U tu kuću nismo nikad zalazili. Stajala je u polju urušena, usukana u neki svoj jad i sivilo neobrađenog kamena s kojeg se još uvijek osipala žbuka. Berači malina upozoravali su nas i da pored silne žege iz nje isijava neobjašnjiva toplota, koja oprhne trepavice i spali obode slamnatih šešira kad joj se primakneš. Na stoku su dobro pazili i gonili je na udaljeno pojilo, iako je kraj kuće bio zdenac. U sumrak kad bi se polje obralo i ispraznilo, pojavio bi se se isto tako neobičan, nadnaravan šum koji je bridio preko oranice i nalijegao gajem tjeskobnom težinom. Ponekad bi promolio glavu kroz okvir prozora, gledao joj iz daljine u njedra i zaranjao sondu znatiželje, vjerujući da je to nekoć bio dom mučenika ili lokalne vještice čiji zloduh i dalje opsjeda zidine. Mislio sam o davno napucanoj lopti, teletu, letećem zmaju i još nekim stvarima koje je pojela ta kuća. Jednom sam se odvažio i u ponoć krenuo puteljkom kraj vinograda u želji da joj što bliže priđem. Plan je osujetio noćni čuvar i ispalio hitac upozorenja misleći da se provlači kradljivac grožđa. Ostao sam ležati pritajen među žilavkom, uvjeren da su to nečista, đavolja posla.
Bilo je još devastiranih kuća u selu ispisanih crnom farbom: PRODAJE SE, uz broj telefona. Kosači koji su održavali travu zaobilazili su ruine pa je sve bilo zaraslo u korov i nepreglednu rusovinu. Lajali su i kotili se poskoci tuda, osjećao se njihov vonj nadaleko. Ni zapaljene traktorske gume nisu mogle razvezati ta klupka u orgiji. Samo bi u nestašici seruma poneka odvažna momčina zakoračila u tu džunglu i u plastičnoj boci iznjela komad, dva i prodala ih gradskoj ambulanti za solidne pare. Na to bi starac Boškan rekao: Budale. Hoće nesreću da nam navuku. Biblija je dala jasnu sliku zmije. Ona je životinja koja je prevarila ženu i zbog koje su ljudi izbačeni iz raja. Nije bez razloga za taj posao odabrana baš zmija!
Tu sam često boravio na školskim raspustima, dani su se lijepili jedan za drugi, bio sam gradsko dijete željno dodira s periferijom iako je glavna cesta odatle bila udaljena samo koji kilometar makadama. Noćivao sam u prijateljevoj vikendici i družio se sa seoskom djecom. Ponekad bi do kasno sjedili u formiranom krugu upaljenih voštanica koje bi drpili pijanom popu Bori kad bi se komirao rakijom. Svakako više nije imao ni crkve ni mantije, čuvao ih je u uspomenu na službu. Svukao se poslije noći kad je stajao nad otvorenim grobom i gledao u mjesečinom okupano tijelo brata Radivoja. Odveli su ga iz kafane nakon partije karata i ubili u gaju. Bio je prva žrtva sukoba u selu. Kasnije će popljačkane kuće postati buktinje, grobovi pretrpani; križ će se okrenuti naopako. Boro od tada svakog bogovjetnog dana pali i selom vuče zadimljeno kandilo, baulja služeći neku svoju pijanu liturgiju sve dok ga žena ne skloni u vlažnu tamu njegove šupe gdje zaspe dubokim snom.
Kako bilo, plašili smo jedni druge pričama o napuštenoj kući koja je čuvala nama nedokučivu, zamuklu tajnu. Inspirisan onom noći u vinogradu sabijao sam i najstrašnije kreature u nju. U toj spiritualnoj atmosferi svijeća u koju je dopirao šum, priča bi dobila oštru i zastrašujuću uvjerljivost, kao da se kuća primakla i svakog trena treba da zakorači među nas. Onda bi se tražila ustreptala ženska ruka kojoj bi dodir unio sigurnost i otresao nakupljenu jezu s kože. Nekad je to bio dio pomno osmišljena i provedena plana. Jedan nagli trzaj i djevojka bi se našla u naručju, nerijetko tražeći pratnju do svog praga. Malo podalje tinjala je petrolejka u škrto osvjetljenoj sobi kraj kukurznjaka. Silueta praznovjernog Boškana nadgledala je našu seansu i među dlanovima držala krunicu, tjerajući zle duhove. Imali smo na umu da je već pomalo dementan i da mu sigurno idemo na živce, ali bilo je nečega iscrpnog u toj molitvi i meditaciji, šestom čulu koje je predosjećalo nailazeću opasnost u mraku što se prostirao pred nama.
Zeru mlađi od nas, mali Vide govorio je o snu svoje babe Vere. Bila je nadaleko poznata travarka. Iscjeljiteljki drevnog znanja dolazili su i ljudi iz grada dovodeći djecu što su šepala, mucala, bila posve nijema ili imala druge psihofizičke defekte. Vukarili su obilje poklona i kesa u ordinaciju koja je ustvari bila renovirana štala puna tegli; koktela od mirisnih trava i ljekobilja. Čudima nisam svjedočio, ali sam dobro pamtio lica koja se ne bi više vraćala, izlazeći iz štale sa šuškavim papirnim vrećicama i tankom bakrenom narukvicom protiv uroka. No, na dan poslije košmarnog sna bila je bespomoćna. Zabrinuto bi se pridizala iz kreveta i osmatrala kuću i na nekom nama nerazumljivom jeziku, žmireći izgovarala čini i vražbine. Tada bi je nazivali vračarom. Vide nije mnogo znao o snu koji bi se ponavljao jednom mjesečno i bacao babu na postelju, unoseći u njihov dom slutnju i prigušenu napetost koja je istiskivala zrak u prizemnici. Znao je samo da je riječ o čovjeku čiji će dolazak (ili povratak) pomračiti selo i onda im ni silna molitva neće pomoći. Babske priče, rekao sam i otrêsao glavom tvrdnju. Vide je na to samo zamišljeno šutio i pipkao oko sebe; bezuspješno je tražio bilo čiju ruku u vlažnoj travi punoj noćne svježine. Vidjet ćete vi, rekao je i napustio krug, nakon čega je zapuhao jak vjetar i nategnuo kore umreženog drveća u šumi koje je zaškripilo poput stare stolice za ljuljanje iz koje se neko naglo ustao.
Jedne predvečeri put je u selo iznenada donio stranca s vrećom preko leđa. Imao je blizu četrdeset i bio zarastao u prosijedu bradu, sabijen životnim sokovima koji su se cijedili iz njegovih pleća i čvrsta koraka. I ne bi bilo ništa čudno da se nije preko polja odmah zaputio u onu ukletu kuću. Potrčali su berači, povikala djeca, ali nije se obazirao. Već je sjedio pred pragom i rukavom košulje brisao znoj sa sljepoočnica. Smjestio se unutra, pod otvoreno nebo i čini mi se zaspao. Obreli smo se odmah u zoru u iščekivanju da ga nećemo zateći živog. No, on je i dalje bio tu i pio hladnu vodu iz zdenca! Odnekud se dovukao i Boškan i rekao: Ako je tamo prenoćio, onda je to on. A i vi ste dozivali đavla!, viknuo je i objesio pogled i krivicu o mene, uznemirivši izjavom okupljene. Nakon rasprave i žamora vratili su se poslovima, svako malo pogledujući u nevjerici prema strancu i kući. Zmijski sin, promrsio je Boškan i udaljio se poražen i ljut. Zastao je nakratko, sageo se i u mom pravcu bacio kamenčić opomene kao da je šteta već učinjena i nepopravljiva. Odmah sam otrčao do babe Vere. Ležala je skrštenih ruku na prsima i s oblogom na čelu, u stanju transa. Kraj uzglavlja je stajao Vide. Kvasio je gazu u drvenoj činiji i opet je prinosio babinom čelu. Došao je, rekao je Vide poput glasnika, medija između duša pokojnika i ljudi (iako je baba bila živa).
Nisu vjerovali da je to zaista on. Čovjek sličan njemu nestao je prije sedam godina u jednoj zasjedi. Bio je na čelu odreda mladih, često pijanih vojnika koji su u ratu pljačkali i ubijali po okolnim selima. Kuponi njihovog ulaska u rat bili su otkinuti i prije pokera u kojem je Radivoje imao najslabije karte. Grupa diverzanata prerušena u trgovce hodala je od vrata do vrata, dijelila oružje i regrutirala te omladince koji kasnije nisu štedjeli nikoga, pa ni djecu. Njegovo lice od jučer je nekako posivilo, propalo u obrazima; na lijevom je zjapila otvorena rana, kao da je ustao iz memljive postelje groba nakon sedam godina i opet zakoračio među žive. Bilo je jasno da ga smatraju uljezom, da ih svojim prisustvom pored tih zločina podsjeća na nešto neugodno i prešućeno, da se, otkako je stigao, nešto pod njima u zemlji pomaklo. Izbjegavali su međusoban kontakt očima u strahu da će možda jedni u drugima prepoznati saučesnike, svjedoke ili nekoga ko je zažmirio na jedno oko pred krvlju. Već druge noći neko mu je ostavio kozju crkotinu pred vrata i jajima obložio zidove. Gledao sam ujutru kako spaljuje lešinu i četkom riba skorene ljuske i jajčanu sluz punu muha i mrava. Posve miran, nježno je četkao zidove kao konjušar svog dorata i zviždao sjetnu melodiju. Kad je završio, otrgnuo je jedan kratki pogled prema meni i iz pepela štapom izvukao ugljenisanu lobanju s rogovima. To nisam bio ja, rekao sam ispod glasa, nedovoljno da me čuje.
Ključevi u bravama škljocali su odmah iza večere, čavli stezali rasklimane dovratke. Šum se preselio sa polja i uvukao u kuću. Počeo je da se mijenja, prerasta u jezivu uspavanku nalik raštimanoj muzičkoj kuticiji. Iz te uspavanke došle su polomljene riječi: Pro… na… đi… nas… To mogu biti samo duše nesmirenih pokojnika, pomislio sam i odškrinuo roletne. Stranac se vrtio ispred kuće i potezao iz boce, kao da je zakasnio na nečije karmine ili posmrtno bdijenje, ostao sâm sa glasovima što su gmizali selom i stišavali život u zakapijanim domovima. Iskapio je bocu, u njen grlić nabio i zapalio svijeću. Možda zbog skoro vidljive tišine koja je pri tome nastala ili zbog snage plamena koji je u sebe udahnuo sav sjaj zvijezda i razdanio prostor oko kuće, meni se učini da ta svijeća gori za njega, da je to njegov pogreb i sad se gusta noć spušta niz brda poput mrtvačkog pokrova kojeg navlače džinovske ruke iz šume.
Narednog dana iz jedne od okuka je doprdio policijski golf kec. Zaustavio se, tačnije ugasio uz čudan zvuk motora na sred vrućeg dlana ceste. Iz njega su izašla dva krupna policajca u tamnim uniformama i zategnula opasače s pištoljem i pendrekom; jedan od njih namjestio je aviatorke na nosu, lupnuo po prokuhaloj haubi i rekao: Crkni više! Došetali su do kuće i počeli da njuškaju okolo, prebiru po pepelu ognjišta i dozivaju domaćina. Zavirivali su i u zdenac, odapevši pljuvačku u slobodan pad. Nisu ga zatekli, pa su ispitali šaku berača koji su onako, više iz straha nego surađivački vrtili glavom u neznanju. Sjeli su nazad auto koje je upalilo na guranje i otprašili cestom. On se još rano jutros pod okriljem mraka, kad je noć danju predavala smjenu, iskrao i otišao u šumu. Ostao sam budan uz knjigu i vidio ga kako s lopatom u ruci korača rubom stoljetnih hrastova gdje se najzad izgubio. Tamo se već odavno nije išlo bez razloga, pogotovo ne s lopatom. Lako se izgubiti, a kad potamni noć, nađe se tu i divljih zvijeri i sablasnih krikova. Ako se ne vrati do sutra, krenut ćemo u potragu za njim.
Sazvali smo seansu iako se krug bio dobrano osuo. Ostalo nas je dvoje, troje željnih raspleta misterije o našem gostu koji je i dalje bio odmetnut u šumi. Čekali smo da se mali Vide vrati iz izvidnice. Izvukao je najkraću šibicu i morao poći za njim, doznati nešto. Svakako je ponajbolje poznavao teren. Običavao je za džeparac Bori kriomice pred Božić ići posjeći suhog hrasta za badnjak. Prestao je sa uslugom kad je jednog prozirnog jutra nagazio i spotakao se na dječiju cipelicu što je provirila iz rastrešena tla. Sada je stigao tik pred suton, zbunjen i dezorijentiran; panično se osvrtao kao da se bojao da će ugledati nekoga iza sebe. Sjeo je u formaciju i predao raport. Pratio ga je dokle je mogao, nije više imao ni vode, ni hrabrosti ići dublje stazama koje su bile osvjetljene još samo koji minut prije nego što se izgube u crnilu na koje je čak i mjesečina imuna. Stranac je češljao svako drvo, milovao mu i zagledao koru, osluškivao pulsiranje žila i koračao dalje kroz mrak probušen snopovima umirućeg svjetla. Izgledalo je da će prevrnuti čitavu šumu, rekao je Vide. Kleknuo je kraj jednog stabla kao da ga je poznao i spustio uho na pod. Ostao je sjediti gdje su… Tu je Vide utihnuo, progutao riječi i prstom pokazao na krvav mjesec; znak nesreće. Horski lavež pasa najavio je i obilježio noć u kojoj se činilo da u nekom polusnu čujem oštre urone lopate u tvrdu, korijenjem zašivenu zemlju.
Dan je osvanuo krhak i jasan, pod težinom istine i umornog strančevog tijela koje je za sobom dovuklo zemljani miris smrti. Pažnju mi je odvukao metež centriran ispred onih kuća na prodaju. Glasovi su se protegli i zašumili kroz sasušen kukurznjak kao loša vijest. Oni koji su ga prvi vidjeli rekli su da je odbacio lopatu, umio se kraj zdenca i otišao da legne među zmije. Skončao je u svom leglu, rekao je Boškan. Nisam se dugo zadržao, bila mi je muka od tijela nadutog otrovom. Prisiljen pozivima od kuće, bilo je vrijeme da se nakon višesedmičnog izbivanja konačno pojavim, odem iz sela u koje je upravo ulazilo još policijskih kola…
- Srđan Gavrilović rođen je u Mostaru 1991. Završio je srednju školu likovnih umjetnosti Gabrijel Jurkić u Mostaru. Studirao je Bosanski jezik i književnost, Komunikologiju, sve bezuspješno. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.
