Novo izdanje filmskog žurnala Blitz Screen bit će u znaku 26.-og izdanja Sarajevo Film Festivala. Osvrnut ćemo se na “Egzil” redatelja Visara Morine, film nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji film kao i na naučnofantastično djelo “Lapsis” prikazano u okviru programa Kinoskope.

26. izdanje Sarajevo Film Festivala, zbog pandemije korona virusa i njenih efekata, po prvi put je održano isključivo na online platformi. U takvom sivom ozračju, publika je imala priliku putem malih ekrana vidjeti više od 180 filmskih naslova, uključujući i respektabilan broj svjetskih premijera. Naravno, oni istinski filmofili ostali su uskraćeni za mnoga relevantnija djela svjetske autorske produkcije. No, s obzirom da je otkazana većina ovogodišnjih značajnih filmskih festivala, izuzev februarskog Berlinalea, a koji su ujedno bili glavni izvor naslova SFF-a, bilo je sasvim izvjesno da ćemo prisustvovati jednom skromnijem izdanju najveće regionalne smotre filma. Ipak, protivno svim očekivanjima za tako nešto, ovogodišnja nagrada Srce Sarajeva za najbolji film više nego zasluženo je otišla u ruke ostvarenju “Egzil”, jednom od najboljih laureata okićenih ovom nagradom ali također i jednom od najboljih filmova uopće viđenih u ovoj pandemijskoj 2020.godini. “Egzil” je ostvarenje kosovsko-njemačkog redatelja Visara Morine, već prikazano na Berlinaleu i američkom Sundanceu, koje na svjež i inovativan način progovara o i nama dobro poznatim pošastima modernog zapadnog svijeta, rasizmu i ksenofobiji. 

Xfafer je hemijski inženjer porijeklom s Kosova koji radi u respektabilnoj njemačkoj farmaceutskoj firmi. Već odavno integriran u njemačko društvo, u braku je sa Njemicom s kojom, zajedno sa njihovo troje djece, živi u predgrađu Kelna, gdje uglavnom obitava imućnija srednja klasa. Naizgled, uspješan život za jednog stranca u Njemačkoj. Međutim … jednog dana Xfafer zatiče mrtvog pacova zavezanog za poštansko sanduče njegove kuće. Nekoliko godina ranije, on je promijenio poziciju u svojoj firmi, tražeći da se udalji od laboratorijskog istraživanja zbog svog straha od pacova. Iako nema nikakvih naznaka ko je mogao ostaviti mrtvu životinju ispred njegova doma, on odmah posumnja da je riječ o rasističkoj prijetnji nekog od kolega s posla, jedinih koji su mogli znati za njegovu fobiju. Ta spoznaja će ga natjerati da pomnije obraća pažnju na bilo kakve znake netrpeljivosti, vrijeđanja ili zlostavljanja. No, što više promišlja odnos prema njemu od strane ljudi koji ga okružuju, to Xfafer tone sve dublje u krizu identiteta. Svaki događaj, minoran ili značajan, svaka riječ, svaka gesta, može se shvatiti kao dokaz ksenofobnog, podcjenjivačkog odnosa. Od naizgled slučajnog izostavljanja sa bitnih poslovnih e-mailova, preko konstantne nemogućnosti njegovih kolega da upamte i pravilno izgovore njegovo ime pa sve do također ponavljajućeg pogrešnog smatranja da dolazi iz Hrvatske a ne s Kosova. Da li on možda pretjeruje? Da li su sva neprijateljstva samo u njegovoj glavi ili su pak stvarnost? Njegova supruga Nora svakako smatra da je problem prvenstveno u njemu, nagovještavajući da ponašanje ljudi koje on smatra neprihvatljivim možda nema nikakve veze sa njegovim etnicitetom već sa jednostavnom činjenicom da ga ne simpatiziraju kao osobu. Kako Xfaferova paranoja postaje snažnija, tako i njegov odnos sa Norom počinje pokazivati sve šire pukotine i distanciranje.

Xfafer, glavni junak filma Visara Morine, postavlja si pitanje koje je vjerovatno dobro poznato i u mislima većine ljudi s naših balkanskih prostora koji su pokušali potražiti sreću u razvijenim europskim državama, a to je: da li se možeš osjećati kao kod kuće u državi gdje te svi smatraju strancem ili autsajderom? Kako bi izgledao život u kojem se nečiji postupci propituju svakodnevno? Kako podijeliti s nekim pokazatelje mržnje i rasizma, sve njegove sjenovite nijanse i suptilna jedva primjetna ovaploćenja? “Egzil” je višeslojno polarizirajuće djelo, istovremeno intimno i političko, o čovjeku koji se bori sa vlastitim unutarnjim demonima ali i o čovjeku koji traži prihvaćanje i svoje mjesto u svijetu koji opet svjesno ili nesvjesno propituje njegovo pripadanje istom. Xfafer utjelovljuje osobu dovedenu do paranoje i ruba razuma konstantnim osjećajem potlačenosti, nipodaštavanja i nepripadanja. Za nekog ko je živio dugo u takvom ambijentu, razlike između stvarnosti i sopstvene percepcije postaju mutne i nejasne. Na taj način, identitet ili nedostatak istog, postaju fokusna tema Morininog djela, u kojemu paranoja glavnog protagoniste služi tek kao poligon za daleko dublja socijalno-politička pitanja. Ili da citiramo američkog književnika Josepha Hellera, autora slavnog antiratnog romana “Kvaka 22” … “Ako si paranoičan, ne znači da te ne proganjaju”. Napisan netom nakon dolaska velikog vala bliskoistočnih izbjeglica u Njemačku, njihovog prvobitnog prihvaćanja s dobrodošlicom a potom i brzog odbacivanja, scenarij Visara Morine snažno progovara o problemu komunikacije, nedostatku razumijevanja i pogrešnoj percepciji diskriminacije. Ovo posljednje redatelj vješto i inteligentno oslikava kroz takozvanu “mikroagresiju”, svakodnevne primjere postupaka ili riječi nepoštivanja drugosti, s namjerom ili bez. To vjerovatno najbolje prikazuje prizor iz “Egzila” u kojemu kolege aplaudiraju Xfaferu na kraju poslovnog sastanka, naizgled bez većeg razloga za takvim činom. Morina vrlo dobro razumije da određeni postupci ljubaznosti možda podjednako koliko i oni nasilni, umiju da osnaže osjećaj otuđenosti i izopćenosti. Svakako vrijedi istaći sjajan nastup njemačkog glumca hrvatskog porijekla Mišela Matičevića u ulozi Xfafera. Matičević, široj publici poznat po ulozi u izvrsnoj seriji “Babylon Berlin”, naizgled sitnim gestama i pokretima oživljava sve Xfaferove duboko ukorijenjene nesigurnosti, ranjivost, ljubomoru, ozlojeđenost, nepovjerenje, sumnje i frustracije. Neprestano ploveći između psihološke drame i političkog paranoičnog trilera, “Egzil” Visara Morine i gledatelja postavlja u poziciju svojevrsnog laboratorijskog kunića, gdje naša interpretacija događaja u filmu kojima svjedočimo i način na koji prihvaćamo Xfaferovu percepciju, najviše govori o našem pogledu na svijet. U svakom slučaju, čini se da “Egzil”, osvajača “Srca Sarajeva” tek čeka duga i uspješna filmska festivalska budućnost. 

Na 26.Sarajevo Film Festivalu, u okviru programa Kinoskope, prikazan je i američki nezavisni film “Lapsis”, redatelja Noah Huttona. Za Huttona, nagrađivanog dokumentaristu, “Lapsis” predstavlja debi u formi igranog filma. Riječ je o intrigantnom naučno-fantastičnom ostvarenju, svojevrsnoj opomenjujućoj priči ali i alegoriji na vrijeme u kojem živimo. Američki nezavisni SF film posljednju je dekadu odgovoran za zavidan broj izvanrednih i zanimljivih djela, čak u tolikoj mjeri da se praktično može smatrati nadolazećim žanrom. Naslovi kao što su “Primer”, “Ex-Machina” ili “Druga Zemlja” pokazatelji su da se i sa niskim budžetom mogu kreirati filmovi sa velikim autorskim temama u okviru žanra koji je već duže vrijeme opterećen skupim specijalnim efektima i komercijalizacijom. Naravno, ovdje prvenstveno govorimo o američkom naučnofantastičnom filmu, svjetske i pogotovo europske žanrovske produkcije imaju znatno drugačiji pristup i riječ je o priči za neku drugu priliku. Zapravo, apsurdno ali može se izvući zaključak da su velika finansijska ulaganja u hollywoodski SF u biti često predstavljala njegovu kreativnu barijeru, fokusirajući se na vizuelnu estetiku i masovnu popularnost. Pri tome, inovacije i ideje su trpjeli najviše štete i to u žanru koji je svojevremeno imao čak status proročkog. Upravo zbog toga, mali nezavisni SF se pokazao kao idealno mjesto za plasiranje originalnih, intrigantnih i aktuelnih premisa. Huttonov “Lapsis” je primjer takvog niskobudžetnog ostvarenja u kojem upravo kreativnost dolazi do izražaja.

“Lapsis” je smješten u svojevrsnu paralelnu sadašnjost, svijet umnogome sličan našem ali i svijet u kojemu su kompjuteri i internet revolucionizirani do mjere da su postali neizostavni dio svakodnevice. Tehnološka revolucija je dovela do stvaranja novog ekonomskog buma – takozvanog kvantnog kabliranja, u kojem uposlenici moraju fizički provući kablove kroz kilometre šumskog i planinskog terena kako bi nova tehnologija stigla i do teško dokučivih područja. Krovna kompanija prati radnike putem GPS-a i dronova i praktično kontrolira svaku kretnju. Istovremeno, automatizirani droidi obavljaju isti posao kao i uposlenici. Ukoliko droid stigne do konačnog odredišta prije radnika sa istim zadatkom, isplate nema. Takav pritisak onemogućava vrijeme za odmor i spavanje na višednevnoj misiji. Ray je obični radnik koji teško prihvata brze promjene oko njega i sasvim je zadovoljan svojim skromno plaćenim poslom na aerodromu. Ne uznemiravaju ga ni skoro svakodnevne posljedice činjenice da još uvijek nije nabavio novi kvantni kompjuterski sistem. Međutim, nakon što mu brat oboli od misteriozne nove bolesti nazvane omnia čije liječenje je skupo, on nema izbora nego da potraži bolje plaćen posao. Tako se i on priključuje kabliranju. Uskoro shvaća da se za posao može prijaviti bilo ko ali da jedino oni koji posjeduju takozvani medaljon mogu opstati i polako napredovati. Pod sumnjivim okolnostima, Ray dolazi u posjed vrijednog medaljona uz pomoć kojeg počinje brzo napredovati. To će ga dovesti do nevolja, nakon što ostali “kablatori” uoče njegov iznenadni uspjeh. Na jednoj od svojih tura kabliranja, Ray susreće Annu, djevojku koja mu postepeno objašnjava činjenicu da je cijeli poslovni sistem namješten tako da su samo šefovi na dobitku. Iako u početku nevoljan da to prihvati, s vremenom i Ray počinje prihvaćati činjenicu da su svi oni tek pijuni u velikoj korporativnoj igri.