila apsolutno je bez presedana i doseg njenog razaranja tek će vrijeme definirati. Kao i ostale oblasti ljudskog života i stvaralaštva, i one iz kulturnog i umjetničkog miljea su doživjele a i dalje proživjavaju agonizirajući i katastrofalni period. Filmska umjetnost, naročito njene institucije usmjerene ka kino prikazivanju nalaze se u stanju hibernacije, nadajući se boljem a zapravo očekujući potpuno gašenje. Skoro sve značajnije i skuplje filmske premijere su otkazane do daljnjeg, prikazivači su na rubu propasti i teško je predvidjeti skoro popravljanje okolnosti. Međutim, ako se osvrćemo na, po mnogima, najgoru filmsku godinu od vremena od kojeg se iste i ocjenjuju, situacija možda ipak nije toliko crna koliko djeluje na prvi dojam. Zatvaranjem kino dvorana, publika je bila primorana pažnju usmjeriti ka malim ekranima i streaming servisima. Nedostatak visokobudžetnih hollywoodskih blockbustera pokazat će se da i nije toliko veliki nedostatak i da publika definitivno može bez njih. Možda kao svojevrsna reakcija na globalnu krizu koju svi zajedno proživljavamo, ali ta ista publika se okrenula nezavisnom i art filmu koji bi u normalnim uslovima bio u uobičajeno zapostavljenom položaju.  Nakon dugo vremena, istinski autorski film je postao fokus pažnje ne samo filmofila, već ovaj put i širokog gledalačkog auditorijuma. Umjesto šarenila i patosa Hollywooda, dobili smo sirovija, humanija i kontemplativnija djela. U razdoblju nesigurnosti, neizvjesnosti i socijalne uznemirenosti upravo umjetnički snažna, istovremeno višeznačna i intimistička djela svakako djeluju daleko neophodnija. Dakle, i pored svih nedaća, film je u 2020.godini itekako živ, otporan, buntovan i relevantan. Nameće se čak zaključak da, iako kvantitetom znatno slabija, sezona iza nas kvalitetom je iznenađujuće uspješna, ostavljajući sebi podređenim mnoge periode koji joj prethode. U nastavku ćemo se osvrnuti na ono najbolje što su nam filmaši ponudili u proteklih 12-tak mjeseci.

Suđenje čikaškoj sedmorki (Aaron Sorkin)

Mnogi filmski prognozeri i teoretičari očekivali su ili su se nadali da će “Tenet” Christophera Nolana biti ostvarenje koje će vratiti publiku u američke kino dvorane, ponovo oživjeti kinematografsku proizvodnju i distribuciju i zapravo, u konačnici, spasiti hollywoodski film od ponora 2020.godine u kojem je zaglavio zajedno sa ostatkom svijeta. No, nakon što se tako nešto nije dogodilo, malo ko se mogao nadati da će taj spas stići kroz rad redatelja i scenariste Aarona Sorkina i njegova novog djela “Suđenje čikaškoj sedmorki”. Naravno, spomenuti “spas” daleko je od kakvog stvarnog, konkretnog čina zatomljavanja, pandemijom uzrokovane, najveće krize američkog filma, vjerovatno od kako postoji. Pomenuto “spasenje” više je simboličkog karaktera. “Suđenje čikaškoj sedmorki” prvenstveno predstavlja prvi ovogodišnji hollywoodski film koji se može smatrati uspješnim i dovoljno kvalitetnim. Također, film koji podsjeća na nerede i proteste u Chicagu 1968.godine, čini se da je za Amerikance danas relevantan iz daleko više razloga od onog finansijskog.

Aaronu Sorkinu “Suđenje čikaškoj sedmorki” tek je drugi režijski film u karijeri, nakon pokeraške drame “Mollyna igra”. No, riječ je o jednoj od rijetkih, istinskih scenarističkih zvijezda u Hollywoodu, čovjeku koji se smatra prvakom političke i sudske drame i jednom od najboljih dijaloških pisaca današnjice. “Suđenje čikaškoj sedmorki” prvotno je prema Sorkinovu scenariju trebao režirati Steven Spielberg još 2007.godine. Međutim, sticajem okolnosti, Spielberg odustaje od projekta i film ne uspijeva krenuti s produkcijom sve do prošle godine kada se Sorkin odlučuje preuzeti režijsko kormilo. I čini se da se bolje vrijeme za premijeru jednog ovakvog ostvarenja teško moglo pronaći. 1968. i 1969.godina svakako su jedno od najturbulentnijih razdoblja američke moderne istorije. Bilo je to doba atentata na Bobbyja Kennedyja i Martin Luther Kinga, ogromnih anti-Vijetnamskih protesta ali i vrijeme kada su sljedbenici Charlesa Mansona krenuli na svoj krvavi pohod. Samo suđenje demonstrantima u Chicagu, kao i demonstracije i neredi koji su im prethodili, posljedica su sudske i državne korupcije, policijske brutalnosti, rasnih nepravdi ali i nadolazećih izbora. Ako bismo Vijetnamski rat samo zamijenili globalnom pandemijom 2020.godine i danas imamo skoro odraz u ogledalu tadašnjih američkih socijalno-političkih prilika. Tako da, iako je Sorkin scenarij za projekt napisao još 2007.godine, doima se skoro sudbonosnim da je isti svoju adaptaciju doživio u vremenu kada je Amerika ponovo dosegla tačku ključanja. “Suđenje čikaškoj sedmorki” svojevrsni je hibrid prijašnjih Sorkinovih tematskih preokupacija i karakteristika … visoke državne politike nalik one u televizijskoj seriji “Zapadno krilo”, sudskog trilera poput filma “Malo dobrih ljudi” ali i snažnih, britkih dijaloga kao u filmu “Socijalna mreža”. “Suđenje čikaškoj sedmorki” ipak je daleko od filma bez mana. Iako se Spielberg davno povukao iz realizacije projekta, na trenutke pretjerana sentimentalnost i suvišni patos uvelike podsjećaju na njegov redateljski pečat. Također, Sorkinova društveno-kritičarska oštrica ovaj put se doima možda i nepotrebno suzdržanom. No, u konačnici “Suđenje čikaškoj sedmorki” teško da će u potpunosti razočarati bilo koga željnog kvalitetne istorijsko-političke drame kao i one koje možda intrigira pitanje koliko su i da li su se uopće promijenile socijalne prilike u Američkom društvu od 1968.godine pa do danas.

Egzil (Visar Morina)

26. izdanje Sarajevo Film Festivala, zbog pandemije korona virusa i njenih efekata, po prvi put je održano isključivo na online platformi. S obzirom da je otkazana većina ovogodišnjih značajnih filmskih festivala, izuzev februarskog Berlinala, a koji su ujedno bili glavni izvor naslova SFF-a, bilo je sasvim izvjesno da ćemo prisustvovati jednom skromnijem izdanju najveće regionalne smotre filma. Ipak, protivno svim očekivanjima, ovogodišnja nagrada Srce Sarajeva za najbolji film više nego zasluženo je otišla u ruke ostvarenju “Egzil”, jednom od najboljih laureata okićenih ovom nagradom. “Egzil” je projekat kosovsko-njemačkog reditelja Visara Morine, već prikazano na Berlinalu i američkom Sundanceu, koje na svjež i inovativan način progovara o pošastima modernog zapadnog svijeta, rasizmu i ksenofobiji.

Xfafer, glavni junak filma Visara Morine, postavlja si pitanje koje je vjerovatno dobro poznato i u mislima većine ljudi s naših balkanskih prostora koji su pokušali potražiti sreću u razvijenim evropskim državama, a to je: da li se možeš osjećati kao kod kuće u državi gdje te svi smatraju strancem ili autsajderom? Kako bi izgledao život u kojem se nečiji postupci propituju svakodnevno? Kako podijeliti s nekim pokazatelje mržnje i rasizma, sve njegove sjenovite nijanse i suptilna jedva primjetna ovaploćenja? “Egzil” je višeslojno polarizirajuće djelo, istovremeno intimno i političko, o čovjeku koji se bori sa sopstvenim unutarnjim demonima ali i o čovjeku koji traži prihvatanje i svoje mjesto u svijetu koji opet svjesno ili nesvjesno propituje njegovo pripadanje istom. Xfafer utjelovljuje osobu dovedenu do paranoje i ruba razuma konstantnim osjećajem potlačenosti, nipodoštavanja i nepripadanja. Za nekog ko je živio dugo u takvom ambijentu, razlike između stvarnosti i sopstvene percepcije postaju mutne i nejasne. Na taj način, identitet ili nedostatak istog, postaju fokusna tema Morininog djela, u kojemu paranoja glavnog protagoniste služi tek kao poligon za daleko dublja socijalno-politička pitanja. Ili da citiramo američkog književnika Josepha Hellera, autora slavnog antiratnog romana “Kvaka 22” … “Ako si paranoičan, ne znači da te ne proganjaju”. Napisan netom nakon dolaska velikog vala bliskoistočnih izbjeglica u Njemačku, njihovog prvobitnog prihvatanja s dobrodošlicom a potom i brzog odbacivanja, scenarij Visara Morine snažno progovara o problemu komunikacije, nedostaku razumijevanja i pogrešnoj percepciji diskriminacije. Ovo posljednje reditelj vješto i inteligentno oslikava kroz takozvanu “mikroagresiju”, svakodnevne primjere postupaka ili riječi nepoštivanja drugosti, s namjerom ili bez. To vjerovatno najbolje prikazuje prizor iz “Egzila” u kojemu kolege aplaudiraju Xfaferu na kraju poslovnog sastanka, naizgled bez većeg razloga za takvim činom. Morina vrlo dobro razumije da određeni postupci ljubaznosti možda podjednako koliko i oni nasilni, umiju da osnaže osjećaj otuđenosti i izopćenosti. Neprestano ploveći između psihološke drame i političkog paranoičnog trilera, “Egzil” Visara Morine i gledatelja postavlja u poziciju svojevrsnog laboratorijskog kunića, gdje naša interpretacija događaja u filmu kojima svjedočimo i način na koji prihvatamo Xfaferovu percepciju, najviše govori o našem pogledu na svijet. U svakom slučaju, čini se da “Egzil”, osvajača “Srca Sarajeva” tek čeka duga i uspješna filmska festivalska budućnost. 

Platforma (Galder Gaztel Urrutia)

Španski antiutopijski film “Platforma”, redatelja debitanta Galder Gaztel Urrutija ostvarenje je izuzetno originalnog koncepta, djelo je koje bi u normalnim okolnostima navjerovatnije bilo prikazano na nekoliko žanrovskih filmskih festivala i onda bi nastavilo život na videu tržištu gdje bi sasvim sigurno steklo malu kultnu bazu poklonika. No zbog svima nam dobro znanih okolnosti, dobilo je jedinstvenu priliku da ga pogleda višemilionska publika širom svijeta. Gledajući tematski, pojavilo se ili u najboljem ili u najgorem mogućem trenutku, ovisno od toga koliko ste otporni na “Platformine” eksplicitne i morbidne metafore u godini 2020.-oj, u specifičnom trenutku istorije kada metafore i ne trebaju da se zaključi koliko svijet može biti groteskno mjesto.

“Platforma” je žanrovski hibrid najprije naučno-fantastičnog filma i horora s jedne strane i snažne socijalne satire i alegorije s druge. Fanovi pomenutih žanrova pronaći će u njegovoj strukturi elemente zajedničke sa ostvarenjima poput “Kocke” ili “Snowpiercera”. Ali redatelj Urrutia se ne zadovoljava konceptualnim inovacijama već iste koristi kao bazu za daljnje razrađivanje i istraživanje ideja. Pri tome, zanimljivo je promatrati kako film koji bi prije svega nekoliko mjeseci djelovao tek kao intrigantan kuriozitet, danas, dok svjedočimo kako društvo funkcionira ili ne funkcionira u krizi, isti taj film nosi novu energiju i doima se kao ozbiljan kontemplativni i angažirani umjetnički rad, čak i kao svojevrsno upozorenje. Kada se Goreng, glavni junak Urrutijeva ostvarenja prvi put probudi u takozvanoj “Rupi”, još uvijek je zanesen osjećajem nade, naivnog optimizma i vjere u instinktivnu ljudskost. Međutim, neće proći mnogo vremena prije nego što uvidi i prilagodi se činjenici da su glavni ljudski pokretači zapravo strah i pohlepa. Dok promatramo Gorengovo putovanje kroz mnoge razine “Platforme”, možemo vidjeti i na koji način to putovanje drastično mijenja i ruši njegove moralne principe. U društvu koje se urušava kroz spratove i Goreng će jako brzo početi činiti stvari koje je do nedavno smatrao nemogućim. Uistinu je na mnogo načina ironično gledati takvo djelo dok smo i sami nedavno svjedočili pustošenju lokalnih supermarketa zbog potrebnih i ne toliko potrebnih namirnica. “Platforma” je brutalna, šokantna i nelagodna filmska vožnja na koju danas mnogi neće smjeti krenuti ali također i vožnja kojoj mnogi upravo zbog toga neće moći odoljeti.

Zvuk metala (Darius Marder)

Skorašnja poplava filmova o slavnim ili problematičnim rock muzičarima čini se da je, poput skoro svakog kratkotrajnog trenda, već dosegla tačku zasićenja. Ostvarenja poput “Bohemian Rhapsody”, “Rocketmana” ili “Njenog mirisa” bila su tek površne i povremeno zanimljive interpretacije podžanra muzičkog filma, koji je definitivno vidio bolje dane. U takvom ambijentu pojavljuje se “Zvuk metala”, djelo naizgled sličnog afiniteta. Na sreću, ostvarenje redatelja Dariusa Mardera nije zainteresirano za još jednu priču o usponima i padovima rock zvijezda. Umjesto toga, primarni fokus je na načinu kojim se pojedinac bori sa gubitkom fundamentalnog sredstva ne samo za umjetnički izražaj već i za egzistencijalno funkcioniranje, u ovom slučaju sa gubitkom sluha.

Glavni junak “Zvuka metala” je Ruben, bivši ovisnik o narkoticima a sada bubnjar koji zajedno sa svojom djevojkom, pjevačicom Lou vodi nomadski život, putujući i živeći u kamperu. Njih dvoje su jedini članovi muzičkog dua, eksperimentalnog heavy metal banda “Blackgammon” koji je stekao status kultne underground grupe. Rubena i Lu upoznajemo tokom turneje, dok vrijeme provode u dnevnim vožnjama i večernjim nastupima. Tokom jednog koncerta, buka heavy metal muzike polako se za Rubena počinje pretvarati u potmuli huk a potom i u sablasnu tišinu. Nedugo potom, dijagnosticiran mu je ozbiljan i nepopravljivi gubitak sluha. Uplašena da će pokleknuti staroj ovisnosti, Lou šalje vidno uznemirenog Rubena u izoliranu komunu za gluhe, mirno utočište na selu u kojem bi trebao naučiti kako živjeti bez sluha. Za redatelja Mardera, do sada poznatog po dokumentarcima i radu na scenarijima, “Zvuk metala” predstavlja režiserski debi u formi igranog filma. Tu priliku on koristi kako bi ispričao dramski snažan narativ o identitetu, samospoznaji i svojevrsnom ponovnom rađanju. Kao što sam naslov sugerira, Marderovo djelo bavi se i zvukom, odnosno nedostatkom istog. Vrlo vješto se služeći audio montažom, mijenjajući fokus sa zvuka na tišinu i opet natrag, uključujući statičku buku koja obitava negdje između, redatelj uspješno balansira subjektivni i objektivni pogled na traumatično iskustvo svog junaka. Međutim, svi kvalitetni tehničko-režijski aspekti “Zvuka metala” čine se tek kao zanimljive fusnote naspram istinskog kreativnog pokretača filma. Riječ je o glavnom glumcu, Riz Ahmedu i njegovom fantastično živopisnom i emotivno razarajućem portretu Rubena. Uvijek solidni Ahmed, u Marderovu djelu je ostvario vjerovatno i najbolji nastup karijere. Njegove facijalne ekspresije otvaraju cijeli Rubenov mikrokosmos emocija i upravo je glumčev portret unutarnjih previranja protagoniste ono što “Zvuk metala” diže sa nivoa kakve prosječne drame do kompleksne studije o nastojanju pojedinca da redefinira samog sebe.

Nevidljivi život (Karim Ainouz)

“Tropska melodrama” termin je koji su određeni kritičari primijenili opisujući film “Nevidljivi život” nakon njegove premijere na posljednjem Canneskom filmskom festivalu, gdje je i zasluženo osvojio nagradu “Izvjestan pogled”. Iako možda na prvi dojam takva terminska konstrukcija može zvučati nezgrapno i površno, nakon malo promišljanja uočavaju se mnoge tačnosti takvog tituliranja. “Nevidljivi život” brazilskog redatelja i scenariste Karima Ainouza punokrvna je porodična istorijska saga visoke stiliziranosti i snažno naglašenog emotivnog naboja, sve to dodatno začinjeno feminističkom politikom i socijalnim podtekstom. Također, mogu se uočiti i stilske inspiracije najvećeg majstora melodrame Douglasa Sirka, počevši od ekspresionističkog korištenja kolora pa sve do pojačanih emocija glavnih junakinja. Filmofilli koji su već upoznati sa bogatom Ainuzovom filmografijom vjerovatno će i očekivati djelo koje predstavlja istinsko čulno iskustvo u kojemu muzika i raskoš boja igraju podjednako značajnu ulogu u pripovijedanju koliko i sami narativ. Ali čak i za redateljeve dosadašnje standarde, “Nevidljivi život” predstavlja iskorak naprijed, autorsko sazrijevanje i zapravo najznačajniji film njegova prilično velikog opusa.

Od samog početka filma, redatelj Ainouz samouvjereno i snažno gradi fundamentalnu i dubinsku dinamiku porodice koju portretira. “Nevidljivi život” je skoro opipljivo prožet osjećajem čežnje, o voljenim osobama, prošlošću i životima koje su mogli voditi. Svojevrsni testament o neostvarenim snovima, značaju ljudske povezanosti ali i o snazi ženskog duha u patrijarhalnom društvu, društvu koje je od temelja postavljeno protiv njih. On implicitno progovara o svim nebrojenim ženama koje su proživjele ili proživljavaju nedaće modernog svjetskog poretka ili pak ustaju protiv istih. Ainouzovo djelo, i pored dogmatskog konzervativizma muškaraca i svih prikazanih grijeha patrijarhata, nije nikakav feministički manifesto ili traktat o pravima žena. Klasne i spolne razlike kao i šovinizam sekundarni su u odnosu na nepatvorenu empatiju koju redatelj pokazuje prema svojim junakinjama. Iako su velike nepravde navigirale njihovim životima, priča o dvije sestre najprije je oda ljubavi, priča o obiteljima koje sami biramo, putevima kojim neovisno kročimo. I dok se ranije pomenuti film “Platforma” doima kao tematski idealno ostvarenje za ovu pandemijsku godinu, na mnogo drugih načina je to i “Nevidljivi život”, pogotovo jer je riječ o djelu u čijoj srži je osjećaj izoliranosti i odvojenosti od obitelji.

Još jedna runda (Thomas Vinterberg)

Filmovi o alkoholu i alkoholizmu uglavnom spadaju u dvije kategorije. Prvu čine naslovi koji temi pristupaju iz potpuno eskapističkog ugla, u kojemu je proces opijanja tek izlika za kakve, najčešće komične, zgode ili nezgode. U onoj drugoj kategoriji su psihološke drame o ovisnosti ili depresiji u kojoj  alkohol predstavlja metaforu za nazadovanje ili gubitak ljudskog identiteta, obitelji, strasti, dostojanstva ili samouvjerenosti. Dramski je to podžanr koji nam je donio nekoliko uistinu značajnih filmskih klasika poput “Izgubljenog vikenda”, “Dana vina i ruža” ili “Putovanja nakraj noći”.  Čini se kako su alkoholičarske filmske priče uglavnom osuđene na krajnosti. Onaj prostor između komičnog i tragičnog, izuzetno je rijetko istraživan. “Još jedna runda”, novo djelo sjajnog danskog redatelja Thomasa Vinterberga pokriva upravo taj spektrum narativnog izričaja, hodajući tankom linijom između optimizma i pesimizma. Vinterberg, najznačajniji moderni danski redatelj nakon Lars von Triera, sa “Još jednom rundom” donosi premisu koja se lako mogla izgubiti u kombinaciji dramedije, farse i moraliziranja. No, film nekako uspijeva izbjeći sve arhetipske zamke i održati konzistentnost u pripovijedanju a narativ na intimnom, osobnom nivou.

Četiri četrdesetogodišnjaka, prijatelja i srednjoškolska nastavnika, podjednako su zaglibili u period krize srednjih godina. Bezvoljni su, neambiociozni i uglavnom depresivni. A onda jednog dana čuju zanimljivu teoriju svjetski priznatog norveškog profesora psihologije koja kaže da čovjeku u organizmu prirodno nedostaje 0,05 posto alkohola. Četvorka se odluči testirati teoriju i počinje svakodnevno konzumirati manju količinu alkohola. Pozitivni efekti se vide praktično odmah. Njihova predavanja se popravljaju, kao i samopouzdanje i opće raspoloženje. Naravno, neće proći mnogo vremena prije nego što manja količina preraste u veliku a s njom kreću i problemi. “Još jedna runda” oslikava ambivalentnost koju sa sobom nosi alkohol, njegovo svojstvo koje donosi opuštenost, ugodu i pojačava samouvjerenost ali s druge strane i njegovu mračniju, daleko izraženiju destruktivnu i fatalnu narav. Redatelj Vinterberg odlučuje da ne bira strane i njegov film direktno ne osuđuje alkohol. On ostavlja odabir izbora pravog puta svojim junacima kao i publici. Alkohol mu svakako i nije primarni fokus. Daleko više su mu zanimljivi njegovi konzumenti, protagonisti “Još jedne runde”, njihove nesigurnosti, frustracije i cijela oluja emocija koju sa sobom nosi sredovječnost. U biti, ne bi bila greška reći da Vinterbergov film uopće ne govori o alkoholu, on je tek manifestacija svih naših pogrešnih životnih puteva. Umjesto toga govori o odlukama, izborima i teretu nesklada između težnji i ostvarenih ciljeva. Na kraju, ako “Još jednu rundu” ogolimo do samog fundamenta, onda je to melanholična priča o nastojanju da spoznamo same sebe prije nego što bude kasno. Svakako vrijedi spomenuti da u svom novom filmu Vinterberg, nakon 8 godina, ponovo sarađuje sa fantastičnim Mads Mikkelsenom koji još jednom dokazuje da je jedan od najzanimljivijih glumaca današnjice. Vinterbergova i Mikkelsenova prošla saradnja bio je “Lov”, jedno od najboljih ostvarenja 2012. godine. Čini se da ni “Još jedna runda” nije daleko od takve kvalifikacije. A osvajanje praktično svih glavnih nagrada na nedavno održanoj ceremoniji dodjele priznanja za najbolji evropski film, tu tezu samo potvrđuju.

Obojena ptica (Vaclav Marhoul)

“Obojena ptica” češkog redatelja Vaclava Marhoula svoju premijeru je imao na posljednjem Venecijanskom filmskom festivalu gdje je istovremeno doživio glasne ovacije ali i masovna napuštanja projekcije zbog brutalnih i eksplicitnih prizora nasilja. No, polemike i sporovi oko “Obojene ptice” počele su mnogo ranije. Istoimeni roman po kojem je Marhul snimio film napisao je još 1965.godine poljsko-američki pisac Jerzy Kosinski. Praktično od samog objavljivanja, “Obojena ptica” je bila predmet mnogih kontroverzi. Dobila je brojne osude, naročito u Poljskoj, zbog ekstremno grafičkih opisa nasilja kao i seksualnog nasilja koji su reflektirali poniženje i očaj glavnog junaka ali i praktično svih ostalih protagonista romana. Također, Kosinski je u početku tvrdio da je roman autobiografski. Međutim, ispostavit će se da to nije slučaj već da je pisac zapisivao svjedočanstva svojih prijatelja uključujući slavnog režisera Romana Polanskog. Također, Kosinski će biti optužen i da je njegovo djelo zapravo plagijat knjige nešto manje poznatog pisca, etnografa Henryka Biegelsena. No, poljski književnik nekako uspijeva da odoli svim nesuglasicama koje su ga okruživale i knjiga postiže veliki uspjeh u Americi. Skoro punih 55 godina kasnije i nakon 11 godina rada na projektu, redatelj Marhoul je svijetu predstavio svoju adaptaciju “Obojene ptice”. Baš kao i roman prema kojem je baziran, tako je i film polarizirao kritičare. Dok su ga jedni odbacivali, smatrajući ga sadisitičkim i nihilističkim djelom, drugi su ga svrstali među najznačanija ratna ostvarenja, uključujući poredbe i sa možda najboljim ratnim filmom svih vremena, ruskim kultnim klasikom “Dođi da vidiš”.

“Obojena ptica” govori o tome kako rat uništava i dehumanizira sve s čime dođe u kontakt, kako razara ljudski duh i pretvara ga u izopačenu verziju sebe. Film Vaclava Marhoula poručuje da ljudska patnja ne vodi ka prosvjetljenju i osnaživanju kako mnogi smatraju već upravo suprotno, ka potpunom gubitku ljudskosti. “Obojena ptica” nije priča o zlu nacizma već o zlu u fundamentalnom smislu. Vjerovatno upravo zbog takvog pristupa, film kao i knjiga prije toga, naišli su na mnoge osude, naročito od strane poljske kulturne javnosti, smatrajući da izjednačava zločinca i žrtvu. Marhoulov film podsjeća na kakvu košmarnu odiseju kroz rubna područja razuma, poput turističke šetnje kroz Pakao na Zemlji, civilizaciju pred kolapsom u kojoj bilo koji oblik drugosti ili drugačijeg stvara nerazumijevanje, osudu i u konačnici mržnju. “Obojena ptica” jedno je od onih hipnotičnih ostvarenja u kojima je nemoguće skloniti pogled i na čijem postojanju je svaki istinski filmofil zahvalan ali istovremeno i ostvarenje kojemu se izuzetno teško ponovo vratiti. Međutim, gledanje “Obojene ptice” i suočavanje sa svim njenim užasima u današnjem neizvjesnom, turbulentnom i podjednako okrutnom vremenu, čini se poput kakva oblika bunta i otpora protiv zaborava, šutnje i moralnog relativizma koji nas okružuje. Još jedan značajan detalj čine “Obojenu pticu” jedinstvenim djelom. Riječ je o prvom filmu ikada snimanom na umjetnom, takozvanom interslavenskom (ili panslavenskom) jeziku koji je, zanimljivo, i na našem području prilično razumljiv. Kombinacija je to 15 slavenskih jezika, uključujući ruski, poljski, češki, kao i jezike balkanskih naroda, a koji je kreacija profesora informatike na Češkom tehničkom univerzitetu u Pragu Vojteha Merunjke. Služeći se njime, redatelj je želio izbjeći osudu bilo kojeg naroda ili etničke skupine s kojom se glavni junak filma, dječak, susreće jer ovakvim postupkom njihova etnografska pripadnost ostaje neodređena. Na kraju, doima se i da namjera Vaclava Marhoula nikada nije ni bila snimiti film o Drugom svjetskom ratu već kreirati univerzalni testament i svjedočanstvo o čovječanstvu kada je najranjivije. Mnogi globalni strahovi i tjeskobe mogu se reflektirati kroz nevinost glavnog protagoniste, dječaka. U njegovim očima zrcalimo barbarizam i ljudski grijeh ali i tračak nade da možda ipak sve nije izgubljeno. Da li je to tačno, samo će vrijeme moći pokazati, kako za “Obojenu pticu” tako i za sve nas.


For best gaming related news, visit our partner GameWizMag.