Prijatelji OP-a pisali su o događajima po kojima će pamtiti 2019.-u godinu, a priče su interpretirali studenti i studentice IV godine Odsjeka za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Tekst: Hamza Agić
Interpretacija: Simonida Mandić
Najuzbudljivija, najneizvjesnija i do sada najvažnija godina u mom životu počela je prilično dosadno i prokrastinirajuće. Vatromete koji su najavili dolazak 2019. godine dočekao sam pripremajući se za TOEFL test, buljeći u istu stranicu šest sati i razmišljajući kako odluka da otkažem sve planove za doček Nove godine kako bih učio, nije urodila plodom. Pet dana poslije toga, polagao sam TOEFL test – samo jedan od stepenika na dugom putu popunjavanja aplikacije za master studiji na univerzitetu “Politecnico di Milano”. Jedan od uslova za ovu aplikaciju bio je i sticanje diplome najkasnije u julu, što je značilo vrlo stresne januarske i februarske ispitne rokove, s obzirom da septembarski nije dolazio u obzir.
Kraj mjeseca januara, obilježio mi je ispit na kojem su opet pali svi studenti
biralo se novo rukovodstvo SPUS-a, a ja sam bio jedan od predstavnika Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu koji je imao pravo glasa. Pravo nisam iskoristio, već sam sa kolegama s drugih 13 fakulteta napustio taj cirkus koji nam je priredila omladina iz vladajuće stranke.
Na sreću, moji ispiti su uspješno položeni, što saznajem u zadimljenoj prostoriji za pušače na Sarajevskom aerodromu u društvu Gige, mjesec dana od izbora u SPUS-u, čekajući svoj prvi let u životu. Ta večer u Beogradu sa Gigom bila je samo uvertira u zabavu i druženje koje nas je čekalo u Kišnjevu, glavnom gradu Moldavije, gdje smo učestvovali na susretu mladih novinara u organizaciji “Deutche Welle”-a. O Moldaviji nemam ništa posebno reći, osim da postoji gore nego što je kod nas i osim toga da je to, pored prvog leta avionom, ujedno i najistočnija tačka na planeti koju sam ikada posjetio.
Sa povratkom u Bosnu počeo je i novi semestar, koji je po moje psihičko stanje, kao i svi prije njega, bio uočljivo gori od onog prethodnog. Iako sam bio jedan od najboljih studenata, sa visokim prosjekom i nagrađivanim radovima, studiranje na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu iz dana u dan je bilo sve teže. Jednostavno, došlo je do prezasićenja – i to ne arhitekturom, već Arhitektonskim fakultetom koji je slikovito pokazivao dekadenciju našeg društva, podjednako prisutnu i u svim drugim segmentima.
Krajem marta saznajem da sam primljen na “Politecnico di Milano”, ali bez stipendije, jer nisam na vrijeme priložio dokaz o poznavanju jezika.
Inače, rezultati pologanja TOEFL testa, bili su znatno bolji od traženih, i stigli su više od dva mjeseca prije zadatog roka, ali proceduralna greška bila je dovoljna da uopće ne budem uzet u razmatranje za stipendiju.
Bez stipendije, potvrdu o prijemu na “Politecnico di Milano” mogao sam komotno “okačiti mačku o rep”. Nakon toga, po prvi put u životu sam se zapitao „Šta sad?!“.
Nekoliko trenutaka nakon toga zaključio sam da je potpuno neprirodno živjeti sa roditeljima u 23-ećoj godini života. Sada, kada je i meni i njima bilo jasno da od Milana jednostavno nema ništa, moji i njihovi pogledi na moj budući život su se dijametralno razlikovali. Dok su oni bili ubjeđeni da ću upisati master na Arhitektonskom fakultetu, ja sam bio duboko odlučan da s tom instutucijom raskrstim u julu, i to za sva vremena. S obzirom da dijametralno suprotni pogledi u porodici, posebno kada je budućnost u pitanju, nikada ne prođu u tišini, miru, ljubavi i toleranciji ostavljam čitaocu da sam zamisli kakvo je ratno stanje tih proljetnih mjeseci 2019.-te vladalo u kući porodice Agić.
Na kraju su me ipak slomili i pristao sam da u najgorem slučaju master nastavim u Sarajevu. Nada ipak nije bila u potpunosti mrtva. Postojala je mogućnost odlaska na ERASMUS u Stuttgart.
Hodajući ulicama Stuttgarta, doživljavao sam svoj novi studentski grad, koji je u tom trenutku bio to samo u mojoj mašti.
A nedugo nakon toga, mašta se ispostavila kao vrlo realna mogućnost, s obzirom da su početkom jula, studenti i profesori sa Univerziteta u Stuttgartu došli u Sarajevo sa zadatkom da obave finalne razgovore sa kandidatima za stipendiju.
I baš u trenutku kada saznajem da imam priliku otići na pola godine u Stuttgart, dolazi mi e-mail iz Italijanske ambasade, u kojem me obavještavaju da sam izabran među pet najboljih kandidata, od kojih će tri dobiti stipedniju.
Inače, radilo se o stipendiji vlade Italije, najboljoj od svih ponuđenih, ali i ujedno najtežoj za osvojiti, zbog čega uopće nisam polagao nade u istu. Nada se sa e-mailom ponovo probudila, a predamnom je stajao težak izbor između sigurnog odlaska u Stuttgart na pola godine ili nesigurne dvogodišnje stipednije u Milanu.
Morao sam birati između “vrabca u ruci i goluba na grani” ‒ izabrao sam goluba. Dani su prolazili, a rezultata nije bilo.
Dovršio sam ostatak aplikacije, upisao se na Politecnico, pronašao stan…
Svim srcem sam se nadao da ću dobiti stipendiju i otići ‒ o drugom scenariju uopće nisam imao hrabrosti razmišljati. Tada sam shvatio šta znači čekanje i koliko je čovjek spreman na sve da bi prekratio vrijeme. Vožnja biciklom od Stupa do Baščaršije u 5 sati ujutro mi je postala svakodnevnica, a sa Elnom ‒ mojim vijernim Sančo Pansom sam se dva puta popeo na vrh Trebevića (prvi put je bio ujedno i prvi put u životu). Elna je bila tu kad su i rezultati stigli. Bilo je to krajem mjeseca augusta, a već 10. septembra sam trebao biti u Milanu, tako da je ushićenje ubrzo nestalo u moru procedura kroz koje sam u tom periodu morao proći “ganjajući” paire za vizu.
I tako 10. Septembra sve što me 23 godine okruživalo, svi nedavni problemi, brige, kušnje i nedaće su postale prošlost.
Stigli su novi, slađi. Okružen potpuno novim svjetom, novom okolinom i ljudima naprosto nisam znao gdje sam, i jesam li uopće trebao dolaziti, iako je racio pokušavao da me ubijedi da je to ostvarenje sna iz brucoških dana.
Srećom, adaptacija nije dugo potrajala i ubrzo sam počeo da sa novim ljudima otkrivam nove ulice, jednog novog grada i poglavlja u životu.
Dolazak jeseni značio je navikavanje na novu sredinu i konačni dolazak pozivnih misli, nakon cijele godine provedene u brigama i neizvjesnosti.
Najveće oduševljenje je ipak, donio sam Univerzitet. Na odsjeku na kojem su studenti iz cijelog svijeta, počeo sam raditi u ekipi sa djevojkom iz Italije, i dva mladića iz Irana i Venecuele.
Kulturni šok je postao svakodnevnica, kao i vožnja metroom ili stajanje ispred jedne od najvećih katedrala na svijetu.
Za razliku od prethodnih perioda ove godine, o ovom ne mogu još uvijek detaljno govoriti, jer će trebati još vremena da se slegne sve što se izdešavalo.
Stekao sam nove prijatelje: Andresa, Rikarda, Dingha, Gaiu, Mariu Hose i Erika; i položio do sada sve ispite. Život mi se iz temelja promjenio, da bi u jednom momentu postao svakodnevnica, ali za mene ipak puno ljepša od prethodne
‒ zaključujem udarajući tačku na tastaruri, budeći po treći put cimera Vijetnamca, osjetljivog na zvuk tipkanja.
