Vertikalni štrih: “Galeb”
Novi teatar. Nove forme. Novi talenti. Novi običaji. I „novi završeci“, kaže lik Kostje, kojeg igra Josip Stapić u „novom“ „Galebu“ rediteljice Selme Spahić, čijom je izvedbom otvoren Novi teatar u okviru ICIKUM-a.
I nije ništa neobično niti „novo“ da Čehovljev „Galeb“ priziva „novo“, jer je to komad u čijoj je prirodi neprestano traganje za novom dijagnozom vremena, društva, čovjeka i njegovog života, ali i za teatrom kao nikada završenim i vječno novim procesom. Ipak, Selma Spahić je u „Galebu“ uspjela pronaći i ono „novo“ za koje možda ni Čehov nije znao da postoji. Ono je prozvano iz sjećanja na čuveni „Galeb“ Tomija Janežiča, a smješteno u sasvim drugačiji vremensko-prostorni kontekst, stvara sasvim novi teatarski osjećaj — danas sve rjeđi u savremenoj bh. pozorišnoj produkciji.
U regionu dosta reditelja posebnu pažnju posvećuje glumcu, ali malo njih razmišlja o gledatelju. Iako Selma Spahić nije rediteljica kod koje bi se moglo prepoznati određeno sredstvo čiju upotrebu ponavlja u svojim predstavama, nastojanje da aktivira gledatelja, da ga pokrene i pomjeri iz zone komfora jeste najuporniji proces njenog izražaja. Od USAID-ovih vreća za brašno, na kojima gledatelji mogu zamišljati zvijezde na crnom teatarskom nebu, preko stolica na okretanje, oko kojih protiče teatarsko vrijeme, do trostruke „selidbe“ gledatelja u „Galebu“, doslovne prostorne, a onda i metaforičke vremenske. I iako, s jedne strane, prekida očekivano emocionalno prepuštanje teatarskom činu, ovaj postupak, s druge strane, postiže nešto mnogo važnije, a to je potpuno uranjanje u izgrađeni svijet, u kojem su likovi, glumci i gledatelji zapravo jednaki. Likovi će tako, u „dogovoru“ s glumcima, pitati gledatelje za pomoć ako slučajno vide ostatke lišća koje nije pometeno, oni će „zapaliti“ na pauzi i razgovarati s prijateljima iz gledališta, nuditi im rakiju, doduše u praznim čašama, i prave šljive.
Ako je Janežičev „Galeb“ svojevremeno „probio“ pojam vremena u teatru, Spahić je to sada uradila s prostorom. I ovdje se ne radi o doslovnom scenografskom oživljavanju „šetnje“ Sorinovim imanjem s kraja 19. stoljeća, već pomaže Čehovljevim likovima da se „presele“ u sada, u novo, ali svoje, odvodi ih na kupanje u nepostojećem jezeru, pravi im teatron (za gledanje), orkestru (za igranje), „teleportira“ ih stvarnim modernim automobilom koji uznemiruje nevidljive konje. Djeca koja se igraju u mraku iza, kao i sama zgrada ispred, postaju dio skene, a topla sarajevska noć je samo bonus jednom svježem ljetnom ruskom danu. Dojam je da će prvi čin proletjeti poput vjetra, a zapravo će pogled gledatelja ostati na jednoj ribi koja se bacaka na vlažnoj površini, a koju igra Nina Zarečna (Iva Prgić) u eksperimentalnoj predstavi Konstantina Trepljova (igra ga Josip Stapić), koju je on pripremio za okupljanje, sa žudnjom i strahom iščekujući reakciju majke i poznate glumice Irine Arkadine (igra je Ejla Bavčić Tarakčija), koja ubrzo počne ismijavati Kostjinu režiju.
Iako je galeb naslovni motiv komada, u postavci Selme Spahić to će postati riba koja nije niti na suhom, niti pliva u vodi, koja nije niti mrtva, niti živa, kojoj malo nedostaje da zapliva i bude sretna i voljena, ali koja nekako uvijek ostaje na površini vode, gušeći se u vlastitoj sudbini. Takav je i Kostja, takva je i Nina, takvi su svi Čehovljevi likovi. Glumci će svoje likove igrati upravo poput riba koje trče ili pužu po vodi, i iako djeluje da Čehovljeve likove može igrati bilo koji talentovani glumac koji je barem jednom patio, u ovome „Galebu“ se ne ostavlja prostora da zamislimo nekoga drugog osim Senada Bašića kao Petra Nikolajeviča Sorina, da „kul“ Trigorina ne igra Ermin Bravo, da šešir doktora Dorna savršeno ne odgovara Mehmedu Porči, da Maša slučajno nije nosila tamne naočale kao Anja Vujković dok je lutala imanjem, a koje skrivaju njen očaj, da Polina Andrejevna nije tako tipski jadna u glasu, hodu i gestama Maje Izetbegović, da neko drugi umjesto Faruka Hajdarevića na mobitelu zapjeva pjesmu svome „mališi“, jer bi to isto tako napravio i Medvedenko. Iako će u hrapavom glasu Senada Bašića biti lako prepoznati duhovno i fizički oboljelog Sorina, rediteljica će uporedo konstantno zaobilaziti zidove između stvarnog i teatarskog, između života i igre, između laži i istine, pa će, recimo, Iliju igrati inspicijent Senad Bešić, koji će u jednom trenutku usmjeravati publiku, a u drugom će, kao da negdje tu u parku živi i čuva imanje cijeli svoj život, zaustavljati jureći Trigorinov automobil. Isto tako, u ovaj koncept otkrivanja haosa pozorišnog života, u kojem likovi i glumci jednostavno postoje, plešu sami sa sobom, sjede u tišini, pojave se kad zatreba, uklapa se i uloga sluge Jakova, kojeg igra Mladen Maroje Dolić, koji će, ako ništa drugo, biti tu da spriječi Kostjino razbijanje gitare. Ipak, ovdje se prije svih moraju izdvojiti mladi glumci, Iva i Josip, koji pronalaze duše Nine i Kostje, ali koji ne igraju njihove duhove, nego njihove današnje žive nasljednike. Istovremeno, u njihovoj igri osjetimo i Ninu i Kostju, ali i Ivu i Josipa — mlade, nesigurne, ranjive, sumnjičave i tvrdoglave. Mokre kose i u vječitom naletu i zanosu, oni jesu upravo ove Čehovljeve ribe, tako blizu da zaplivaju životnim prostranstvima, ali koje opet tako brzo padaju na tlo, umorne i nemoćne u borbi za zrak. Predstava u predstavi kao da će biti samo njihova, jedan trenutak pobune, u Čehovljevo ime, a uprkos njemu, protiv svijeta, a za njegovu budućnost, u borbi za dah, a prizivajući smrt.
Spektakularnost teatarskog čina se uvijek krije u jednostavnosti njegove postavke, ali i u slobodi koja iz nje proizlazi. U scenografskoj skici Adise Vatreš Selimović, s amfiteatrom koji podsjeća na umjetno jezero bez vode, a iz kojeg kreće ovo zajedničko putovanje potopljenim svijetom, kao da cijelo naselje postaje prostor igre, jedan cijeli grad, s nečim uvijek tamo negdje iza, u drugom ili petom planu, odakle dolazi jureći automobil, gdje likovi bježe na kupanje i vraćaju se mokri, kamo odlazi publika u zgradu niz čije spratove likovi silaze, a koja će postati dom s hodnicima, sobama, zastorima… Sve će biti dio predstave, a neće morati biti ništa, i svakom gledatelju pojedinačno bit će ostavljeno da nešto prepozna kao rekvizitu ili kao slučajni predmet. Dok zvuk upotpunjuje i širi ovu sliku, pretežito doslovno, a rjeđe i radiofonski, muzika Mirze Redžepagića ritam će dovoditi do vrhunca, uklapajući se u ovaj metateatarski koncept, ali istovremeno tragajući za stanjima u koja će zapadati ova porodica, u rock, punk ili elektronskom obliku, uz konačni dojam da muzika nedostaje još više i da će predstava zbog toga povremeno „padati“ i gubiti na tempu i dinamici.
Glumci bez vode letjet će okolo i padati na tlo, bacakati se, plesati, svirati i pjevati, a scenski pokret Ene Kurtalić u njima će pronalaziti sretne ribe koje plivaju, a onda će ih ubrzo izbacivati na površinu, mokre i na samrti, i ništa neće moći zaustaviti sigurnu smrt osim zaustavljanja tijela i bijega u ludilo, u pjesmu, u pokret. U nepostojeću vodu, barem na tren. Likovi se neće uvijek moći vidjeti izbliza, ali će se njihove riječi uvijek čuti i osjetiti, ne samo zbog bubica-mikrofona već zbog glumačke spoznaje o stalnom scenskom prisustvu koje, kao i u radiodrami, s udaljavanjem postaje intenzivnije. I pratit ćete iznutra vanjski izbezumljeni Kostjin trk kako ga ne biste zamijenili za užurbani hod slučajnog prolaznika koji stiže u susjednu kafanu, a svjetlo Nedima Pejdaha neće dozvoljavati previše lutanja.
I s vremena na vrijeme djelovat će da u ovome otvorenom teatarskom haosu neke greške i nisu namjerne, a izgovorene banalnosti u nekoliko navrata jasno će zaparati uši, jer ne pripadaju ovakvom delikatnom autorskom svijetu, poput spominjanja prokletog Temua. I neće se imati potrebe podsjećati na originalnog „Galeba“ jer u ovoj dramaturškoj verziji Adne Dautović ništa ne nedostaje.
Ovaj „Galeb“ postoji kao svijet za sebe, i mogao bi se zvati i „Riba“, i mogao bi završiti životom, a ne smrću. Onim teatarskim životom koji dolazi nakon ismijavanja stvarne smrti, koja se opet može odagnati ispravnim liječenjem. Recimo, pozorištem. Tom vječitom dijagnozom koju na početku uspostavlja Petar i nepogrešivim lijekom koji svakom bolesniku treba okačiti kao svijetleći znak, odmah pored infuzije. I tada se može roditi „novo“. Novi teatar. Nove forme. Novi talenti. Novi običaji. I „novi završeci“.
Foto: Hanan Delić
