Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Dom za vješanje“ i “Epizoda u životu berača željeza“

Nakon prvog jugoslavenskog filmskog „pokušaja“ pod naslovom „Ciganska svadba“ (1911), Čiče Ilije Stanojevića, prikazanog u kinu Pariz 1911. godine, te nakon poetsko-naturalističkog remek-djela „Skupljači perja“ (1967) Aleksandra Petrovića, inače prvog zvučnog filma u kojem Romi govore svojim jezikom, naredno reprezentativno ostvarenje koje na filmu tematizira život jugoslavenskih Roma jeste magično-realistična bajka „Dom za vješanje“ (1988) reditelja Emira Kusturice i scenariste Gordana Mihića. Skoro tri decenije poslije, u naturalističkom naslovu „Epizoda u životu berača željeza“ (2013) Danisa Tanovića, Romi okončavaju svoje filmsko putovanje, koje je, dakle, započeto od svadbe kao nagovještaja rađanja, nastavljeno preko nemogućnosti začeća te poroda mlade u vjenčanici i spašavanja ljudskog ploda, a završeno sa mrtvim fetusom kao posljedicom društvene nepravde, i konačnom prevlašću smrti nad životom, ponora nad letom.

Sloboda kao let u smrt

„Dom za vješanje“ je priča o odrastanju jugoslavenskog Roma Perhana (Davor Dujmović), koji živi sa svojom bolesnom sestrom, bakom Hatidžom (Ljubica Adžović) koja mijenjajući oca i majku, predstavlja matrijarh porodice, te njenim rođenim sinom Merdžanom koji je ovisnik o kocki i najveći švaler u ulici. Zaljubljen u djevojku Azru (Sinolička Trpkova) iz komšiluka, Perhan odlazi kod njenih roditelja da zatraži „ruku“ buduće mlade. Nakon što Azrina majka odbije njegovu prosidbu, tvrdeći da je previše siromašan za ljepoticu kakva je njena kćerka, Perhan odluči da okonča svoj život. Naivni pokušaj samoubistva, vješanjem o kanap zvona napuštene crkve, propadne i Perhan sa svojom sestrom i ciganskim barunom Ahmedom (Bora Todorović) odlazi u Italiju u potrazi za boljim životom. Međutim, bolji život ne postoji i Perhana uskoro zavedu kriminalci i poslovi lake zarade, te on postane čovjek koji mrzi samog sebe. Već od uvodnog dijela filma i scene u kojoj se smjenjuju svadba i sahrana, jasno je da Kusturica poseže za karnevalskim osjećanjem i u svijet „palih anđela“, kako na početku filma za Rome kaže jedan od stvarnih stanovnika tog romskog naselja, uvodi pod velom misterije, čineći romski život daljim i bajkovitijim nego ikada prije. Istovremeno, film sasvim precizno, na jedan gotovo dokumentaristički način, upoznaje sa svakodnevnicom Roma i njihovom tradicijom. Naredna scena kockanja i „misterioznih prevara“, koja je snimljena u jednom kadru, pretvara gledatelja u sveprisutnog posmatrača cijele romske mahale, detaljno ga upoznavajući sa „zakonima“ ove neobične zajednice. Za razliku od filma „Skupljači perja“ koji je nastao pod snažnim utjecajem evropskih filmskih tokova, Kusturica poseban odnos gradi sa američkim filmom. On se, dakle, u mnogome oslanja na Francisa Forda Coppolu i njegovo ostvarenje „Kum“ (1972), što „Dom za vješanje“ žanrovski određuje i kao gangsterski film. Ovo se zapravo najupečatljivije vidi kroz razvoj glavnog junaka Perhana koji, poput Michaela (Al Pacino), od zaljubljenog mladića postaje nemilosrdni kriminalac. Također, osim Coppole, Kusturica nekoliko scena posvećuje i Charlie Chaplinu te koristeći ikonografiju stvarnih likova (posteri Elvisa Presleya i Al Capoena), gradi odnos sa stvarnom historijom pop kulture. Ne treba zaboraviti niti film „Do posljednjeg daha“ (1983) sa Richardom Gereom, koji Perhan i Azra gledaju u kinu, a koji opet kao kopija orginala, predstavlja lažnu sliku idiličnog svijeta.

U vječnom sukobu između fizičkog i nepoznatog te smjenjujući tragične i komičke scene, Kusturica će u svome filmu pokušavati da prikaže kako u svijetu Roma nemoguće postaje mogućim, ali istovremeno i da ukaže kako ta žudnja za magijom koja bi život trebala učini ljepšim, stanovnike jednoga „doma za vješanje“ vodi u propast i naposlijetku, u smrt. Npr. scena u kojoj pijani Zabit pokušava da preskoči svoju sjenu, predstavlja komički prikaz otjelovljenja nemirne romske duše te istovremeno nagovještava besmislenu upornost glavnog junaka Perhana koji čini sve da preskoči vlastitu sudbinu, dok mu telekinetska moć s kojom pomjera viljuške i konzerve (nemoguće postaje moguće), omogućuje da se osveti svom drugom ocu Ahmedu (Bora Todorović), ali i da prizove smrt, na kraju. Na izvjestan način bi se moglo reći da Kusturica kombinira karnevalsko, koje putem citata neprikriveno preuzima od Federica Fellinija, i mistično, koje pronalazi kod Andreja Tarkovskog. Scena Perhanovog sna u kojem se nekoliko stotina Roma u zoru okupilo da dočeka svoj najveći praznik Đurđevdan, poslužit će kao primjer i jednog i drugog. Ipak, drugi dio sna, u kojem Perhan i Azra polugoli u barci plutaju rijekom, ukazuje na to da kod Kusturice ova scena ima drugačije značenje, jer je direktno povezana sa centralnim sižejnim tokom i osim što predstavlja trenutak u kojem Perhan postaje muškarac (seksualna fantazija o gubljenju nevinosti), treba da nagovijesti tragičnu sudbinu glavnog junaka što potvrđuje plač Hatidže dok ona gleda prema Perhanu koji odlazi za Azrom. Na sličan način, sa centralnim sižejnim tokom jeste povezana i muzika Gorana Bregovića, koja ističe najvažnije segmente filma i doprinosi cjelokupnoj folklorizaciji Roma kakvu se nije moglo primijetiti u „Skupljačima perja“. Ovaj postupak izdvaja Rome od ostalih naroda tadašnje Jugoslavije, čineći ih posebnim, dalekim i nedodirljivim, a istovremeno nudeći jednu drugu perspektivu na njihov doživljaj svijeta.

Posljednja scena u filmu predstavlja povratak na početak i zaokružuje sudbinu jednog „Ciganina“, što je riječ koja u slobodnom prijevodu, zapravo, nosi univerzalno značenje – „čovjek“. Nakon što primijeti kako na sahrani mali Perhan krade novčiće sa očiju pokojnika i tako na neki način prepoznaje samog sebe, Merdžan tužan i pokunjen izlazi na kišu i prateći dječaka skrivenog u kutiji, skreće sa „svoga“ puta. Bježeći od kiše, on „spas“ pronalazi u ostacima lokalne crkve u kojoj ga čeka oboren krst na kojem je naslikan Isus Krist: „Joj, Bože, šta je to sa tobom, Bože, ljubim te ja, Bože. Okrenuo si se kao i sav narod naglavačke. Ali, ne bio ja Merdžan ako te ne preokrenem“, otpočinje Merdžan razgovor sa krstom, ali uskoro od Boga zatraži i da mu vrati uslugu: „Vidiš li ove kocke, Bože, daj da padnu kako treba.” Bog odmah odgovara Merdžanu i krst ponovno pada. Dakle, religija u romskom svijetu kod Kusturice, kao i kod Petrovića, ima i svoju parodijsku stranu, jer Romi koji vjeruju u magiju, ne uspijevaju na ovome svijetu pronaći svoga Boga: „Kad je Bog bio dolje, s nama Romima nije mogao da izađe na kraj, i morao je da ode gore. Pa nisam ja kriv…”, kaže lokalni Rom na početku filma.

Kraj filma predstavlja samo nastavak života za jednog Roma, vječnog skitnicu, koji će i dalje tražiti svoju sreću i moliti se tuđem Bogu. Za razliku od snova u „Skupljačima perja“, u kojima je čežnja za slobodom predstavljala život bez ograničenja (ptičji let), „Dom za vješanje“, zapravo, dokazuje koliko su Romi mnogo bliže zemlji nego nebu (Perhan podiže Azru pri porođaju, nakon čega se ona vraća na zemlju), te kako je smrt jedini izvjestan kraj tog nikada dovršenog uzleta (Azra umire, dok Perhan nakon skoka sa mosta, pada u voz koji ga odvozi u smrt). Ipak, Romi će i u ovome ostvarenju nastaviti gajiti svoju beskompromisnu žudnju za konačnom slobodom, koju će sada pokušavati pronaći u ljubavi, pa makar ona značila i let u vlastitu smrt.

Život na tlu

Nakon što je pročitao novinarski članak o nesreći koja je zadesila romsku porodicu Mujić, „berača željeza“ Nazifa i njegovu suprugu Senadu u poodmakloj fazi trudnoće, reditelj Danis Tanović je odlučio da posjeti romsko selo Poljice i provjeri o čemu je riječ. Njegova prvobitna namjera jeste bila da snimi dokumentarac, ali je s vremenom shvatio da je to nemoguće, jer se centralni događaj priče već desio. Također, shvatio je da Mujići, pričajući o vlastitoj tragediji, zapravo istu mijenjaju ili uljepšavaju, te odlučuje da ponovno rekonstruiše cijeli događaj, cijelu jednu „epizodu“ u životu ove porodice i kreira dramski film doslovnog i simbolističkog naslova „Epizoda u životu berača željeza“ (2013). Dakle, u vrlo jednostavnom sižeu koji jeste preslika fabule, Nazif se vraća kući nakon radnog dana i zatiče Senadu na krevetu i u bolovima. Sutradan, on posuđuje auto kako bi je odvezao u najbliži dom zdravlja. Senadina dijagnoza je spontani pobačaj – petomjesečni fetus koji nosi je mrtav. Stanje je kritično i Senadi je potrebna hitna operacija u gradskoj bolnici. Nazif prebacuje ženu u tuzlansku bolnicu, bez ovjerene zdravstvene knjižice. Tu počinju novi problemi. Nakon što je krvarenje zaustavljeno, zaustavljena je i intervencija doktora, jer troškovi operacije iznose 980 konvertibilnih maraka koje Mujići nemaju. Doktor im zatvara vrata pred nosom, uporno odbijajući da izvrši operaciju bez uplaćenog novca. Narednih deset dana, Nazif će uraditi sve što je u njegovoj moći da spasi Senadin život – očajnički će skupljati još otpadnog željeza, tražiti će pomoć od nevladinih i državnih institucija i na kraju prevariti zdravstveni sistem, što će poslužiti, ne samo kao dijagnoza nefunkcionalnosti zdravstvenog sistema i državne birokratije, već i potvrda bolne istine – u BiH je moguće preživjeti jedino prevarom.

Već od prvih kadrova filma, koji su mnogo bliži dokumentarističkom, nego li igranom filmskom rodu, jasno je da Tanović pokušava da na što jednostavniji način ponovno oživi priču, za koju bi bilo kakav pokušaj „prevođenja“ u određeni autorski filmski izražaj značio i gubitak njene autentičnosti, te jednu životnu „epizodu“ porodice Mujić „rekonstruiše“ u ogoljenom činu naturalizma, bez bilo kakvih pokušaja poetiziranja iste. U takvom rediteljskom konceptu, snimatelj filma Erol Zubčević, kretnje kamere (digitalnog aparata) apsolutno podređuje priči, ali trudeći se da bude što „spretniji“, on u određenoj mjeri zadržava i sugestivnost filmske fotografije, što jeste njegov zaštitni autorski znak. Jer, uprkos tome što kamera nastoji da što uspješnije prati Nazifove kretnje i bude što tačnija za priču, snimajući ga s leđa, Zubčević spontano ukazuje i na teško breme koje on nosi, ono željezno, doslovno i figurativno. Također, vješto i odlučno prateći trag sivila, blata i željeza, što je neodvojivo od autentičnih lokacija jednog romskog sela, Tanović i Zubčević uvjerljivo oživljavaju sumornu bosansku zimu, a time i ovu „epizodu“ čine istinitijom, stvarnijom, bližom.

Iako, naravno, ovo nije prvi film u historiji svjetske kinematografije koji rekonstruiše stvarni događaj sa stvarnim likovima, on je recimo jedan od najdosljednjijih ili najdoslovnijih u tom pokušaju. Kada je, pak, u pitanju rekonstrukcija stvarnog događaja potrebno je spomenuti iranskog reditelja Abbāsa Kiyārostamīja i njegov čuveni film „Close-up“ (1990). On je rekonstruisao priču o jednom varalici koji je išao po Iranu i dosta uspješno skupljao pare za svoj novi film, predstavljajući sa kao poznati iranski režiser Mohsen Makhmalbaf. Kiyārostamī pronalazi sve učesnike u toj aferi i rekonstruiše događaj, uključujući i samo suđenje. Ipak, ovdje postoji jedna bitna razlika, jer Tanović, zapravo, poput talijanskog neorealizma usredotočenog na socijalnokritički prikaz savremenosti, oživljava „tehnički realizam“ Andréa Bazina, koristeći osnovne elemente njegove teorije (autentična lokacija, naturščici, prirodno osvjetljenje, istinita priča), da bi prikazao svakodnevni život i patnju koju on sa sobom nosi, dok Kiyārostamī traga za emocijom, trenutnim osjećanjem čovjeka. Ipak, „Epizoda“ pravi određeni presjek u filmografiji Danisa Tanovića i predstavlja vjerovatno njegov najhrabriji film, jer za razliku od ostalih balkanskih filmova o Romima i romskoj kulturi, Tanović se sada odriče bilo kakve folklorizacije priče, odnosno ciganske folklorne tradicije i na taj način predstavlja Rome kao dio društva, kao ljude koji žive tu, zajedno sa „ostalima“. Naime, u filmu u kojem se prethodni rat u BiH ne reflektira kroz Bošnjaka, Srbina ili Hrvata, već je on postao dijelom tragične sudbine jednog „Ciganina“ (čovjeka), niti jedan drugi segment, osim siromaštva i skupljanja željeza, ne definiše Nazifa i Senadu kao Rome. Tu definiciju donosi društvo, čiji je glavni predstavnik doktor koji, upravo zbog predrasuda prema jednom nacionalnom identitetu i manjinskom narodu, odbija da spasi život.

„Epizoda u životu berača željeza“ predstavlja kraj jednog putovanja započetog daleke 1911. godine, na kojem su Romi od naroda o kojem se ne zna puno, kakvi su ušli u svijet filma, stigli do konačnog sjedinjenja sa ostalim narodima, s kojima sada dijele isto suočavanje sa oporom stvarnošću. Natovareni teškim metalom, oni više ne pokušavaju uzletjeti, već čvrsto stoje na zemlji i bez vjere u magiju, sanjaju samo o preživljavanju.