Kao jedna od najnagrađivanijih bosanskohercegovačkih predstava u prošloj pozorišnoj sezoni, “Gospođica” Narodnog pozorišta Republike Srpske, savršeno pokazuje jednostavnost dramatizacije proznog predloška, u kojoj se “samo”, nastojalo pronaći i sačuvati dušu Andrićevog romana, podredivši tom cilju gotovo sve pojedinačne teatarske elemente i ne tragajući pretjerano za složenijim teatarskim autorskim glasom, a ne želeći se odreći liričnosti onoga književnog. Podrediti dakle sve, pa čak i režiju Đurđe Tešić koja je teatarski jezik i beskonačni prostor teatra morala staviti u ograničeni prostor književnih korica. Tako scenografija predstave u potpunosti ostvaruje monumentalnost ideje rediteljskog koncepta jednog životnog puta na kojem se likovi susreću, dolaze i odlaze, sa uvijek spremljenim koferima zlu ne trebalo, u kojima je najmanje spremljene odjeće, a mnogi više sjećanja, osjećanja, žudnji i strasti, jer kako je zapisao Andrić:
“Svaka istinska, velika strast traži samoću i bezimenost. Čovek koji služi svojoj strasti želi da ostane neviđen i neznan, nasamo sa predmetom svoje strasti i o svemu dragom voli i ume više i bolje da govori nego o tome što je glavni predmet njegovih misli i želja”.
Slađana Zrnić je taj životni put osvojila naslovnom ulogom, putujući kroz Andrićev karakter čistom glumačkom magijom u kojoj prepoznajemo velikog romanopisca, sa spektakularnim završnim monologom u kojem se spoznaje sva tragičnost njene sudbine. “Gospođica” je predstava u kojoj se, uprkos narativnom postupku u kojem je rediteljsko najviše žrtvovano, u najvećoj mjeri nadopunjuju svi pojedinačni elementi teatarskog čina: scenografija, kostim, muzika, svjetlo i glumačka igra, stvarajući tačnu sliku epohe koju je Andrić tako vješto opisao.
