MOCTOBI XERCEGOVINE – Ronald Panza


AbrašRadio i OKC Abrašević iz Mostara u suradnji s portalom Direkt iz Gacka pokrenuli su nedavno projekt naziva Mostovi Hercegovine. Radi se o medijsko-edukativnoj platformi fokusiranoj na istraživanje neispričanih priča ovog podneblja na kojoj će kroz teorijski i praktični program učesnici iz cijele Hercegovine imati priliku učiti i raditi na ovoj temi. Sa Ronaldom Panzom, novinarom AbrašRadija, teatrologom, književnikom i jednim od predavača razgovarao je novinar OP BHRT-a Boris Filipić.

Ronalde, možeš li nas uvesti u priču o Mostovima Hercegovine? O kakvom projektu se radi, šta ima za cilj i kome je namijenjen?

Projekt Mostovi Hercegovine peti je u nizu projekata koje OKC Abrašević od 2015. godine izvodi zajedno s mladima iz hercegovačke regije. Od 2015. godine smo krenuli s projektom koji je uključivao likovnu pedagogiju, nastavili smo sa Zvučnim razglednicama Hercegovine, projektom u kojem smo radili sa zvukom i za vrijeme kojeg su mladi napravili razglednice svojih vlastitih prostora. Nakon toga smo radili storytelling, dakle radionice pripovijedanja, a još uvijek izvodimo radionice medijske pismenosti u Trebinju koje trebaju rezultirati jednom predstavom i evo sad imamo i Mostove Hercegovine.

Kao što već rekoh, namijenjen je prije svega mlađim ljudima iz hercegovačke regije i ima cilj da zajedno u suradnji s njima nanovo oživi prostor, kao jedan specifični oblik kulturne geografije, kulturalnih studija prostora, koji se pokreće preko holističkog principa. Mi kulturološki nanovo otkrivamo regiju, spajamo prostore određenim kreativnim, teoretskim, spekulativnim, diskurzivnim mostovima koji nam trebaju dati određenu vrstu nade kako će stvarnost slijediti teoretsku građu.

Projekat smo započeli tako što smo izradili jedan veći niz audiobook-ova, odabrali smo tekstove i snimili ih u kraćem formatu. Puno tema smo tu uzeli u obzir, prije svega smo inspirirani temom krasa i novim promišljanjem krasa. Zatim smo uzeli teme klasičnih putopisa, te različitih folkorističkih i etnoloških običaja Hercegovine. Naravno, tu su i bogumilski spomenici, s njima povezana arhitektura, dakle arhitektura mostova, a tu je i biologija, odnosno flora i fauna prostora.

Ono što želimo potaknuti kod mladih je da prepoznaju i ponude priču iz vlastitog kraja i na takav način naprave jedan dio tog mosta, da li temelj, da li ogradu, da li svod – da naprave neki oblik premošćavanja s prostorom, tako što će uzimati stvari koje možda pripadaju prošlosti i gledati kako stvari s njima stoje sada, te na koji način se može graditi jedna zajednička kuća budućnosti na ovom prostoru.

Obzirom da je prvi ciklus projekta počeo prije izbijanja pandemije koronavirusa, te je predviđao i terensku sastavnicu uz najavljena istraživanja, kako ste se snašli i kako ste prilagodili rad novim uslovima?

Počeli smo promišljati na vrijeme. Na određeni način mi u OKC Abrašević oduvijek i jesmo razvijali određenu društvenu svjesnost, pa smo tako u samom startu bili svjesni da ćemo morati preći na Zoom. Naravno, trebalo je ispitati oblike ponašanja na Zoomu. Od samog načina odijevanja, sjedenja pred kamerom, kvalitete zvuka – ništa nismo ostavljali slučaju i na kraju smo smo našli jedan solidan balans koji nam je omogućio da nas ljudi s druge strane nesmetano slušaju.

Zato smo realizirali i sistem gostovanja, kako bi u određenim trenucima, nakon 20 minuta, pola sata razmandavali priču. Puštali smo i različite video materijale koje smo skupili. Posebno starije inserte i kraće filmove o razvoju Hercegovine, o tome na koji način je industrijski razvoj djelovao na ovaj prostor. Tako da nismo dobili neku veliku kritiku od naših polaznika i primjećujemo zapravo, po načinu komunikacije, da imaju jasan uvid u ono što im se govori. Niko nas ne pita previše da ponovimo, veze su sasvim solidne, Zoom aplikacija se ispostavila kao vrlo kompatibilan i solidan aparat.

U svom programu već ste imali brojne gostujuće predavače iz raznih oblasti. Ko se sve do sada obratio učesnicima i koje su to hercegovačke teme o kojima ljudi u našoj državi, ali i regionu trebaju znati više?

Nakon što smo počeli cijeli proces s audiobook-ovima i odradili dva uvodna predavanja, pristupili smo pozivanju stručnih gostiju na naše radionice, jer smo silom pandemijskih prilika na internetu, morali zapravo osvježiti predavanja. Ona traju dosta dugo, pa je trebalo napraviti dosta sadržaja. Mislim da smo u tome uspjeli i da smo se vrlo adekvatno izrazili u ovim novim uvjetima.

Počeli smo s članom poduzeća “Vjetrenica” Nikšom Vuletićem koji nam je govorio o toj slavnoj pećini koja se nalazi u Popovom polju. Zatim smo ugostili Stanislavu Borovac, fotografkinju, avanturisticu i alpinisticu, koja nam je govorila o Hutovom blatu, Trebižatu i ostalim rijekama tog područja. Tu je bio i Hrvoje Cokarić, koji je doduše iz Splita, ali koji se bavi sivim magarcem koji je zajednički i Hercegovini, a s obzirom da se njegova udruga bavi zaštitom preostalih magaraca, koji su zapravo vrsta pred izumiranjem, bio je logičan izbor za naše radionice. Tu je zatim bio profesor biologije Sanel Riđanović koji nam je govorio o ribama, o vrstama riblje zaštite i razvoja u našim rijekama. Na kraju smo imali i gostovanje pravih umjetnka, koji su nam donijeli pjesmu. Imali smo intervju sa Svetlanom Spajić, slavnom pjevačicom autohtone etno muzike iz Srbije, koja je zapravo porijeklom iz okolice Trebinje i naravno sa našom zvijezdom sevdaha Damirom Imamovićem, koji nam je održao jedno vrlo inspirativno predavanja o sevdahu.

Mislim da sam sad, manje-više, rekao i o samim temama, s tim da bih podvukao da smo posebno inspirirani novim čitanjem karstologije koja se sve više razvija na jednom holističkom principu i nekako nam je bitan upravo taj holistički pristup i ta karstologija, koju u zadnje vrijeme promovira naš novinar i karstolog Ivo Lučić. Zahvalni smo na njegovim novim knjigama, koje su nas vrlo inspirirale u našim potragama. Zato što je to jedno novo promišljanje krasa, promišljanje koje ga vidi kao nedovoljno pročitan prostor, jedan prostor kojem se pristupa sa puno predrasuda, za koji se misli da je pun mraka i koji se vrlo negativno iskazuje na karakter ljudi iz Hercegovine. Stajalište je da se sve te stvari moraju nanovo promotriti, one koje su zagubljene treba izvući na površinu, one koje su nedovoljno istražene isto tako. Mnoge od tih stvari treba staviti na svjetlo dana, kako bi se uspostavio neki suvremeni kontekst i kako bi možda dale doprinos jednom novom čitanju suradnje, jednog zajedničkog krova i mira na ovom prostoru.

Prostor Popovog polja, što je naša kraska cjelina koja obuhvata prostor od Trebinjske šume, pa sve do Hutovog plata, je jedan prostor koji nudi strašno puno teritorijalnih, geografskih, prirodnih, kulturalnih raznolikosti, ali i vizualne dominacije za koju smatramo da bi mogla da proizvede neki oblik dominantnog diskursa u budućnosti, da bi mogla da stvori neke nove mostove među ljudima, koji bi bili dovoljno zaposleni da se ne bave samo načinima kako kazniti prirodu i okoliš, da ne rade samo na tome da se miču iz prostora koji im pripada, da ne razmišljaju samo o tome da plode i pune gradove, nego da na određen način razvijaju vrlo pažljivo sav okoliš, da se predaju tom prostoru, a kako bi ušli u takvu fazu rada i promišljanja, naravno da moraju imati jedan holistički totalitet različitih tema, različitih pristupa.

Hoće li se projekt nastavljati i nakon ovog prvog ciklusa i na kojoj adresi naši slušatelji/čitatelji mogu saznati više i eventualno se pridružiti istraživanju?

Sadržaj ovog projekta toliko je obiman da će svakako trebati nastaviti raditi na njemu i u drugim ciklusima. Koja je to tačno varijanta, to ne mogu sa sigurnošću reći jer još uvijek razvijamo ovaj osnovni projekat, ali je sigurno da ćemo nastaviti. Posebno stoga što imamo petnaestak učesnika koji će, kada završe svoje priče i istraživanja, sigurno otvoriti jedno more novih priča.

Svaki put kad smo išli na prijašnja istraživanja, uvijek smo pronalazili nešto novo, nešto skriveno, nešto daleko od očiju i ušiju, nešto što je jako zanimljivo, a nije uopće u prvom planu, tako da se jako veselimo i jako smo posvećeni činjenici da će neke kreativne tajne, da ih tako nazovemo, izaći u prednji plan i da ćemo i dalje preko njih moći graditi buduće naše susrete.

Što se tiče našeg pojavljivanja na internetu, trenutno imamo našu internu grupu ‘MOCTOBI XERCEGOVINE’, ali kako budemo razvijali priče koje će se pojavljivati u formi videa, zapisa, gifa, audio zapisa, fotografija, foto priča ili, kako sad već znamo, i klasičnog slikarstva, one će sve biti dostupne na našem portalu, portalu AbrašRadija, dakle na www.abrašradio.info

Sam si održao predavanje o temi duboke ekologije. Hercegovina zaista jeste dosta zanemaren prostor po pitanju ovog novog razumijevanja okoliša. Možeš li nam reći više o samom pojmu duboke ekologije i šta je to što tebe osobno najviše inspirira s ovog područja?

Da, Hercegovina je doista zanemaren prostor. Posebno zato što je ta priroda koja je fantastična potpuno krivo shvaćena. Naime, od davnina smo uvijek imali situaciju da se taj naš kras shvaća kao mjesto muke. Svakako da je jako teško na njemu živjeti i raditi i svakako da se nekako treba i zaštititi. Međutim, rješenja koja su nam se nudila kroz modernizam, koji je tu samo prohujao, koji je tu eko-faunu dosta zbunio, da ne kažem uništio, te i dan danas to pokušava sa izgradnjom malih hidrocentrala – svi ti potezi zapravo pokazuju slabo razumijevanje okoliša, jedne pokidane veze između ljudi i okoliša. Ljudi su politički odgajani da cijeli taj okoliš doživljavaju kao neprijateljski i upravo to, ta tema duboke ekologije, jeste tema holizma, tema jednog kompletnog odosa prema svog okolišu, koji nije samo okoliš koji preostaje kad mi završimo sa svojim obavezama. Mi smo svi odgojeni tako da u prirodi vidimo prijetnju, da u prirodi vidimo samo neto što treba pokoriti, savladati, popraviti, a zanemarujemo pozitivni utjecaj koji ona ima na nas. Zanemarujemo svo to more priča, sve te prirodne proizvode , svo to zdravlje koje iz nje dolazi prema nama. I onda se nakon toga čudimo tim pokidanim vezama izvana i unutar nas. Kao ljudska bića previše zahtijevamo, previše se trudimo. Uništavamo okolinu koja je i izvan nas i u nama. Duboka ekologija se ne odnosi samo na određene postupke, određene egzemplare, odnosi se i na način promišljanja svega što radimo. Tako se može ekološki misliti, ekološki pisati i ekološki djelovati.

https://op.bhrt.ba/wp-content/uploads/2020/05/MOCTOBI-XERCEGOVINE-Ronald-Panza.mp3