Vertikalni štrih – Tri boje cvekle
Na sceni Sarajevskog ratnog teatra, premijerno je izvedena opera “Tri boje cvekle”, autorice Nejre Babić Halvadžije i kompozitorice i rediteljice Irene Popović Dragović, uz ironičan ali i pomalo pretenciozan opis “za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate”, koji iako baš i ne najavljuje realnu sliku, svakako naslućuje da se ne radi o tradicionalnoj operskoj izvedbi. Jer, u ovoj intimnoj operi zasnovanoj na ličnom iskustvu autorice, operska raskoš i teatarska spektakularnost su okrenute ka unutra, odakle se nastoji osloboditi potisnuti osjećaj, a ono u dramskom obliku neizrecivo, prepustiti pjevanju koje opet, tragično lišava patetičnog, koje stvarnost pretvara u san, koje nastoji pronaći nešto umjesto smrti, a da to nije sama prolaznost života.
Ako bi se pokušalo opisati to nešto od čega u konceptu polazi i čemu u konačnom idejnom smislu teži ova opera, onda se uz napomenu o stilskoj repetitivnosti, dramskog, muzičkog i zvučnog višeglasja mora zapisati:
Stepenice koje vode na svjetlost
Miris mora koji ostaje iz dima
Zapisivanje posljednjih dana
Blenderi koji “pjevaju” cveklu
Pjesma od boli
Orkestar protiv umiranja
Teatar za vječnost
Nadmećući se i nadopunjujući se međusobno, dramaturški, mizanscenski, ritmički, zasebni elementi, motivi i ideje ove opere, stvaraju jedno scensko suglasje u teatarskoj čekaonici, u kojoj se možda čeka fizička smrt, ali samo čekanje taj konačni ishod pretvara u nešto sasvim drugo, u opjevavanje ljekovitog dnevnika, u suočavanje s neizdživom boli, u vječni dijalog između kćerke i majke, u kojem će se izmjenjivati nerazumijevanje, strah i ljubav, sa pronađenom slikom jedne žene, koja se možda sklanjala u stvarnom životu, ali koja će u ovome teatarskom ostati prisutna zauvijek.
Odmah na početku postaje jasno zašto je ova priča morala biti ispričana na ovaj način. Zato jer se neke riječi, neki razgovori i neke situacije, ne mogu izreći. Njih je nemoguće preslikati u istom obliku i neophodno ih je izmjestiti iz stvarnosti kako bi postale univerzalno uzvišene, a opet ostale intimne, lične, jedine. Glumci svoje glasove posuđuju osobama i likovima koji predstavljaju okolinu za majku i kćerku, i koji su određivali pojedinačne situaciju u ovome posljednjem dijelu majčina života. Svojim prisustvom, kretnjom i glasom, centralni lik Majke oživljava Minka Muftić, zadržavajući ga u fizičkoj boli, a odvajajući ga od prolaznosti života te stvarajući ga u međuprostoru između sjećanja i osjećaja. Nešto poput duše odvojene od tijela koja se kreće kroz prizore vlastitog života. Veliki glumci nekada šutnjom i bez pomicanja kažu i pokažu puno više.
Majka je najviše voljela more, i dok čeka najmanji mogući val u snimljenom audio sjećanju, koje odvaja glas od tijela, na vrhu stepenica se pojavljuju dimni valovi, prema kojima se Majka u svojim mislima penje, a zapravo nadljudskim naporom osvaja stepenicu po stepenicu, već iznemogla od borbe sa bolešću. Takvim stepenicama se Majka penjala u svojim posljednjim šetnjama ka konačnom smiraju, onim istim koje se za života pretrčavaju i preskaču u trci sa vremenom, ali one će u svojoj bajkovitosti, a u saradnji sa kompozicijom, libretom Jelene Novak, koji će prilagoditi Nejrine riječi, dirigentom Fuadom Šetićem i njegovim orkestrom ili ansamblom “Blenderi”, koji će gotovo neprimijetno mijenjati ritam i tempo, ne dozvoljavajući stagnaciju, uniformisanim, a simbolističkim i sugestivnim kostimima Armina Ćosića, koji su u jednom trenutku morske plave uniforme za radilice Oompa Loompase, a u drugoj su to sestre, doktori i doktorice, nutricionisti i nutricioniskinje, koreografijom i scenskim pokretom Emira Fejzića, sa hodom smrti i plesom radosti, bez pomjeranja i transformacije postati i stepenice za recimo Williya Wonku. U odmjerenom odnosu, predstava će dosezati bolne vrhunce, a onda će bježati u apsurd svijeta u kojem ni smrt nije dostojanstvena. Od baroka, preko jazza, do popa i elektronske muzike, uz “live” zvučnu kulisu, mehaničku i pulsirajuću.Tuga će tako ostati izvan patetičnosti, a banalnost na rubu komičnosti.
Već od samog početka sa glasom iz off-a i propuhom koji podiže bijelu zasvjesu ili bolesničku plahtu, dok Majka prolazi bolnim koracima i izgubljenim prisustvom, predstava postaje san, sjećanje se dijeli na prizore, a smrt, smrt postaje nešto drugo. Ne postaje život, naravno, jer ova opera niti jednog trenutka ne odustaje od smrti, i dok je Majka izbjegavala izreći “ono” od čega umire, prolazni i stalni glasovi iz njenih posljednjih dana će naglas pjevati o raku i smijati se strahu u lice. U ime Majke, a za sve. Uporedo, nastajati će se slika jedne žene, koja se izvinjavala saputnici u avionu kada je morala u toalet, koja je voljela svoju kosu, koja je bila vjernica. Potom, sa približavanjem smrti, sve njeno će prelaziti na kćerku, ljubav prema kuhanju, pažljivost za biljke, razumijevanje vjere u Boga i meditativnost abdesta te smisao namaza, a možda i more. Jer, ne treba zaboraviti da je radni naslov komada “Cijedila sam cveklu”, što sugeriše perspektivu autorice koja je smrt majke željela spoznati kroz vlastitu bol i borbu, kroz trenutak kada je od fizičke i psihičke iznemoglosti molila Boga da njena Majka umre. Uloge se mijenjaju, Majka će postati dijete, kćerka roditelj, i tako će i ostati poslije ove smrti:
“Roditelji koji umiru
Nisu roditelji
Oni su djeca”
Nakon što je predstavila svoj rediteljski put i autorsku sklonost ka modernizaciji opere i njenim sjedinjenjem sa dramskim i književnim, Irena Popović Dragović je ponovo pokazala kako dekonstruisati operu, ali je opet zadržati u izvornom obliku. Mudar i sada već prepoznatljiv autorski potez, jeste ponovo podjela, i okupljanje ansambla sa suptilnim glasovima koji neće preuzimati pojedinačnu pažnju od gledatelja, ni lošim ni najboljim pjevanjem, a tu je naravno i angažman operne pjevačice Amile Ravkić koja će voditi naprijed kada treba, osvajati prostor kada je najvažnije, povlačiti se kada je previše. Isto tako će po potrebi istupati Nikolina Vujić koja će, kao da je upravo sišla sa brodvejske scene, u svojevrsnim pop etidama, širiti uspostavljeni univerzum i u njemu povezivati Majku i kćerku pjesmom “Nothing Compares 2 U”, kako možda nikada u stvarnosti ne bi bile povezane. Ostaje jedino utisak da ideja o dramaturškoj strukturi ili barem samo metaforičkoj, s tri godišnja doba od kojih proljeće nikada ne stigne, nije u potpunosti iskorištena i da se podrazumijevala više nego što je trebalo. Kao i sam naslov o “tri boje cvekle”.
Na kraju svega, ili na početku svega, neće se moći mnogo toga, jer sve što se kaže ili poželi može zazvučati uopšteno ili patetično, pa je možda najbolje odmah nazvati nekoga:
“Kome možeš reći”.
Foto: Aida Redžepagić
