Godine 1940., Charlie Chaplin je napisao i režirao svoj prvi zvučni film Veliki Diktator. U posljednjoj sceni tog filma, židovski brijač koji je slučajno zamijenjen sa diktatorom Hynkelom, održi govor pred vojskom o miru i slobodi i naravno, demokratiji. U tom govoru, koji je okarakterisan kao jedan od najmotivirajućih ikada, Chaplin na jedan romantičan, gotovo patetičan način, poziva svijet na ujedinjenje, a djevojci Hannah u koju je zaljubljen, mislima šalje poruku o novom svijetu i ljepšoj budućnosti koja ih očekuje. „Vi ljudi imate moć da učinite ovaj život slobodnim i predivnim, da učinite ovaj život čudesnom avanturom. I zato u ime demokratije, iskoristimo tu moć. Ujedinimo se svi. “Skoro osamdeset godina poslije, na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, premijerno je izvedena predstava Vođa, nastala prema motivima Chaplinovog Velikog Diktatora, u adaptaciji i dramatizaciji Almira Imširevića i režiji Admira Glamočaka. U ovoj predstavi koja je najavljena kao „bajka za odrasle“, nema motivirajućeg govora na kraju, ne postoji nada u bolji svijet, niko nije ujedinjen u dobru, a smrt jednog diktatora samo donosi rađanje novih.
Dakle, kako je Veliki Diktator snimljen i prikazan u jeku Drugog svjetskog rata, kada je dominacija nacističke Njemačke bila na vrhuncu, on je na neki način pozvao Sjedinjenje Američke Države da napuste svoju politiku izolacionizma, uđu u Drugi svjetski rat i u „ime demokratije“, promijene svijet iz temelja. Pet godina poslije, Amerika je to u učinila i promijenila je svijet iz temelja, kada je tadašnji američki predsjednik Harry S. Truman donio odluku o atomskom bombardiranju Hirošime i Nagasakija. Osam decenija poslije, predstava Vođa, donosi sliku tog „novog svijeta“, u kojoj se ništa od onoga o čemu je jedan židovski brijač sanjao nije ostvarilo, a u kojem su fašizam i totalitarizam mutirali u nove oblike koji su se infitrirali u sve pore društva i života. A sve u „ime demokratije“ i Amerike koja će „demokratskim“ putem nastaviti njegovati i razvijati fašizam. Dakle, dok je u filmu Charlie Chaplin igrao Hynkela, vladara fikcionalne države Tomanije, što je svakako asocijacija na Adolfa Hitlera, u predstavi Vođa, vladar tzv. Zapadnoslavije, predstavlja, zapravo, Donalda Trumpa i zove se Franc Kramp. Hitler je pobijeđen, demokratija je došla, ali svijet je i dalje u ratu i beznađu, u kojim je i bio cijelog proteklog stoljeća. Ili preciznije, došao je do svoga kraja, kako najavljuje numera iz predstave – „Kraj svijeta“ Noe Jugo.
Predstava tako počinje na bojnom polju koje po svim teatarskim elementima upućuje na prizor iz bajke, sa pokretnim drvećem i „vođom“ u kostimu stabla, dok puške uperene prema publici, ukazuju na utemeljenost u stvarnosti i ne dopuštaju gledalačku pasivnost. Već nakon rečenice: „Oni bi kao da se otcijepe, a mi kao ne damo“, koju izgovori glavni protagonista, Brico (također Izudin Bajrović), postaje jasno da je radnja predstave smještena u protekli rat na prostorima bivše Jugoslavije. Nekoliko godina nakon kraja rata, vojničke odore ustupljuju mjesto onim ministarskim, a bajkovita ratna scenografija dobija znatno realističniji oblik, ali u dovoljnoj mjeri začudan da samo ukazuje na obilježja nacizma. Iako je kostimografska poveznica sa Trumpom sasvim jasna, obzirom na bijelu košulju i crvenu kravatu, koje nose svi likovi, centralni scenografski znak istaknut neonskim svjetlom, nalikuje iks-oks polju, a svakako parodijski ukazuje na simbol „četiri s“. Jednako kao što scenografija i kostimografija za koje je bila zadužena Adisa Vatreš Selimović, znakovima ukazuju na historijsku i aktuelnu stvarnost, tako i imena likova, odnosno ministara, krajnje suptilno upućuju na stvarne političke ličnosti, među kojima se svakako najviše ističe Ministar finansija Trezorov (onaj koji je rat proveo u trezoru). S druge strane, glumačke interpretacije zasnovane na detaljima, skrivenim u načinu govora, ali i fizičkoj, čaplinovskoj igri, dodatno doprinose spomenutim prepoznavanjima, i naravno, pobuđuju najglasniji smijeh u publici.
Na podij sa znakom iks-oks, stupa zatim Kramp, koji u svome prvom govoru potvrđuje ostvarenje želje Chaplinovog brijača, one o ujedinjenju svijeta, ali sa sasvim drugačijim ciljem. „Mi, građani Zapadnoslavije, sada smo ujedinjeni u velikom poduhvatu, da ponovo izgradimo našu zemlju“, kaže Kramp, a zatim nastavi: „Migranti, idite kući! Idite što dalje od nas!“, što sa posljednjom rečenicom: „Učinićemo Zapadnoslaviju ponovo velikom!“, zaokružuje i definiše, zapravo, osnovni politički moto najmoćnijeg političkog bića na Zemlji, Donalda Trumpa. Njegova teatarska verzija u predstavi, zatim otpočinje izgradnju najvećeg zida na zemlji, koji je kao sve oko Krampa, predimenzioniran i veći negoli u stvarnosti, što ukazuje na nerealnost Trumpovih budalastih ideja, ali i snažnu volju za njihovo ostvarenje.
Smještena između dva rata, predstava vjerno prati zaplet filma, koji je opet, donekle zasnovan na klasičnoj priči „Kraljević i prosjak“ Marka Twaina, i uključuje zamjenu uloga između židovskog brijača i diktatora Hynkela. U tom smislu, dramaturška struktura dramskog predloška, funkcioniše tokom većeg dijela predstave i djeluje uvjeljivo i jasno, dok segment ljubavne veze izmeđi Brice i Hanan (Alisa Čajić Drmać), ipak, nije najbolje sproveden. Naime, u dramaturškom smislu, on u predstavi, a za razliku od filma, nema gotovo nikakvu ulogu u razvoju centralnog fabularnog toka i na koncu, ostaje nedovršen, s obzirom na to da Brico i Hanan samo odšetaju sa scene u nepoznato, dok svi ministri zajedno preuzmu Krampovu veliku odoru i tako nagovijeste nastavak rađanja novih Hiltera i Trumpova. Ovo svakako ukazuje da ni eventualni nastavak ljubavi između Brice i Hanan, neće imati velikog smisla u fašističkom svijetu u kojem vlada politički polusvijet, što kraj predstave čini nejasnim i kontradiktornim ili samo pokušava da poruči da će borba ljubavi i zla biti nastavljena. Nasuprot ovome, filmski kraj sa Chaplinovim govorom, najavljuje i kraj rata te tepelatskim i duhovnim razgovorom Brijača i Hannah, njihovu ljubav definiše kao nepobjedivu. Također, ljubavna veza u predstavi ne funkcioniše niti kada je u pitanju glumačka partnerska igra, s obzirom na to da je razlika u godinama između Bajrovića i Čajić-Drmać zaista velika i uprkos originalnim i simpatičnim dramaturškim i rediteljskim rješenjima, djeluje neukusno, vizuelno neskladno i teatarski neprirodno. Jer, iako se sijedi Bajrović savršeno uklopio u ovaj „teatarski“ nastavak Chaplinove filmske priče koja se nakon Drugog svjetskog rata sada ponavlja u Jugoslavenskome ratu i koja će se ponavljati i u svim narednim ratovima, izbor mlade glumice Alise Čajić-Drmać, razotkriva da je podjela napravljena slučajno, odnosno da Chaplin nije osijedio i oživio na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Ostatak, glumačkih izvedbi, većinski pojedinačnih, obiluje raznolikošću i originalnošću, a posebno se mogu izdvojiti one, Nermana Mahmutovića koji je nekoliko uloga kreirao sa jednakom glumačkom energijom i neprimijetno ih objedinjujući u jednu tjelesnu pojavnost, Ejle Bavčić Tarakčije kao ministrice Bravar Kalauzović koja je pokazala kako imitacija ne mora biti doslovna kopija, već je ovaj glumački segment moguće iskoristiti za stvaranje sasvim novog lika, ali i one debitanata i novih glumačkih nada, koji su se sasvim pristojno snašli u prvom profesionalnom iskustvu.
Na koncu, predstava ”Vođa” se može okarakterisati kao, prije svega, duhovito teatarsko ostvarenje, čiji se humor prelama između banalnog i intelektualnog, aktuelnog i historijskog, komičnog i tragičnog, a koji kao takav proizilazi iz onoga što Trump danas predstavlja u medijima i posljedica koje njegovo djelovanje ostavlja na pojedinca, društvo i čitavo čovječanstvo. Uprkos jednom novom čitanju filma Veliki diktator, kao i zanimljivim preobrazbama pojedinih antologijskih filmskih scena, najveći problem predstave Admira Glamočaka jeste određena zasićenost koja dolazi sa likom Donalda Trumpa, koji je već odavno postao sam svoja parodija i čiji se novi tragično-komični ispadi u medijima pojavljuju gotovo svakoga dana. Za razliku od ovoga, ismijavanje Hitlera kao poprilično ozbiljne ličnosti, krajnje suprotne od bilo kakvog izraza komedije, i to u jeku Drugoga svjetskog rata, se čini kao neočekivan i krajnje hrabar umjetnički potez. Ipak, kako živimo u svijetu izgrađenom od „vođa“, lokalnih i svjetskih, koji su pojedinca doveli u terminalnu fazu mentalne lijenosti i potrošačke građanske svijesti, možda je spoznaja smijehom jedino što nam je preostalo, a predstava ”Vođa” će vas nasmijati do suza.
- Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 2009. godine, a 2018. dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH.
