Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Phantom leg – Postapokaliptična priča“
„Ovo nije vrijeme kakvog ga mi poznajemo… Nešto se desilo“, početni je telop nove predstave Sarajevskog Ratnog Teatra, misterioznog i simbolističkog naslova „Phantom leg – postapokaliptična priča“. I ovaj autorski projekat belgijskog scenskog i likovnog umjetnika sa trenutačnom adresom u Sarajevu Thomasa Steyaerta, zaista nije teatar kakvog ga domaća publika poznaje, s obzirom da je riječ o predstavi u kojoj se do izgubljenog osjećaja ne dolazi dijalogom, tj. tekstom, već iscrpnom izgradnjom teatarske slike postapokaliptičnog svijeta, koju u ljubavnom plesu grade čovjek i objekt, sa pokretom i predmetima kao jedinim preostalim sredstvima komunikacije. Iako se može govoriti o naizgled nedovršenoj slici, opčinjen njenom magijom gledatelj neće postavljati pitanja na koja je navikao u konvencionalnom teatru, već će se prepustiti njenim bojama, svjetlu i zvuku, njenim znakovima i tragovima, njenom glavnom izvođaču, da zajedno tragaju za uzrokom fantomske boli izgubljenog svijeta.
Dok u distopijskoj budućnosti jedini preostali čovjek (ili nešto što liči na čovjeka), negdje pokušava izgraditi dom, u teatarskoj refleksiji te budućnosti, jedan izvođač pokušava napraviti predstavu, odnosno nastoji teatarskim jezikom gledatelju prenijeti poruku. Ova dva svijeta ni na koji način nisu razdvojena niti je teatarski svijet osviješten nekim autoreferencijalnim znakom, već su u ovoj predstavi čin života i čin teatra sjedinjeni do krajnosti kao stvarnost i san, a jedina poveznica među njima jeste ista fizička pojava crnih bjeloočnica, Thomas Steyaert kao oboljela čovjekova ljuštura i Thomas Steyaert kao performer sa maskom, koja pokretom umjesto riječi nastoji pronaći vezu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Naime, prepuštajući se svijetu „Fantomske noge“, gledatelj će biti svjestan svoje prisutnosti u teatru, on će znati da je izgrađeni iglo od starih računarskih monitora „samo“ uvjerljivo osmišljen scenografski element (scenografiju potpisuju Daniel Premec i Thomas Steyaert), ali će se istovremeno moći prepustiti ideji, da takav isti postoji u dalekoj budućnosti, iz koje ga gleda čovjek crnih bjeloočnica i koji mu se „obraća“ pokretom umjesto govorom. Odnosno, teatarski san će djelovati kao stvarnost koja neminovno dolazi. Također, autor će uporedo graditi kontekst distopijske fikcije i nove realnosti u kojoj tamo „negdje“ „tri tajnovite prilike obavljaju ritual”, u kojoj „posljednje preostale ptice lete otrovanim nebom”, što će dodatno upotpuniti osjećaj izolovanosti i otuđenosti, ne samo posljednjeg čovjeka, nego i publike sa njim.
Iako se ne može govoriti o postojanju dramskog narativa, centralni sižejni tok ove predstave je itekako uočljiv, čak i bez poetičnih telopa koji poput onoga centralnog: „Negdje jedan čovjek (ili nešto što liči na čovjeka) pokušava izgraditi dom“, uokviruju vizuelno i čulno iskustvo. Tako će se u svakodnevnici glavnog junaka moći prepoznati konstantna prijetnja od zvjerskih pojava, zatim njegovo sukobljavanje sa njima te naposlijetku sjedinjenje u zajedničkom ritualu, nakon kojeg usamljeni čovjek ponovno ostaje sam sa svojom „porodicom“ mehaničkih igračaka i ugašenih strojeva te predmeta čijim predanim slaganjem i premještanjem, pokušava spasiti tragove sjaćanja na prošli život. S obzirom da je u naslovu predstave najavljena „priča“, gledatelj će, dakle, uprkos ironičnom prizvuku, zaista i „dobiti“ „priču“, ali ne onakvu kakvoj se možda nadao. Dobit će priču koja je osjećaj, nejasan i nezadrživ, ali svejedno snažniji i istinitiji od „izgovorenog“.
Dakle, svako onaj ko se bude fokusirao na „slaganje“ uzročno-posljedične narativne strukture ove predstave ili ko odluči da potrati vrijeme tragajući za smislom koji priželjkuje, neće dobiti mnogo toga zauvrat i u najboljem slučaju će prepoznati suvišan trag o npr. radnji smještenjoj na Divljem zapadu. Ovoj predstavi se treba prepustiti kao snu i ne pokušavati promijeniti njen ritam, ubrzati njen tempo, definisati njene boje, kostime ili muziku, ili potvrditi ili negirati pronađeni smisao. „Fantomska noga“ je predstava koja funkcioniše jednako kao i apstraktni film, odstupajući od zbilje poznate iskustvu, ali ne posežući za potpunom preobrazbom fizičke stvarnosti, već zadržavajući njenu prirodu u izobličenom obliku, zatrašujućem, ali mogućem.
„Fantomska noga“ je predstava koja isprva osvaja vanjštinom, odnosno scenografskom postavkom obojenom svjetlom, koja nalikuje na pozorišnu stolariju sa ostacima fundusa futurološke tematike, dok centrirana kanalizacijska cijev na sredini pozadine, iz koje sve jače curi voda koju će na kraju posljednji čovjek iskoristiti za umivanje, zadržava vezu sa „starim“ svijetom i fizičkom stvarnošću. Zatim će pažnju preuzeti muzička podloga i soundtrack, koji će od početka do kraja vjerno pratiti dešavanja na sceni, svaku promjenu u atmosferi i ritmu, pa i u „priči“, a koji će se razvijati i izmjenjivati od centralnog mračnog i prijetećeg oblika, preko nostalgičnog i umirujućeg, do poznatih pjesama kao što su „Shiny Happy People” ili „Don’t Worry, Be Happy” koje će, opet, na publiku djelovati dvostruko, isprva ih razbuđujući iz apsolutne prepuštenosti novom svijetu, a zatim će ih, kao ironičan konstrast, podsjetiti na ljude i sreću, na čovječanstvo kojem i dalje pripadaju, a kojeg su se olako odrekli. Usred učestalih, a povremeno i naglih izmjena muzičkih tema, s vremenom će se steći utisak da je zaista riječ o svojevrsnoj playlisti kojom neko, tamo negdje upravlja, što će nesvjesno zaustavljati gledatelje u procesu imaginacije. Nadalje, u ovakvom apstraktno uspostavljenom konceptu, teško se može govoriti o glumi kao procesu, ali može o utjelovljenju pojava, čas tajnovitih, čas bizarnih, koje, zahvaljajući raznolikom ansablu koji čine Ajra Branković, Belma Lizde Kurt, Ema Osmanović, Nedim Džinović, Amar Selimović i Hana Zrno, ali i kostimima Irme Saje, predstavljaju konačni dio slagalice univerzuma „Fantomske noge“ u kojem kao da postoje tajni prolazi za svjetove npr. „Ghostbustersa“ i filmova Davida Lyncha. Ono što, na koncu, ovu predstavu određuje i definiše, a što je izdvaja u odnosu na recimo predstave Aleša Kurta, uprkos gotovo istom pogledu na teatar, jeste pokret, čija je dominantnost svakako očekivana s obzirom da je Steyaert, prije svega, koreografski umjetnik i performer.
Ipak, koreografska kreacija u ovoj predstavi pomjera granice i kada je u pitanju Steyaertova autorska poetika, jer, osim što u njoj razvija još jedan odnos, onaj sa neživim predmetima kao što je pokvarena robotska konstrukcija, on se odlučno upušta u cjelovitu izgradnju lika isključivo pokretom, u maniru npr. velikog Boba Wilsona. Sa detaljnom osmišljenošću svakog pomicanja, sa podjelom na pojedinačne slike različitog ritma, sa vlastitim strukturama i razvojem od tačke A do tačke B, bez namjere da ilustrira, već da produbljuje, Steyaert pokretom zalazi u prostore čovjekove psihe za koje govor ne zna ni da postoje, jer kako Wilson kaže: „S tijelom se događaju stvari koje nemaju nikakve veze s onim što govorimo“. Iako će možda ponavljanje istih ili sličnih kretnji djelovati kao kreativni nedostatak, takav proces, zapravo kreira stanje zarobljenosti glavnog junaka, koji uporno pokušava vratiti izgubljene emocije, vratiti svoje oduzeto tijelo, odagnati bol u ruci, trnce u nogama, koji se pokretom primorava sjetiti.
U konačnici, „Fantomska noga“ je predstava koja, kako bi je definisao Bob Wilson, ne donosi zaključke, niti govori šta je nešto? Ona pita „šta se desilo?“ Dok negdje jedan čovjek (ili nešto što liči na čovjeka) pokušava izgraditi dom, ovdje i sada jedan umjetnik pokušava „izgraditi“ teatar, apsolutni, čisti, totalni teatar.
Teatar koji će nekad, u dalekoj budućnosti biti čovjekova fantomska noga koja će ga boljeti, ali sa odgovorom umjesto pitanja: „nešto se desilo.“Fotografija: Dženat Dreković
