Imamo puno mladih i obrazovanih koji trebaju to da preuzmu; to trebaju mladi da nastave; bilo je puno mladih ljudi i tako dalje. Ove floskule su česta pojava u medijskom prostoru, ali i u svakodnevnim razgovorima i ćaskanjima. Stalno se govori o nekim mladim, obrazovanim i stručnim ljudima koji bi trebali da povedu ovo društvo u bolje sutra. Malo se rjeđe postavlja pitanje koliko su se mladi odmaknuli od tekovina koje su im ostavili oni malo stariji, te kakvo će biti bolje sutra ako se temelji baš na tim tekovinama?
Dvadeseto stoljeće je donijelo veliki broj drugačijih, moglo bi se reći i osvježavajućih naučnih pristupa koji su se bavili burnim događajima, još burnijeg stoljeća. Strukturalizam je jedan od pristupa kojim bi se moglo objasniti pasivno preuzimanje obrazaca mišljenja i ponašanja, te normi koje nam stariji ostavljaju u amanet. Često čujemo kako živimo u vremenu u kojem nema ideala, niti zvijezde vodilje pomoću koje bi se mladi mogli orijentisati, a odsustvo jasne ideologije je uništilo i sistem vrijednosti, koji je prema riječima starijih nekada bio utemeljen i jak. Ne bih baš rekao da živimo u vremenu u kojem nema ideala, već da živimo u vremenu u kojem jaki ideološki aparati lobotomiziraju mlade ljude i anesteziraju njihove mozgove. Društvo je jedna velika struktura koja se sastoji od velikog broja slojeva, ono je struktura u kome vlada određen ideološki aparati, onaj isti koji je na scenu stupio krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, a blizak mu je historijski revizionizam, regresija na svakom polju, dogmatska matrica, i tabuiziranje. Ako sebi dozvolite da izađete iz prihvatljivih društvenih uzusa i okvira, te o stvarima pokušate razgovarati na način koji baš nije poželjan u vašoj okolini, teško da ćete izbjeći neki vid linča. Društvene mreže koje danas svi bez problema, ali i minimalne odgovornosti mogu da koriste, postali su sjajna platforma na kojoj možete biti urnisani, vi i vama bliske osobe. No, da se vratimo na strukture koje čine društvo.
Ako analiziramo medijske i kulturne sadržaje, dominantne politike, privatnu sferu, mitove i legende na kojima stasavaju nove generacije, primijetit ćemo da sve ovo formira jednu ideologiju, koja baš svemu daje etnicitet, odnosno nacionalni predznak. Kada mlada osoba počinje da formira svoj pogled na svijet, u društvu gdje dominira klima i ideologija koja svemu daje etnicitet, pogled na stvarnost može biti samo iskrivljena, ili kako bi to Johnny Štulić nazvao „krivo srastanje“. Uz konstantno bombardovanje i filovanje dominantnim narativima, mladim ljudima je jako teško probiti balon u kojem žive i promoliti glavu izvan njega, vidjeti da stvari nisu baš onakve kakve im se predstavljaju. Žalosno je što često protesti u kojima učestvuju mladi, politička djelovanja ili druge akcije civilnog društva imaju onaj nacionalni ili religijski predznak. Ali tako to biva kada od dolaska na ovaj svijet omladinci i omladinke odrastaju u ideološkom balonu. Neki se izvuku, ali to nije veliki broj.
I u prvim redovima nedavno održanog protesta za, osuđenog generala Sakiba Mahmuljina prvostepenom presudom, našli su se mladi ljudi koji su rođeni nešto poslije rata, našli su se i oni koji su u periodu kada su se dešavale sve te strahote imali tek godinu ili dvije. To nije ni bitno, ako uzmemo u obzir da su rasli i formirali se na osnovu prisutnog narativa koji svemu daje etnicitet i dijeli ljude na nas i njih. Njima su društveni okviri dali zastave u ruke, obukli im uniforme, napisali ustaljene karikaturalne transparente i poslali na protest. Sav taj kič i karikaturalnost nisu ništa novo za ovakav vid događaja, ali je ˝čudno“ da je presuda, tamo nekom generalu, bitniji povod za okupljanje mladih ljudi nego svi drugi problemi sa kojima se susreću na svakodnevnom nivou. Ponavljam, kada su se dešavale sve strahote za koje je osuđen, oni tada nisu bili rođeni, ili su imali tek nekoliko godina ili mjeseci. Nije bitno što žive u društvu u kojem je zastupljena inflacija svakojakih diploma, što je prosvjeta podobro uništena, nije bitno što je zrak prezagađen, hrana i piće preskupo u odnosu na primanja, što je i pripravnički jako teško dobiti, što živimo u društvu javnih tajni, što su fakulteti pretvoreni u večernje škole, što cjepiva nema ni na vidiku. Sve je to nebitno i nije problem, problem je kada nam neko udari na himnu, zastavu i sve budaleštine kojima nas uči ˝patriotizam“. Jednostavno, tako ih uče dominantni društveni modeli, a te modele je moguće demistifikovati u nekoliko minuta, samo ako imate snagu volje. Tako nekako je i Feđa Štukan napisao u svome Blank-u: „Zastava je komad platna. Himne su skup tonova i riječi – ne daji im dublji značaj. Iza svega stoje bogati koji izrabljuju siromašne. Patriotizam je za ograničene. Cijeli svijet je tvoj. Imaš pravo na njega. Istraži ga“.
Kada smo kod mladih i promjena, bitno je spomenuti i mlađahnog gradonačelnika Banja Luke, čija je pobjede kod velikog broja Bosanaca i Hercegovaca izmamila osmijeh na lice. No, nije prošlo dugo, a Draško je objavio sliku kako odjeven u narodnu nošnju jaše konja. Odmah sam se sjetio gostovanja Zmaja od Šipova u narodnoj nošnji i sa guslama na jednoj opskurnoj lokalnoj televiziji, koja kao i Draško gaji i veliča desničarske vrijednosti. Bitno je i to da je na početku svoga mandata obećao kako će se u naredne četiri godine oženiti. Ne bi se mi ovome čudili da smo barem malo politički pismeni. On je postao primjer da mladi mogu nešto promijeniti i doći na bitne pozicije, ali sa kojom idejom i ideologijom nam dolaze ti mladi, šta nam svojim gestovima i izjavama poručuju, ima li tu išta progresivno ili se po istom receptu kao i njihovi prethodnici kreću već utvrđenim putem?
Nije sve navedeno bezopasna gomila ubleha, sve su to simboli koje trebamo čitati. To su simboli imanentni desnim političkim strujama i desnim praksama, to su oni simboli koje nekada i ne primijetimo dok oni učvršćuju dominantne ideologije i strukture. Jao nama s omladincima i omladinkama koje su pokvarene i trule ideje već kontaminirale. Jao nama ako na takvima svijet ostaje.
