Nakon petosatnog teatarskog remek-djela “Ana Karenjina”, reditelj Mirko Radonjić je na sceni Sarajevskog ratnog teatra dobio priliku da “razvali” još jedno klasično djelo, a ovaj put je to tzv. “problemski komad” Williama Shakespearea “Mjera za mjeru”, iz kojeg je izvukao “samo” ono njemu najvažnije, seksualnost i strah, a prepustivši se svom najvećem autorskom poroku, pretjerivanju. Razdijelivši Shakespeareovu tragičnu komediju na dva dijela, Radonjić kreira i dva razdvojena svijeta, dva Beča, crno-bijeli i u boji, Shakespeareov i naš, a suprotstavljajući ih kao dvije nepromjenjive stvarnosti, on dokazuje da je ovaj današnji neizmjerno gori od prošlog, i to kao njegov konačni ishod, kao posljedica, kao odgovor, kao “mjera za mjeru”.
Jer, dok je prvi dio predstave kreiran kao otvoreni teatarski proces sa suđenjem i pogubljenjem bludnog muškarca koji je tek iskušavao svoju seksualnu nadmoć nad ženom, časnom redovnicom, koja, da bi pokrila glavu mora otkriti grudi, u drugom dijelu trojica muškaraca brutalno siluju prostitutku koja sada više nema mogućnost izbora da odbije seksualni čin, niti da je njen život u pitanju, a kamoli bratov. Ako će početak predstave nalikovati na probe za minimalističku studentsku predstavu, sa par mikrofona, malo najlona i air blowerom, u kojoj će se prema uputama Shakespearea, tragedija ublažiti komedijom, a naslutiti “tri vjenčanja”, drugi će završiti u realističnom konceptu brutalnog života, smještenog u jednom stanu javne kuće, sličnom onome Kornela Mundrucza, u kojem će “camp” bijede upotpuniti trostruko silovanje prostitutke sa velom. I da, reditelj će sve tri silovanja ostaviti u gotovo realnom trajanju, pa se u slučaju eventualne neugodnosti treba samo osvrnuti na svijet oko sebe, a da bi se gledatelj sažalio nad prostitutkom potrebno je valjda nešto više njenih suza nego sestrinskih. Da uloga žrtve nasilja danas više nije rezervisana samo za žene, pokazuje prethodna scena premlaćivanja gay muške prostitutke, u kojoj uprkos fizičkoj boli, ostaje seksualna požuda, jednako kao što kod nasilnika uvijek prevladava želja za dominacijom.
Poznat kao reditelj koji ide do kraja, i psihološkog i fizičkog, a smiještajući glumce u vizualno ogoljeni, a zvučno oslobođeni prostor između horornog demonskog i ironičnog tjelesnog, što je, gle čuda i Shakespeareova zamisao, Radonjić će uspjeti s vremenom pronaći i istinsku glumačku zvijezdu (posebno kod talentovanih mladih glumica, izrazito emocionalno posvećenih i fizički spremnih Hane Zrno i Matee Mavrak), koja će jednako zračiti u mraku kao i pod led svjetlom, dok lažni vjetrovi pušu, dok perje naokolo leti, dok se anđeo “pretvara” u đavola, sa mikrofonima u ustima ili sa crnom bojom na koži. Tako će se, s jedne strane, rediteljski zahtjev od glumaca da slobodno pretjeruju pokazati kao neophodan proces u kompletnosti stvaranja lika, a s druge strane, niko nažalost neće upitati reditelja: koliko je dovoljno narodnjaka da publika shvati da je u Beč zapravo stigao “bordel Balkan”. U prvom dijelu se nažalost neće dramaturški pretjerivati kada je u pitanju štrih, pa će predstava povremeno gubiti na intenzitetu zbog previše teksta i predugih pojedinačnih dijaloških ili monoloških scena, a uprkos i samom ironičnom odmaku, zapadavši u procjep između lažnog pripovjedačkog i iskrenog tjelesnog, sa nedovoljno razvijenim radiodramskim.
Kada se sve na kraju premjeri, “Mjera za mjeru” jeste predstava koja drastično proširuje usku domaću pozorišnu scenu, ako ni zbog čega drugog, onda jer bez traga sumnje savršeno dokazuje da je teatar beskonačni kreativni prostor slobode i ljepote u kojem je sve dozvoljeno i sve moguće.
Sve osim straha.
Foto: Velija Hasanbegović
