Imati kućnog ljubimca velika je odgovornost, naročito ako su u pitanju psi. Osim potrebne hrane, adekvatnog prostora u kojem će pas biti smješten, sa psima je izrazito važno ostvariti blisku komunikaciju, kako bi i vlasnik i pas istovremeno bili sretni i zadovoljni. Zbog toga je je bitnoi da pas prođe kroz cjelokupni dresiranja. Šta to podrazumijeva profesionalno dresiranje pasa, koje pasmine su izazovnije za dresuru od drugih, kada je pas prestar za prolazak kroz to sve i još mnogo toga otkrili smo u razgovoru sa Ninom Zaimovićem, trenerom pasa, vlasnik kluba Dog Sport Sarajevo.

Kako ste se prvi put zainteresirali za dresuru pasa i šta Vas je privuklo tom području?

Nino: „Cijelu svoju mladost želio sam psa,  ali jednostavno nisam bio u mogućnosti imati ga. Kada sam se fizički i finansijski odvojio od svojih roditelja, 2013.godine u proljeće, nabavio sam prvog psa doberman. Period prije toga kroz razvoj društvenih mreža YouTubea i Facebooka upoznao sam se sa sportom, koji se tada zvao Ipo. To je sport koji se sastoji tri discipline, gdje se ljudi sa psima takmiče u traganju, u poslušnosti i u odbrani. A kako je moj background generalno sportski, bavio sam se sportom i u to  vrijeme sam studirao fakultet sporta, jednostavno privuklo me, jer sam vidio da u svijetu postoje internacionalna takmičenja i svjetska prvenstva, koja se održavaju na stadionima, gdje ima publike, gdje se ljudi takmiče i mogu ostvariti rezultat sa svojim psom. U isto vrijeme, ti psi imaju život onakav kakav bi trebali imati, dakle rade, uživaju, treniraju i tako dalje.“

Koje vrste pasa ste dosad trenirali i jesu li neke pasmine bile izazovnije od drugih?

Nino: „Statistički sada u klubu nismo nikada pravili statistiku koje su tu sve pasmine bile. S obzirom da imamo preko 300 članova od otvaranja kluba, tu je stvarno bilo raznih pasmina. Što se tiče obuke i nekih zahtjevnijih zadataka, nije problem u pasmini kao pasmini, veći je problem ako neko živi u stanu, u gradu i u svoju porodicu dovede haskija. Haski koji dobije dnevno dvadesetak minuta šetnje i poslije obaveza i posla dobije, recimo sat vremena šetnje,  a taj pas ima predispozicije da pređe kilometre i kilometre u toku dana. To su izazovi generalno. Isto tako,  ne radi se samo ni o pasminama, nego i o temperamentu psa. Vi možete u leglu belgijskog ovčara od deset štenaca naći deset različitih karaktera i temperamenata. S obzirom da imamo četiri vrste temperamenata, neko štene je flegmatik i od njega ne možemo napraviti psa da traži mine. Jer, taj posao zahtjeva da je taj pas neovisan, u smislu da koristi svoj nos, gdje naravno vodič ili trener mora prepoznati ponašanje psa. Više se radi o tim različitostima, kada ljudi sa jako niskom i flegmatičnom energijom sebi nabave psa koji je veoma energičan. Ja tu ljudima, uvijek na procjeni, kada mi dođu u klub budem iskreni i kažem jesu li različiti od psa, i ako žele da taj pas ostane član njihove porodice, moraju totalno promijeniti pristup prema psu.“

Kada je rano, a kada kasno dovesti psa na profesionalno dresiranje?

Nino: „To je pitanje koje se često postavlja, ali termin rano ne postoji. Jednostavno, kada pas završi sa vakcinacijama, trebamo početi raditi sa psom. Naravno, ne radimo što se tiče intenziteta i teškoće vježbi kao sa odraslim psom, ali dok je štene malo i dok ima dva mjeseca, mi pravimo temelj, koji će psu narednih desetak godina pomoći da se u potpunosti formira. A što se tiče termina kasno, nikada nije kasno. Međutim, ne možemo očekivati neke velike promjene sa psom koji je star osam ili devet godina. Matematički gledano,  tu se neka greška pravila u ponavljanju i to je tolerisano tom  psu, a sada očekujemo za mjesec dana neku promjenu. Moguće je ako se radi  o nekoj sitnici,  ali teoretski, moramo sagledati ono što se desilo prije i ako se bezbroj puta određeno ponašanje tolerisalo, onda se mora uspostaviti ta crno-bijela slika, gdje je neko ponašanje ili dozvoljeno ili nedozvoljeno.“

Koje su ključne vještine i metode koje koristite u procesu dresiranja pasa?

Nino: „Vodič ili trener pasa mora posjedovati određenu motoriku, sve u zavisnosti sa kojom se pasminom radi. Za trening kao trening neke male chihuaue, ne morate imati sve motoričke vještine,  kao za neku malinou. Što se tiče metoda koje mi koristimo u klubu, kroz operantno kondicioniranje koje se sastoji od positive reinforcementa, positive punishmenta, negative reinforcementa i negative punishmenta, oblikujemo psa. Da bi ljudima bilo jasno o čemu pričam, ako želimo nečemu novom naučiti psa, recimo da nam hoda uz lijevu nogu, mi navedemo psa ili štene sa hranom da nam hoda uz lijevu nogu. Dakle, ako mi dođe uz lijevu nogu i prati me korak ili dva, dobije hranu. Isto tako, veoma je bitan balans, ako ne uradi nešto dobro, mora dobiti kaznu. E sad, što se tiče kazne, bitno je da je kazna proporcionalna sa mentalim i fizičkim stanjem psa. Ne možemo isto kazniti nekog maltezera od nekoliko kila ili nekog dominantnon rottweilera od 50 kila.“

Je li kod nas traženje pomoći ljudi koji se profesionalno bave dresiranjem pasa stigmatizarano?

Nino: „Stanje se u zadnjih pet-šest godina popravilo, s obzirom da smo mi u klubu uveli sistem kurseva. Imamo kurs za štence i kurs za osnovne poslušnosti, koji se sastoji od dva do četiri člana. Ljudi u isto vrijeme treniraju svog psa, socijalizuju svog psa, i ljudi i psi uče nove vještine, provode zajednički lijepo vrijeme. U isto vrijeme, ja i moj kolega, dok učimo ljude kako da rade sa svojim  psom, ljudi usvajaju vještine koje su nama prirodne. Nas pas može mnogo toga naučiti. Mi možemo psa naučiti da radi poslušnost izvanredno, da nalazi mine, da radi ovo, da radi ono. Ono što mi možemo izvući od psa,  kao životinje, je nevjerovatno. Maloprije sam na treningu pričao o temi pretreniranost, kada učimo psa nekom novom ponašanju, ako pas tri puta radi dobro zadatak i obraduje nas, mi treba tu da stanemo. Pas je uradio tri-četiri puta ponašanje koje je izvanredno, a ako nastavimo da radimo taj zadatak i dođemo do broja ponavljanja 10 ili 15, naravno da će pas pogriješiti. Tu ljudi kroz trening pasa nauče bitnost balansa, dakle ne smijemo pretjerivati. I sve te stvari iz treninga sa psima možemo primjenjivati u svakodnevnom životu.“

Trener Nino na kraju ističe kako je jako bitna informisanost vlasnika o karakteru psa dok je pas još uvijek mladunče. Sistem kazne i nagrade prema ponašanju psa ključan je u izgradnji karaktera psa. Bolje je tražiti stručnu, pa malar i telefonsku pomoć, nego zbog sitnih detalja izgraditi loš odnos sa psom ili kasnije nezadovoljstvo nad ponašanjem psa.


Fuad Vojniković
Fuad Vojniković dio je BHRT-a još od 2016. godine, prvo kao član Dječijeg programa BHR1 a ekipi Omladinskog programa priključio se početkom 2020. godine. Iako ima bogato iskustvo, najmlađi je član ekipe. Pored rada u novinarstvu, Fuad studira medicinu. Najdraže teme su mu promovisanje mladih uspješnih i potencijalno uspješnih ljudi iz oblasti nauke, kulture, sporta, aktivizima i umjetnosti.