Brijačnica kao čistilište za nastavak života
Zbog još uvijek prisutne pandemijske krize te restrikcija koje je ona prouzrokovala, a koje su se u najvećoj mjeri odrazile na scensku umjetnost, teatarska sezona 2020/2021 u pozorištima u BiH započela je tiho i nesigurno, i za glumce koji žude za punim salama, i za publiku koja nije navikla na „distancu“ sa scenom. I dok se čeka na nove premijere i praizvedbe, bosanskohercegovački pozorišni život održavaju vječni teatarski hitovi, među kojima je svakako i predstava „Žaba“ reditelja Elmira Jukića i Kamernog teatra 55, koja odlučno korača prema tristotom izvođenju, što potvrđuje njenu bezvremenost, a zbog njene aktuelnosti, i gorku istinu da psihološki i duhovni rat u BiH još uvijek nije završen.
„Žaba“ je, dakle, višestruko nagrađivani tekst autora sada već srednjovječne generacije hrvatskih dramatičara Dubravka Mihanovića, koji je na scenu Kamernog teatra 55, prije 12 godina postavio Elmir Jukić. Radnja ovog komada smještena je u postratni, tranzicijski period, u jednu brijačnicu na periferiji grada, a njegova lica su ratni veteran koji boluje od PTSP-a Zeko (Emir Hadžihafizbegović), Braco je njegov mlađi brat, alkoholičar i kockar (Aleksandar Seksan), Švabo (Mirsad Tuka) je njihov najbolji prijatelj, tipični taksista, a poput deus ex machine u brijačnicu dolazi i mladi prodavač knjiga Muki (Moamer Kasumović). Izgubljeni u okrutnom poraću i na granici da odustanu od vječite borbe sa prošlošću, oni dane troše u bjesomučnim pokušajima da promijene i spase svijet, kada već ne mogu promijeniti sebe. Univerzalnost priče svojstvene za cijeli region, ne samo Hrvatsku, „dozvolila“ je dramaturške intervencije prilagođavanja teksta sarajevskom kontekstu. Badnjak postaje Bajram, život ostaje život. Prvi nagovještaj konačnog dramskog sukoba koji će se istovremeno voditi i unutar svakog lika ponaosob, nastaje između dva brata, u silnom pokušavanju starijeg da preusmjeri život mlađem, iako ni sam ne može da se pomjeri s mrtve tačke. Zeko kojeg je napustila žena i odvela dijete zbog agresivnog ponašanja, savjetuje brata da se vrati svojoj porodici i da im prizna da je ostao bez posla kako bi zajedno pokušali izgraditi život ispočetka. Bolji i ljepši život. Međutim, mnogo je lakše promijeniti druge, nego samog sebe i jedan logičan i dobronamjeran savjet postaje razlog za svađu. Uskoro Zeko „zarati“ i sa Švabom koji je nadimak dobio jer je cijeli rat u BiH proveo u Njemačkoj, što se naravno kosi sa uvjerenjima jednog ratnog veterana. Ako se ovome dodaju Švabini ironični komentari na Zekine priče „sa prve linije“: „znamo to“, iako upravo ljudi poput njega ne znaju, onda je novi sukob nužan, jer, ponovno, najteže je obuti tuđe cipele i pogledati svijet iz njihove perspektive. Poput Mesije sa knjigom u ruci i kao jedini lik koji nudi nadu u promjenu, a koji svojim „slučajnim“ dolaskom doslovno spasi život, u brijačnicu „zaluta“ i Muki.
Pomirivši se sa drugorazrednim životima koji su im ponuđeni, Zeko, Braco i Švabo nisu krivi za njihovu lošu kvalitetu, ili jesu jer ne čine ništa kako bi ih učinili boljima. Na profilima ovih likova počiva bosanskohercegovako društvo, sačinjeno od psihijatrijskih tretmana ratnih veterana koje okolina smatra „budalama“, na sjećanjima i crno-bijelim fotografijama fudbalske ekipe koja je u ratu „izrašetana“, prijateljima koji su poginuli pred očima onih „slučajno“ preživjelih (Zeko). Ovi likovi govore u ime svojih sugrađana koji su ostali bez poslova, u ime onih koji spas traže u kockanju i maloj flaši alkohola skrivenoj u unutrašnjem džepu jakne, a koji žive s strahom u svakom dijelu svoga tijela koji im ne dozvoljava da promijene svoj život. (Braco). U njihovim postupcima, riječima, kretnjama se ogledaju i sudbine onih koji su „pobjegli“, dok su drugi ostali i branili svoju zemlju, a koji sada zbog toga potajno krvare iz skrivenih rana (Švabo). Naravno, tu su i svi oni najbolji studenti koji o boljoj budućnosti sanjaju u svojoj zemlji iz koje ne žele da odu, iako ih ona uporno odbacuje od sebe kao strano tijelo.
Neknjiževni, „gradski“ jezik teksta, bez posebnih dijalektoloških obilježja, uz naglašeno naturalističku rediteljsku postavku bez gotovo ikakvih strukturalnih dramaturških intervencija, te nadasve emotivna glumačka interpretacija lišena viška patetike, sa širokim opsegom uvjeravateljske moći patosa, donose uvjerljiv prikaz stanja u poslijeratnoj BiH, o ovdašnjoj unutrašnjoj borbi koja još uvijek traje. Kopirajući dane bosanskohercegovačke svakodnevnice, reditelj predstavu ritmički konstantno dovodi do vrhunca, a zatim naglo spušta na samo dno, izmjenjujući sukobe i pomirenja kao noć i dan, te cijedeći iz njih sve frustracije, agresiju, inferiornost i sujetu, koji se godinama skupljaju u bosanskohercegovačkom društvu. Scena okružena gledalištem sa četiri strane, kao što je Sarajevo u ratu bilo okruženo topovima i snajperima, glumce usmjerava jedne na druge. Upravo ovakvo „zanemarivanje“ publike, tjera glumce da se u potpunosti ogole pred njom te da duboko zarone do same srži svojih uloga. Nadalje, scenografija je sačinjena od rekvizita koje su u funkciji teksta, a koji omogućavajući glumcu interakciju s prostorom, pokrećući nove dijaloge i ispovijesti, dovodeći fizički sukob do vrhunca, te tako dobijaju svoje intimno značenje (npr. razbijena levha koja je Zeki spasila život tokom ratnih borbi na planini Treskavici, fudbalska lopta i fotografije kao elementi sjećanja na mladost i sreću), ali i simboličko, poput same britve.
„Danas sam vidio onakvu `Žabu` kakvu smo mi imali. Ista boja, sve… Onda sam se sjetio da su je sprešali, majku im…“, kaže Braco otpočinjujući razgovor sa Zekom. Dakle, „Žaba“, nekada popularni automobil, danas oldtimer, istovremeno budi sjećanje na sretno vrijeme provedeno u bivšoj državi, ali i odlučno opominje da je taj period završen onda kada je u proteklom ratu pala prva granata i kada je ubijeno prvo dijete i da ga kao i svaku prošlost treba ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Brijačnica kao mjesto gdje se s oštrom britvom čisti i uređuje lice, simbolizuje čovjekovo čistilište za liječenje duše s ciljem postizanja iskupljenja potrebnog za ulazak u raj – za nastavak života. Secirajući tragične, nesretne i moralno upitne životne sudbinske odabire, „Žaba“ nakon dramaturškog hoda po oštrici noža, napušta prostor zbiljske okrutnosti i zašivajući otvorene rane, suptilno nudi tračak optimizma, u obliku jednog dogovora za fudbalski termin. Na kraju, Zeko možda nije spasio Tokio, kao Žaba u priči Harukija Murakamija, ali jeste spasio sebe. „Sam samcat.“
