Vertikalni štrih: “Tebe ljubi duša moja”
Predstava „Tebe ljubi duša moja“, autora i reditelja Harisa Pašovića, izvedena je ponovo na sceni Kamenog teatra 55, u okviru 7. Sarajevo Festa, čiji je direktor upravo Pašović, a koji je ove godine održan pod sloganom “Mir”. Iako to jeste predstava o pobjedi mira i ljubavi, naspram rata i mržnje, ona je, čini se, donijela i nešto znatno važnije u bh. teatarski život. Donijela je i preobratila vrlo popularnu televizijsku formu telenovele, koju će određeni dio publike svakako obožavati, a koja će kao i pored malih ekrana, počivati na stereotipnim i opštim rješenjima, prizivati niske strasti i pobuđivati jednokratne emocije. Isto tako, ova predstava će konačno definisati i scenski izražaj Harisa Pašovića, o čijem zaslugama u spašavanju kulturno-umjetničkog života u opkoljenom Sarajevu je suvišno govoriti, a koji je godinama unazad razapet između izgrađene slike teatarskog genijalca sofisticiranog i slobodarskog stila, u kojoj je istina i sam učestvovao, i onoga što on suštinski jeste, reditelj koji se želi približiti narodu, pa makar posezao i za turbo-folk estetikom.
Kao i kod svake izvedbene forme, postoje uspješna ili neuspješna ostvarenja, pa je kroz analitički proces u okviru ovoga žanra, moguće doći do zaključka da je predstava “Tebe ljubi duša moja” poprilično uspjela “teatarska telenovela”, sa vrlo jednostavnim plotom o “zabranjenoj ljubavi” smještenoj u ratni i nacionalno-religijski okvir, sa uobičajenim smjenama komedije i tragedije, a uz posebnu ulogu melosa u radnji. Već sam naslov predstave, “Tebe ljubi duša moja”, nagovještava prepoznatljivu liričnost koju je moguće uporediti sa onom u televizijskim hitovima, “Acapulco, dušom i tijelom” (šp. Acapulco, cuerpo y alma), “Između ljubavi i mržnje” (šp. Entre el amor y el odio), “Kad zavolim, vrijeme stane” (šp. Cuando me enamoro) pa i hrvatskom “Ružom vjetrova”, a upravo većina savremenih telenovela počiva na fenomenu “zabranjene”, odnosno “nesretne ljubavi”, koja naravno pronađe svoj put i izbori se sa svim porodičnim vjetrovima i društvenim i historijskim olujama. Iako postoji mnoštvo primjera telenovela o ljubavima između osoba različitih vjera i nacija, kao što je recimo brazilska telenovela “Klon” koja donosi ljubavnu priču između muslimanke Jade i katolika Lucasa, jasno je da teatar ne može ostati na televizijskom doživljaju, čak i ako se radi o istim stvaralačkim nivoima. Jer, ono najvažnije, a to je odnos glumac-lik-gledatelj, počiva na iskrenijoj uzajamnoj razmjeni, nego li je to ona u lažnom svijetu telenovela.
U predstavi Harisa Pašovića, Jade i Lucas su Tatjana (igra je Anđela Pećinar) i Haris (igra ga Alen Konjicija) čija je srednjoškolska simpatija prerasla u životnu ljubav, i ono što ovu “telenovelu” izdvaja od svih drugih i što je ipak ostavlja u teatarskom prostoru, jeste iskustvo proživljenog rata, u koji je ova ljubavna priča i smještena, a koje je sa sobom u predstavu unio i reditelj, pa koje će imati i svaki gledatelj pojedinačno. Iako se navodi da je priča o Tatjani i Harisu istinita, mnogo je važnija njena simbolička istinitost koja je odredila ratni i postrani život u Sarajevu i BiH, a odnosi se na pitanje “mješovitih brakova” kao mikrosvijeta preko kojeg se lomi makrosvijet čitavog bh. društva. Njena istinitost je u tom smislu važna, jer je život u BiH, pored te jedne priče stvorio još stotine i hiljade drugih, pa na koncu konca, tu je i tragični životni čin o Bošku i Admiri, na koji se predstava i referiše. Referisati će se Pašović i na samog sebe, što će, ako se premosti ova neobična autorefetencijalnost, u sceni razgovora između dviju sestara u opkoljenom Sarajevu, Raseme (igra je Gordana Boban) i Sene (igra je Vanesa Glođo), djelovati krajnje simpatično. “Što ne mogu tog Pašovića”, izreći će Sena na oduševljenje publike. Tu se sada moraju spomenuti likovi i glumačke interpretacije, jer ono što je Pašović uspio, jeste stvoriti likove koji se međusobno razlikuju, pa iako izgrađeni od tipskog i stereotipnog, svi opet djeluju i govore iz vlastite prirode. Naravno, u stvaranju ovakvih likova i njihovih međusobnih odnosa, najveći doprinos su imali glumci, koji su se generalno uspjeli izdići iznad onoga što su njihovi likovi predstavljali na papiru i pronaći u njima dušu, iz koje možda neće proizaći složene karakterne ličnosti, ali hoće humor, radost, tuga, i recimo jedna centralna osobina kod svih, a to je tvrdoglavost, što, s jedne strane potvrđuje površnost u pristupu razvoja likova, a s druge, u mnogome omogućuje psihološke, duhovne, pa i fizičke sukobe. Tako će se u najvećoj mjeri izdvojiti odnosi sestara, Raseme i Sene, ali i braće, Đorđa (igra ga Mirvad Kurić) i Uroša (Admir Glamočak), i dok će prvi služiti za opuštenu raspravu o društvenim, kulturološkim i religijskim razlikama, o odlasku u pozorište ili “pokrivanju” žena, u zaista krajnje iskrenim, duhovitim i bolnim interpretacijama, drugi odnos će reditelj iskoristiti za potezanje “teških” političkih tema, o Srbima koji su ostali u Sarajevu, i onim koji su pucali na svoj grad. I bračni parovi će svoje živote razvijati na osnovu malih, ali presudnih razlika koje će pretežito proizilaziti iz spomenute tvrdoglavosti, za koju će najtačniju mjeru pronaći Mona Muratović kao Vera, ne prelazeći previše ni u humorno, ni u tragično, i zadržavajući damsko dostojanstvo djevojačkog prezimena Princip. Ipak, možda najvažnija uloga u ovoj predstavi, jeste ona koju je ostvarila Mirela Lambić, kao jedna majka podijeljena na dvije pojave, muslimansku i srpsku, koje kao da čine dvije strane jednog lica, oblikovanog od boli i ponosa.
Dakle, predstava suštinski ne donosi ništa novo što 30 godina nije vijest u BiH, ali što će očigledno biti zauvijek popularno, u ovome slučaju ne u svrhu istinskog umjetničkog suočavanja sa još uvijek prisutnim duhovima ratne prošlosti, nego kao “naša” društvena atrakcija, ista ona zbog koje su medijske emisije i vijesti o nacionalizmu, religiji i ratu i dalje najgledanije. Bilo kako bilo, dosta toga jednostavno funkcioniše u ovoj predstavi, a ponešto se pokazalo i kao neobično kreativno rješenje, kao npr. potpuna sjedinjenost glumaca sa publikom, koji će sve vrijeme sjediti u gledalištu i izlaziti na scenu s promjenama prizora. Isto tako, u određenim trenucima, predstava će pronalaziti rješenja koja će direktno dolaziti do ključnih simbola, motiva, poruka iz opkoljenog Sarajeva, kao što je recimo scena u kojoj dernek prekine granatiranje, a kao odgovor na zaglušujuću buku, “filozof” Borna (igra ga Marko Petković) će “pojačati” sviranje na gitari i uskoro će se granatiranje sjediniti sa rifovima Nirvaninog hita “Smells Like Teen Spirit”, dok će razigrano društvo skakati sa rukama u zraku.
Međutim, većina ovih pojedinačnih postupaka ostaje da “visi” zbog rediteljske i dramaturške proizvoljnosti, kontradiktornosti i površnosti cjelokupnog koncepta. Iako predstavu otvara autentično scenografsko rješenje, sa centriranim običnim drvenim stolom i stolicama, te madracem za spavanje u pozadini, ali i potpunim odsustvom vanjskog osvjetljenja, koje su efikasno zamijenile lažne svijeće, što stvara uvjerljiv atmosferski osjećaj podrumskog okruženja. Pa čak i iznenadni “ispadi” u intertekstualno u kojima će Tatjana recitovati monolog iz komada “Romeo i Julija”, samo iz rediteljske potrebe za doslovnim povezivanjem sarajevske ljubavne priče sa onom Williama Shakespearea, neće remetiti osjećaj realne zatvorenosti, pa neće čak ni stalne muzičke pauze u radnji, koje opet nisu osviještene “brechtovske”, nego djeluju kao da je eto, došlo likovima da zapjevaju. Ali sve će onda srušiti pojava vanjske muzike, centralne pjesme “Tebe ljubi duša moja” u savremenom, etno-elektro-pop aranžmanu koji potpisuje Dino Šukalo, jer ako može vanjska muzika, uz koju će glavni akteri izvoditi svoje koreografske tačke, onda valjda može i vanjsko svjetlo umjesto svijeća. Naposljetku će svjetlo i doći, kao i mir, a pozadinu će ispuniti “Guernica” Pabla Picassa, čija će uloga ponovo priskrbiti doslovno značenje, kao simbol mira, iako će tek tada za porodice Selmanagić i Ikodinović početi pravi problemi. Više od trideset godina nakon rata, ova predstava ponovo aktuelizira temu “mješovitih brakova” i roditeljskog uplitanja u ljubavne veze svoje djece. Iz današnje perspektive civiliziranog dijela regiona, a ako se uzmu u obzir nove generacije, to zaista zvuči izlišno. I dobro je da je tako, i odlično je što je ova predstava upravo to i pokazala. To načinom svoje igre pokazuju i mlađi glumci, Alen Konjicija, Anđela Pećinar, Marko Petković, Dina Mušanović i Nedim Džinović, koji su nasilno vraćeni u kostime devedesetih, a koji, intelektualno ostavši u sadašnjem trenutku, djeluju kao da se tek upoznaju sa prošlošću u kojoj nisu bili ni rođeni ili je se uopšte ne mogu ni sjećati. Ipak, to ne znači da svojim ulogama nisu prišli vrlo posvećeno, posebno Anđela Pećinar kao Tatjana, koja kao da je u svojoj igri tragala za osjećajem u koji se zaplela Shakespeareova Julija, i to kroz stalne promjene raspoloženja, stanja, mizanscenskih aktivnosti, od slavljenja života do približavanja smrti i nazad.
Očekivano, a kao i svaka telenovela, ova predstava je ipak morala završiti kao bajka sa sretnim krajem, intimnom svadbom između Muslimana i Srpkinje. Na štetu, ili na sreću, u teatru još uvijek nema epizoda, jer bi se u suprotnom na konačno narativno razriješenje moralo čekati i do nekoliko godina, a za sada je jedna teatarska telenovela na repertoaru sasvim dovoljna.
Foto: Velija Hasanbegović
