Bojan Stojčić je bosanskohercegovački umjetnik koji u svom radu koristi različite materijale i medije kako bi stvarao prostor za estetski život koji je odraz zajedničke potrebe za transformacijom. Jedan od njegovih radova je Tiha himna koji je nastao 2020. godine tehnikom sprej na tekstilu.
Oblik ruke u negativu je koristio nekoliko puta u svom radu, a inspiraciju za ovaj rad pronašaoje u začecima historije. Gesta stavljanja ruke na srce u mnogim kulturama znači iskrenost, a uvriježeni običaj je držati ruku na srcu tokom intoniranja nacionalne himne. Obukavši bijelu svečanu košulju oslikao je svoju ruku na prsim crnom bojom u spreju kao savremenu interpretaciju pećinske slike. Ovaj rad je, kao što je i pećinski otisak naših predaka na zidovima nekadašnjih nastambi, otvoren za interpretaciju. Posmatranje ovog prikaza izmiče potpunom razumijevanju stvarajući prostor za bijeg u svijet postmoderne ritualnosti i misticizma prikazanih na predmetima za svakodnevnu upotrebu.
Berlinska svakodnevnica i povratak u kotlinu
Priliku da predstavi svoj rad, ali i prostor iz kojeg dolazi, imao je i u Berlinu. Tamo je proveo šest mjeseci u sklopu Urban Nation programa za umjetnike. Ovaj program je namjenjen umjetnicima koji se bave javnim prostorom . Izložba urađenog nažalost nije upriličena u punom formatu i zatvorena je zbog pojave virisa COVID 19 koji je čitav svijet, pa i Berlin, uskratio za mogućnost javnog okupljanja, diskutovanja, druženja i protestovanja.
Jedan od njegovih radova u Berlinu je bio i umjetnički performans u javnom prostoru Heimweh. Iskustvo iz Berlina mu je omogućilo da se posveti ozbiljnom istraživačkom radu koji podrazumijeva dosta opsežniju i zahtjevniju produkciju od one kojom se do sada bavio. Izlaganje ovog rada bit će upriličeno kada se mjere zabrana ukinu.
Kako navodi, život u Berlinu, osim prilike da napravi značajan rad u svom opusu, Bojanu je dao jasniji pogled na procese koji ga inspirišu za rad kao i sredinu iz koje dolazi i u kojoj uobičajeno provodi vrijeme. Odgovor na pitanje šta je poveznica između grada u kotlini i evropske prijestolnice kulture, Bojan je pronašao u postratumatskoj sudbini prostora.
Iz rata grad Sarajevo izlazi kao doslovce brisani prostor, izmučen najdužom opsadom u modernoj historiji, sa pijetetom čitavog zapadnog svijeta prema stradanju grada i njegovih stanovnika. Pad berlinskog zida početak je, a rat u Jugoslaviji i između ostalog opsada Sarajeva, kraj raspada istočnog bloka, što će uz par kasnijih preinaka dati oblik slici Evrope kakvu danas živimo, a generacijama umjetnika, kojoj i Bojan pripadam obilje inspiracije za preispitivanje načina umjetničke proizvodnje i alternativnog stvaralaštva.
Tamo ili ovdje
U razgovoru za omladinski program o motivima za samo stvaranje Bojan navodi da između umjetnika sa područja zapadne Evrope i našeg podneblja, postoji mala, ali bitna razlika.
Seduce someone in four words /2020 / German foreign office’s joke and appology, neon signs, flowers
Ta mala, a velika bitna razlika ogleda se činjenici da bh. umjetnici u samoj srži rada uopšte ne računaju na ekonomsku vrijednost umjetničkog djelovanja koji je rezultat fizičkog i/ili intelektualnog napora– jer to istinski, kako navodi Bojan, jednostavno ne mogu u uvjetima u kojima se Bosna i Hercegovina nalazi, dok na zapadu negiranje ekonomske vrijednosti dolazi kao intelektualna odluka, otpor ili protest ka određenom sistemu vrijednosti koji se konstantno preispituju u kreativnoj industriji.
Ne bih išao dotle da kažem da je svaki rad urađen ovdje već sam po sebi angažovana umjetnost, ali on u svakom slučaju ovdje nije objekat koji podrazumijeva ekonomsku vrijednost (ovdje ne govorim o produkciji čisto dekorativne intencije). Upoređujući se sa promišljanjima kolega i kolegica sa kojim surađujem ili kontaktiram na zapadu, mogao bih jednostavno formulisati; njihov rad nastaje uz potporu ili u suradnji sa njihovim društvenim sistemima, naš rad nastaje uprkos ili unatoč našem sistemu, navodi Bojan.
Govoreći o samom radu i kreativnom ispoljavanju svojih unutarnjih poriva za Bojana je svejedno gdje se nalazi; u studiju u Berlinu mi je Sarajevo bilo „tamo“, jednako kako mi je iz sarajevske radionice sada Berlin „tamo“.Svakako je pogled sa periferije taj koji bolje promatra centar, ali je korisno i iz centra pogledati periferiju.
Aldijana Nane Okerić
