Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Tako da ne ostane živa“
„Tako da ne ostane živa“, novi film bosanskohercegovačkog reditelja Faruka Lončarevića osvojio je nedavno Special mention Takmičarskog programa ovogodišnjeg, 32. Trieste Filmskog Festivala, inače fokusiranog na audiovizualno stvaralaštvo s područja istočne i središnje Europe, središnje Azije i zemalja Mediterana. Upravo se Trieste Film Festival pokazao idealnom filmskom manifestacijom za svjetsku premijeru Lončarevićevog niskobudžetnog ostvarenja od 20.000 Eura, nastalog u „privatnoj produkciji“ i bez producentske kuće, u kojem je ovaj reditelj, uprkos, izrazito ograničenim produkcijskim uslovima te čak i određenim tehničkim nedostacima, uspio ono što nije u svom prethodnom filmu, „Sa mamom“ (2013), a to je sjediniti svoje autorske preferencije prema savremenom azijskom filmu sa bosanskohercegovačkom stvarnošću i kreirati univerzalno filmsko djelo u kojem je, posredstvom filmske forme, jedna lokalna tragična priča uzdignuta do nivoa kolektivnog, univerzalnog, duhovnog.
„Tako da ne ostane živa“ je, dakle, film zasnovan na stvarnom događaju iz 2016. godine, brutalnom ubistvo Arnele Đogić iz Olova, koje je zbog ljubomore do detalja isplanirao njen bivši momak Avdija Selimović, a za njegovo izvršenje angažovao prijatelja Muriza Brkića. Oni su nesretnu djevojku pretukli u vozilu, potom su je u nesvjesnom stanju odvezli do mjesta gdje su je mučili i izboli nožem, da bi tijelo naposljetku bacili u ponor od 200 metara na jednoj od nepristupačnijih lokacija u Olovu. Selimović i Brkić su osuđeni na po 40 godina zatvora, a sudija je nakon izricanja presude izjavio kako u svojoj karijeri nije upamtio slučaj popraćen takvom mržnjom i bezosjećajnošću te da su količine bijesa i korištene sile kao i sam način ubijanja osobe, zaista neshvatljivi i da zaslužuju svaku osudu. Upravo je ta, gotovo opipljiva prisutnost mržnje u ovome zločinu, tog najdestruktivnijeg i najrazornijeg osjećaja u ljudskoj prirodi, početni motiv Lončarevićevog filma, koji on ne tretira kao pojedinačni, izolovani slučaj, već ga koristi kako bi prezentovao te istražio kolektivno duhovno stanje u kojem se nalazi postratno bosanskohercegovačko, a time i balkansko društvo. I zaista je zadivljujuće u kojoj je mjeri Lončarević uspio do u detalje zadržati istinitost jednog stvarnog događaja, da bi ga potom utopio u kolektivno duhovno pitanje, koje opet ne proizilazi iz samog sadržaja, već iz njegovog suptilnog, ali gotovo prirodnog sjedinjenja sa formom.
Dakle, društvo zabrinutih, osjetno nesretnih ljudi koji se rijetko usuđuju na osmijeh, reditelj uspostavlja već od prvog kadra, u kojem tek probuđena 24-godišnja Aida (Aida Bukva) leži na krevetu pored ljubavnika (Mehmed Porča) i zabrinuto gleda u daljinu. U ovome prvom od ukupno 26 kadrova u filmu, u kojem na hotelskom krevetu dvoje ljudi razmjenjuje uobičajene ljubavne nježnosti, a bez dijaloga i u trajanju od preko 3 minute, Lončarević najavljuje minimalizam svoje forme, onakav kakvog ga je definisao David Bordwell, i sam nesretan zbog odabira naziva „Asian minimalism“. Ipak, upravo tehnike koje objedinjuje savremeni azijski film, kao što su npr. usporena naracija, mali broj kadrova dužeg trajanja, fiksirana kamera, zatim korištenje srednjih planova ili polutotala, istančan dizajn zvuka, te izrazito oskudan dijalog, uz svjesno ravnodušan glumački izraz, Lončarević koristi kako bi iz bosanskohercegovačke svakodnevnice iscrpio mrtvilo rutine, ispunjene neodređenim strahom i žudnjom za pripadanjem, te kako bi na koncu dosegnuo trenutak kada zlo napušta banalnost ljudskog postojanja i izlazi na površinu, bijesom i nožem, dobrim-starim balkanskim motivima.
Uprkos tome što reditelj prisvaja ovakvu, strogu i nekonvencionalnu filmsku formu, narativ filma se razvija krajnje jednostavno, u linearnom toku i bez i jednog kadra viška ili manjka. Aida se budi sa ljubavnikom u hotelu, koji je upozorava da njen bivši momak „nije dobar“ te joj predlaže da je „skloni“ od tog manijaka. Ona odbija i odlazi na posao. Kao reditelj i scenarista, Lončarević gledatelje prvo upoznaje sa sporednim likom lovca Amira (Aleksandar Seksan) koji u sunčanoj šumi dovršava guljenje tek ubijenog zeca, a zatim predstavlja mladog Suada (Enes Kozličić) koji klanja u svojoj sobi, da bi naposljetku vratio „radnju“ u tekstilnu fabriku i jedan „ženski“ razgovor o impotentnim muževima. Već ozloglašenog Kerima (Dino Sarija), Lončarević uvodi tek nakon 30. minute filma, u kadru Suadovog prvog seksualnog iskustva, određujući ga kao dominantog, agresivnog i nasilnog muškarca koji lokalnoj prostitutki plaća uslugu za svog mlađeg prijatelja. Tokom tjelesnog rasterećenja u sauni, Kerim Suadu saopštava da „nešto mora uraditi“, a nakon što mu propadne posljednji pokušaj pomirenja sa Aidom, on odluči da je uz Suadovu pomoć ubije.
Iako je sasvim jasna autorova sklonost prema azijskom filmu, japanskom, kineskom, malezijskom, iranskom i tajlandskom, u filmu „Tako da ne ostane živa“ je posebno primjetna jaka veza sa savremenim tajvanskim filmom i autorima kao što su Hou Hsiao-hsien, Edward Yang, Wu Nien-jen ili Tsai Ming-liang čiji se se tzv. „urbani realizam“ ogleda, ne samo u tehničkom aspektu Lončarevićevog filma, već i u estetskom te čak i „sadržajnom“. Tu je, dakle, dramatična ljubavna veza, zatim motivi otuđenja i samoće, zatočenost čovjeka u prostoru, svakako potpomognuta statičnim kadrovima, a moguće je zabilježiti i prostorne, scenografske sličnosti, primjetne u interijerima soba, bojama namještaja, kao i odjeći, radnim uniformama, dok su standardne Ming-liangove teme homoseksualnosti, seksualne eksplicitnosti i tjelesnog hedonizma, djelomično prisutne u odnosu između Kerima i Suada, koji uključuje zajednički boravak u sauni, ali i primjetnu skrivenu želju za dijeljenjem lokalne prostitutke, te na koncu i Kerimovu „ponudu“ Suadu da prije ubistva siluje Aidu u njegovom prisustvu.
Ipak, snažni utjecaj koji su na njega imali određeni autori i njihove poetike, Lončarević ovaj put uspješno dozira i prilagođava aktuelnoj bosanskohercegovačkoj priči, sa ovdašnjim regionalnim mentalitetom dugotrajnog „ispijanja kafe“ i kafanskog veselja uprkos svemu, a u kojem obavljanje molitve nije u sukobu sa grijesima bluda, krađe i ubistva. Također, reditelj svoje likove često smiješta u gotovo rajska prirodna okruženja Bosne i Hercegovine, koja u njima, umjesto spokoja, bude divljinu, što je recimo jasno nagoviješteno u spomenutom kadru u kojem nakon pucnja, lik Amira, Aidinog brata, odsijeca glavu ulovljenom zecu. Lončarevićevi likovi, inače nerazdvojni od mobilnih uređaja, svojim prisustvom u prirodi, najbolje definisanim razvlačenjem žute policijske trake preko zelene površine, narušavaju njenu idiličnost, dok se istovremeno sjedinjuju sa njenom divljinom. Jer, ovaj film se u najvećoj mjeri bavi odnosom ili preciznije sučeljenjem dvije prirode, one unutrašnje, čovjekove i one vanjske, materijalne prirode, što je, jedini susret koji čovjek ne može preživjeti.
Kao najveću manjkavost ovoga ostvarenja, svakako je moguće navesti nedosljednost u raspisivanju dijaloga, koji je, nažalost ostao u procjepu između Ming-liangovog „kvazi-odsutnog“, banalnog i onoga „velikih filozofskih misli“, uz povremeno zaista suvišno „najavljivanje“ likova i radnje, sa izuzetkom onog Kerimovog: „Jebiga Sudo, ja nešto moram uraditi“. Glumačke izvedbe koje su dijelom proizašle iz dosljednosti rediteljskog koncepta koji je zasigurno podrazumijevao veliki broj „tejkova“, svojim izražajnim minimalizmom, suzdržanom intimnošću i prividnom ravnodušnošću, predstavljaju pravo osvježenje na bosanskohercegovačkoj filmskoj sceni, često ispunjenoj teatarskim preglumljivanjem, dramatičnim kretnjama, naglim promjenama raspoloženja i karikaturalnim ekspresijama lica, te na koncu u mnogome doprinose uvjerljivosti postojanja ovakvih likova.
Film završava u zatvoru i sa „glavnom viješću dana“ u kojoj radijski spiker (reditelj lično) saopštava da je Radovan Karadžić pred Haškim tribunalom osuđen na kaznu od 40 godina zatvora. Kerim, čije lice reditelj prvi put prikazuje u krupnom planu, a koji je upravo priveden jer je organizovao brutalno ubistvo bivše djevojke te bacio njeno tijelo u provaliju, s nadom da nikada ne bude pronađeno, moli čuvara za cigaretu da proslavi Karadžićevu presudu. Sjedinjenjem jedne historijske presude za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, sa jednim pojedinačnim zločinom iz strasti, a u jednom nadasve apsurdnom civilizacijskom trenutku, reditelj postavlja konačno pitanje o banalnosti ljudskog zla koje nije nužno uslovljeno patologijom ili ideološkim ubjeđenjem, već je jednostavno dijelom ljudskog postojanja na ovome svijetu. I u konačnici, dijelom balkanske kolektivne svijesti.
