Zatvoreno je još jedno, 52. izdanje Teatarskog festivala BiH FEDRA, a teatarska sloboda i mladalački zanos, osvojili su publiku i žiri od prvog i nisu popuštali do zadnjeg festivalskog dana, otvarajući nove prostore te pokazujući nove mogućnosti i rješenja koja ponekad kruti profesionalni teatar ne dozvoljava, a u kojem se nevine pogreške ne opraštaju.
Šta je to što razdvaja amatersko od profesionalnog pozorišta? Da li je to rediteljski koncept ili glumačka igra? Gdje se kriju znakovi prepoznavanja? Pitanja su koja usputno postavlja predstava „Orkestar Titanik“ koju je prema tekstu Hriste Bojčeva na scenu Gradskog pozorišta Trebinje postavio reditelj i glumac Željko Milošević, ali i koja istovremeno pokazuje da je u teatru besmisleno tražiti razlike, jer na kraju je jedino važno samo da li glumci istinski vjeruju u ono što izvode, i sve druge manjkavosti izbriše teatarska magija. „Orkestar Titanik“ jeste upravo jedna dramaturški rasuta, rediteljski hrabra i izazovna, glumački opuštena teatarska čarolija sa otvorenim procesom, u kojoj reditelj i glumci nisu sigurni da li će ona na kraju uspjeti, odnosno da li će akteri u njoj zaista nestajati jedan po jedan, ili će se eksperiment izjaloviti. I iako će ta nesigurnost povremeno preuzimati izvedbu pod svoje, pogotovo u prvom dijelu predstave, četiri bugarske, a naše skitnice će na kraju ipak dočekati svoj voz, ne baš onako kako su to cijeli svoj život priželjkivali, već onako kako to mistični putevi teatra odrede. Sa sugestivnom ulogom kostimografije i njenom odnosu sa scenografijom, svi ključni odgovori će biti ponuđeni već na samom početku, pa će se aktivni gledatelj morati upitati zašto je samo kostim Doke (igra ga upravo reditelj Željko Milošević) u istoj boji sivila scenografskog mikrosvijeta napuštene, metaforički potonule željezničke stanice, dok su svi ostali u neutralnim crno-bijelim kostimografskim elementima, kao ključnom segmentu ogoljenog procesa makrosvijeta u nastanku. Zadivljujuća je dosjetka postepenog „oblačenja“ ostalih likova, koji od uvjerljivih skitnica, postaju dirigent, mađioničar, željezničar i na koncu žena, stvorena muškom glumačkom igrom, kao da su samo to oduvijek i bili.
Nakon ovakvog hrabrog odabira teksta, šta onda reći za izvedbu predstave „Društvo mrtvih pjesnika“ koja je nastala u produkciji Teatra FEDRA Bugojno, a kao adaptacija istoimenog filma reditelja Petera Weira i scenariste Toma Schulmana, koju, uz režiju i dramatizaciju potpisuje Senada Milanović. Sa sigurnošću se može reći da ovaj izbor rediteljice nije samo hrabar, već da gotovo graniči sa ludošću koja će postati veća kada se filmu, kao drugi predložak doda i mjuzikl „Kosa“, i to sa prevedenom centralnom muzičkom temom, „Daj nam sunca“. Pravim malim čudom se može nazvati dramaturški spoj ova dva kultna djela, s obzirom da se u drugom dijelu „Kosa“ „pojavljuje“ kao da je to prirodan nastavak priče o profesoru engleskog jezika Johnu Keatingu (Robin Williams) koji svoje učenike inspiriše poezijom. Također, ne treba zaboraviti i sasvim uspješnu društvenu prilagodbu i zamjenu Vermonta, Bosnom i Hercegovinom, u kojoj umjesto aristokratskih Akademija, učenike ugnjetavaju tzv. „dvije škole pod jednim krovom“. Ipak, ništa od ovoga ne bi bilo moguće realizovati da nije bilo gotovo neukrotive energije mladog glumačkog i muzičkog ansambla koji je brojao čak do 22. Njihovu bezuslovnu posvećenost i duboko uvjerenje u ispravnost i uzvišenost onoga što postavljaju na scenu je moguće opravdati jedino unošenjem pojedinačnog, ličnog i kolektivnog iskustva, koje svakodnevno proživljaju u školskim učionicama i onda kada ostanu sami sa sobom, svojim strahovima, željama i nadama. Sve tehničke, dramaturške i izvedbene greške, spor razvoj centralnog sižea sa ponavljanjem istih rješenja, napadno gaženje po stereotipima, nasilno adaptiranje klasične poezije u sevdalinku, uporno dizanje „govorničke ruke“ sa svakim monologom, sve ovo će na kraju biti nevažno, ako samo jedan učenik ili učenica iz gledališta prepoznaju sebe u ovoj mladalačkoj energiji, pronađu u sebi veliku želju i požele da oslobode svoj talenat i kreativnost.
Predstava koja se u izvedbi najbliže približila profesionalnom teatru, a opet zadržavši apsolutnu slobodu amaterizma, jeste ostvarenje „Family“ Hrvatskog kazališta Travnik, autora i reditelja Ante Bilića. Riječ je, dakle, o predstavi koja je u jednoj drugoj verziji već gostovala na FEDRI, 2010. godine, ali koja je sada kao kopija kopije ponovo oduševila svojom posvećenošću i spremnošću za upuštanje u nešto složenije forme, kakav je zasigurno klaunovski teatar. Tek polazeći od klaunovskog, a nesvjesno provirujući i u vodvilj, slapstick, nijemi film, pantomimu, pa i radiodramu sa posebno izraženom ulogom zvuka, predstava „Family“, kako joj i sam naziv kaže, donosi teatarsku sliku o jednoj otkačenoj ali neodoljivo šarmantnoj petočlanoj porodici, u kojoj je Majka glava kuće, a čiju životnu rutinu poremete naizgled sasvim prirodne, a zapravo vrlo opasne promjene koje dolaze sa modernim dobom. Iako je predstava lišena govora, tjelesni dijalog koji likovi vode je više nego dovoljan za stvaranje dramaturške niti koja ima svoj početak, razvoj i kraj, a koja je kao i svaki život, sačinjena od malih stvari, porodičnih putovanja, ljutnji, nesporazuma, do onih koji mijenjaju sve iz temelja, očevog alkoholizma s jedne te rođenja djeteta s druge strane, ponovo uvedenih usputno, pa i očekivano, kako dolaze i prolaze u stvarnom životu.
Četvrtog dana Festivala, u Maloj sali je izvedena predstava „Ožiljci“ Omladinskog pozorišta Bileća i Doma kulture „Jevto Dedijer“ Bileća, a u režiji Bojana Milidragovića koji sa svojim mladim ansamblom progovara o vječitoj društvenoj temi: nasilju. Nastala prema motivima pripovijetke „Deca“ Ive Andrića i priča „Šestica“ Jelene Tasić i „Ko je to?“ Selme Parisi, ova predstava donosi dramaturški mozaik u kojem je teško razaznati gdje završava jedna, a počinje druga ili treća priča, pa se može reći da ovi književni predlošci predstavljaju samo dio procesa nastanka jednog originalnog teatarskog djela, čija se tjelesna i duhovna, odnosno stvarna i metaforička bol osjete već u naslovu. Iako „Ožiljci“ obiluju manjim i većim, pretežito izvedbenim pogreškama, ožiljci koje ova djeca pokazuju pred svima osjete se i fizički, i psihološki i duhovno, jer njihovo iscrtavanje na licu, oni prolaze cijelim svojim bićem. U okviru amaterskog teatra ova predstava je psihološki prokopala najviše, vjerovatno i ne znajući koliko se daleko može ili treba otići, a možda i ne odredivši svoj vlastiti idejni cilj. Ako se pak željelo sagledati nasilje iz što više društvenih i ličnih uglova, onda se u tome gotovo u potpunosti uspjelo, jer sa pronađenim predloškom, sa improvizacijom u koreografiji, sa tačno odabranom muzikom, sa boljim i lošijim pojedinačnim glumačkim izvedbama, sa poigravanjem sa nadrealnim i vještim spajanjem stvarnog i imaginarnog, sa ogoljenom scenografijom i poništenim kostimima, Omladinsko pozorište iz Bileće je stvorilo opipljivo, istinito i katarzično postapokaliptično društvo, u kojem, taman kad se pomisli da nema svjetla i nade, lanac nasilja pukne pod pritiskom dobra.
Kada predstava ostane na površini i kada izostane naredni veliki iskorak, u dramaturškom, rediteljskom i idejnom pristupu temi i sadržaju, sasvim je jasno da je najveća odgovornost za to isključivo rediteljeva, jer je on taj koji se uplašio vlastitih (ne)mogućnosti, odnosno jer on nije znao hrabrije, kreativnije, odlučnije, a da su glumci zapravo jedini oni kojima treba da vjerujemo. Upravo je predstava „Svi smo mi glumci“ Banjalučkog studentskog pozorišta, koju je prema tekstu Marije Pantić i Jelene Vukićević, postavio reditelj sa diplomom, Aleksandar Pejaković, potvrdila da se istinski talenat i kreativnost ne mogu obuzdati niti površnim rediteljskim konceptima, niti tekstovima koji (ne)svjesno ismijavaju jednu ozbiljnu temu, kakva je nasilje nad glumicama i glumcima, psihološko, fizičko i seksualno, a koje je očigledno neizostavni dio samog glumačkog poziva. Pristupiti glumi kao jedinoj nezamjenjivoj karici koja čini teatar, gotovo bez ikakve ljubavi, želje i nade, pokazalo se zamalo samoubilačkim, ali su srećom mlade glumice i glumac upravo pokazale veliku ljubav igrajući likove koji ne vole, ni ovaj poziv pun slobode, hrabrosti i kreativnosti, a ni sebe kao trpeće, nemoćne, vječito izgubljene karikature sa neke audicije, koje se jedino mogu oživjeti imitacijom. Ako se na trenutak pomisli da je proces proba protekao u ozračju punom međusobnog povjerenja, s obzirom na zavidnu glumačku izvedbenu tačnost, kruti i nedorečeni koncept ubrzo razotkriva zabranu probijanja bilo čega ličnog, pa i istinitog, nakon čega se izdvaja samo jedan rediteljski cilj: zadržavanje na banalnom, a eventualno duhovitom, a ne traganje za bolnim ali ljekovitim. Jer, u jednom otvorenom kreativnom procesu se sigurno ne bi dozvolilo usputno spominjanje imena Mike Aleksića, i ne bi se tek tako zaboravio jedan probijajući, osvajajući, nezaustavljivi glumački vrisak.
U savremenom izvedbenom prostoru postoji jedno neriješeno pitanje, a tiče se fenomena spektakla i njegovog dvostrukog značenja. Šta je zaista spektakl? U jednom smislu spektakl podrazumijeva veličinu, brojnost, šarenilo, snažne emocije, historijsku ili religijsku temu, buđenje niskih strasti te po pravilu počiva na epskom djelu i može se definisati kao scensko-muzički spektakl, dok u savremenom teatru, spektakl je sinonim za savršenstvo, u izvedbi, u harmoniji svih elemenata te u umjetničkoj ideji koja pomjera granice, u pojedincu, u zajednici, u svijetu. Za predstavu „Ljubav Omera i Merime“ Pozorišta mladih Tuzle, dramaturga i reditelja Adnana Mujkića, može se reći da je spektakularna u svakom smislu, osim u umjetničkom teatarskom. Sa 50 glumaca, plesača, pjevača i muzičara, članova Mladih Tuzle, kreira izuzetno bogate, razigrane, scenografski i kostimografski upotpunjene (naravno u mogućnostima amaterskog pozorišta), sa pojedinim zanatski izuzetnim glumačkim interpretacijama, posebno onim Kemala Fazlića i Zerine Mujkić kao Omera i Merime, Remire Osmanović kao majke Zehre, pa i Ajle Mušanović kao Fatime, ali isto tako ostaje na površini kada je u pitanju teatarsko značenje svega toga. Jer, cilj ove predstave nije da uspostavi novi, drugačiji, inovatniji teatarski jezik koji će koristiti dramski predložak za spektakularno suprotstavljanje, recimo pojmu smrti u narodnoj baladi o mladom ljubavnom paru, već da publiku očara i zabavi svojom veličinom. Također, sa jednom takvom namjerom i u ovakvom obliku spektakla, nailazit će se na pojedine nedosljednosti i nejasnoće, kao što je recimo promjena originalnog naslova i zamjena „smrti“ u „ljubav“, ali opet uopšte ne mijenjajući osnovnu priču balade i završivši je dvostrukom smrću, tj. ponovo ubivši ljubav. Kao najuspješniji segment predstave, izdvaja se muzička komponenta sa originalnim songovima i live pjevanjem, dižući predstavu nakon dramskih potonuća i osvajajući publiku svojom direktnošću, i to u saradnji sa nezadrživim koreografskim slikama. Na kraju, sve je spektakl i ništa nije spektakl, ali okupiti 50 scenskih amatera i oživjeti zaboravljenu narodnu baladu, ne može se nazvati nikako drugačije.
Predstava koja je uz naslov „Ožiljci“ ponudila možda i najhrabriji pristup jednog teškoj i važnoj temi kao što je tema nasilja nad ženama, jeste ostvarenje „Zašto ste probudili svoga muža“ Dramske sekcije JU Katoličkog školskog centra Sv. Franjo, Opće Gimnazije iz Tuzle, a u režiji Ivane Petrović. O promišljanju samog koncepta i procesa, govore već znakovi koji uvode u predstavu i prije njenog zvaničnog početka, a to su razbacane novine i najlon, preko kojih se gledatelji moraju probiti da bi stigli na svoja mjesta. Novine i najlon predstavljaju glavne metaforičke motive, prije svega medija kao gotovo saučesnika u kreiranju nasilnika, a potom i u tabloidskom načinu kreiranja vijesti o femicidu, te najlon koji zarobljava žene poput braka, porodice, društva i na kraju cijeloga svijeta. Prateći razvoj krajnje surovog odnosa prema ženi u patrijarhalnom balkanskom društvu, a koji počinje još od malih nogu u porodici u kojoj se kćerka naziva „sinom“, nastavlja u školi sa upornim seksualnim pritiskom, u kojem učestvuju i druge djevojke, i naravno završava u bračnoj zajednici koja u današnjem vremenu rijetko dočeka razvod. Sastavljena od kratkih dramaturških segmenata koji počivaju na principu „reza“, što uprkos ideji mozaične strukture u koju stane cijeli jedan život i otvori druge teatarske dimenzije, nije rediteljski najspretnije riješeno, jer u pojedinim trenucima isuviše naglo prekida radnju i ostavlja dojam nedovršenosti i nekompletnosti, a djelujući u cjelini kao jedna teatarska vježba, u kojoj se sami nameću i drugi teatarski elementi, kao što su ples, pokret, muzika, maska, ova predstava postavlja ključno pitanje koje počinje sa: „zašto ste probudili…?“, a završava sa: „zašto ste ubili…?, u čijem se izjednačavanju zapravo krije i ideja o odnosu prema ženi, ali i njenoj unaprijed nametnutoj krivici.
Posljednja izvedena predstava 52. FEDRE, naslov „Ne mogu da platim! Neću da platim!“ Kulturno-umjetničkog društva „Adem Alić“ iz Gračanice i rediteljice Mirele Trepanić Grbešić, svakako je trebalo da opusti, zabavi i nasmije publiku, i može se reći da se u tome poprilično uspjelo, uprkos zaista primjetnoj borbi sa samim tekstom, i u rediteljskom, a posebno u glumačkom smislu. Jer, forma komedije situacije kojoj pripada ovaj komad Daria Foa, isključivo počiva na glumačkoj kreaciji, izgradnji pojedinačnih karaktera, a onda i odnosa te situacija, i potrebno je da prije svega glumci u njih povjeruju, a onda će zasigurno i gledatelji. Upravo se u nepovjerenju samih glumaca u likove i odnose koje stvaraju i razigravaju, krije i najveća mana predstave, pa se nameće dojam da se u potrazi za drugim rješenjima, isuviše pretjerivalo u karikaturalizaciji i previše zalazilo u prostore balanosti i fizičkih gadosti, poput konzumiranja pseće hrane i potom pljuvanja iste.
Za istinski teatar ne postoje ladice sa oznakama „amaterski“ ili „profesionalni“, jer na kraju je jedino važno da li određeno ostvarenje i izvedba pronalaze put do gledatelja, racionalno ili emotivno, da li ga pokreću, nasmijavaju ili rastužuju, a svjedoci smo sve odlučnijeg trenda elitističkog u teatarskom, koji zaboravlja da se predstave ne pravi za sebe, nego za druge. U teatru jedino ne smije zavladati ravnodušnost, a većina amaterskih predstava izvedenih na 52. FEDRI, na najbolji način to i potvrđuje.
