Tridesetogodišnji Bijeljinac Aljoša Buha, rođeni Zeničanin, zaljubljenik je u muziku i slikarstvo i već iza sebe ima nekoliko kolektivnih i jednu samostalnu izložbu, a učesnik je i nekoliko likovnih kolonija. Ovaj tihi i vrijedni mladić završio je Fakultet poslovne ekonomije u Bijeljini, a trenutno radi kao dizajner u preduzeću koje se bavi izradom reklama i štampom.

Bijeljinac Aljoša Buha je prava svestrana umjetnička duša koja je u sebi uspjela da pomiri muziku i slikarstvo s jedne strane, ali i ekonomiju i dizajn s druge strane. Još od malih nogu počeo je da crta, kasnije i slika i to je postala jedna od njegovih najvećih ljubavi i preokupacija u njegovom životu. Učestvovao je na “Bijeljinskim bijenalama” gdje je sa svojim slikama pobijedio i kao nagradu dobio organizovanu samostalnu izložbu. Želio je da izložbama da neku novu, svoju crtu, tako da je na neobičan način spojio muziku i svoje radove – muziku puštanu sa gramofonskih ploča je utopio u svoje radove na neupotrebljivim gramofonskim pločama.

“Svako od umjetnika kao taj neki završni čin želi prosto da pokaže šta je napravio, šta je radio do sada, da predstavi neku svoju ideju, svoja maštanja. Sve se to na kraju svodi na biranje radova, na organizovanja, na ta neka dešavanja – to je taj neki krov za slikarstvo. Kao pobjednik „Bijeljinskih bijenala“, kao nagradu sam dobio pravo da izlažem u muzeju Semberije i onda sam organizovao poprilično ambicioznu izložbu od sto radova. Trudio sam se da bude što šarenije (sa tehnikama i motivima) da se predstavim bijeljinskoj publici. Što se tiče same muzike, nisam imao želju da to bude neko uživo izvođenje nego sam želio da ljude podsjetim kako izgleda zvuk gramofonske ploče. Sam sebi sam puštao gramofonske ploče i htio sam da napravim unikatno dešavanje. Smatram da je na gramofonskoj ploči zvuk izuzetan, kvalitetan… Kad se muzika preko YouTube-a ili kad se pušta CD, nije to taj osjećaj, a ni kvalitet zvuka, što se tiče same muzike. A što se tiče slikarstva, nekako sam pravio i tu neko spajanje. Pravio sam recimo satove od samih gramofonskih ploča. To su gramofonske ploče koje nisu više upotrebljive, nisu za dalje puštanje. Tako da je to neki spoj same gramofonske ploče i likovnog stvaralaštva.”

Aljoša s neskrivenim ponosom čuva uspomenu na svoga polubrata i imenjaka, člana popularne grupe Crvena Jabuka, koji je poginuo 1986. godine u saobraćajnoj nesreći kod Jablanice. Rodio se dvije godine nakon smrti svog polubrata i vremenom je poželio da sazna sve što je mogao o njemu, tako da je uz price o njemu zavolio i bas gitaru, a i sam u sebi našao tu umjetničku crtu koju je imao i gajio njegov polubrat Aljoša.

“Ne znam da li je genetski, ali definitivno ja i moj pokojni brat (po kome sam dobio ime), smo imali tu neku umjetničku crtu. Doduše, imam više umjetničku crtu prema slikanju i crtanju. Još od malih nogu sam volio da radim razne crteže, ali s obzirom na to da imam sklonost prema muzici, malo sam bio i radoznao što se tiče bratovog sviranja kako i šta onda sam ušao nekako i u taj svijet. Mada jesam i završio osnovnu muzičku školu iz drugih radoznalosti. Interesovalo me kako i sve u vezi brata po kome sam ja dobio ime, šta je to bas gitara, kako se svira, šta se dešava kad ja „okinem“ tu žicu. U jednom trenutku zadesilo se da je meni neko pokazao par tonova, samo kako i šta, uputio me kako bih mogao da sviram i vježbam i to je mene interesovalo. S obzirom na to da je bas gitara malo drugačija od klasičnog instrumenta, ona baš ne može da bude samostalan instrument, može samo u okviru benda , onako kad se izdvoji ili pojedinačno, to baš čudno zvuči, ali u okviru benda dobije svoju neku draž.”

Buha je nakon nekoliko bendova u kojima je bio član i svirao pjesme koje pripadaju različitim žanrovima, odlučio da se sa svojim starim kolegama ponovo okupi i da formiraju bend pod nazivom „Sinful Oath“. Bend se sastoji od pjevača, bubnjara, tri gitare i bas gitare koju svira Aljoša. Većinom sviraju pjesme na engleskom, ali su odlučili da to dignu na veći nivo, snime svoj album i ubuduće se publici predstavljaju svojim pjesmama.

“Pretežno sviramo pjesme na engleskom jeziku, ali smo se nakon deset godina ponovo okupili i odlučili da se bavimo isključivo autorskim radom i s obzirom na to da smo malo zreliji sa više ideja, to je krenulo… dobilo je veliki zamah. Dotle smo došli da smo krenuli sa studijskim snimanjem i svaki vikend idemo u Novi Sad u muzički studio i u planu je ove godine da završimo album.”

Aljoša smatra da u današnje vrijeme, bar u Bijeljini, u lokalnim kafićima ne postoji dovoljno mjesta za bendove koji preferiraju autorski rad, već da su to mjesta za muzičare koji se većinom bave “obradom” snimljenih pjesama i to je jedan od razloga zašto će Bijeljinci njegov bend moći da vide na drugačijim scenama – festivalima i otvorenim takmičarskim scenama.