Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: “Opasna imena“
Ovogodišnje, 27. izdanje Modula Memorije zatvorila je nizozemska predstava “Dangerous names/Opasna imena” izvedbom u Narodnom pozorištu Sarajevo te u Narodnom pozorištu u Tuzli. Riječ je o prvoj nizozemskoj predstavi koja se bavi srebreničkim genocidom, ali i prvoj uopšte koja kroz više perspektiva donosi lična suočavanja dvije svjedočanske strane genocida, onu Alme Mustafić, čiji je otac odveden i ubijen zajedno sa drugim srebreničkim muškarcima, te onu Raymonda Braata, koji se u Srebrenici 1995. godine „zatekao“ kao vojnik UN-ovog bataljona. Fokusirajući se na autentičnost i cjelovitost istinite ispovijesti, a odričući se od njene dublje autorske poetizacije i snažnijeg umjetničkog dojma, autori Boy Jonkergouw i Caroline van Leerdam, u centralnu tačku kreativnog koncepta ovoga teatarskog ostvarenja, pozicioniraju upravo „susret“ Alme i Raymonda, iz čije se neposrednosti potom, u svojevrsnom dokumentarističko-dramskom obliku razvija cjelokupna struktura jednog zločina
Predstava, ipak, ne počinje ovim stvarnim susretom od historijskog značaja, već onim simbolističkim, onim do kojeg u stvarnosti ne može doći, onim koji žrtvu izdvaja kao glavnog lika, onim između Alme i njenog ubijenog oca Rize koji je u ratu bio električar u bazi Dutchbat bataljona, a kojeg su upravo nizozemske mirovne snage osudile na smrt, predavši ga srpskim snagama. Upravo sa ovim prizorom koji otvara posljednji radijski izvještaj Nine Ćatića, uz zvuke violine koji dolaze od muzičara na sceni, u kojem Alma sjedi na kamenoj kutiji sa natpisom UN, leđima okrenuta prema publici, dok se lik njenog oca pojavljuje ispred nje te se obraćajući njoj, zapravo, obraća publici, a koja je scenografski definisana velikim muslimanskim nišanom na kojem se izmjenjuju imena 8372 žrtve genocida u Srebrenici, autori najavljuju teatarski oblik predstave u kojem su sjedinjeni nišan kao simbol i imena kao dokument, u kojem se isprepliću teatarsko i stvarno, lirično i tragično, historijsko i lično, a koji već u začetku jasno pokazuje zašto je ovoj priči mjesto u teatru i zašto bi recimo „filmski susret“ Alme i Raymonda ostao nedorečen.
Alma u predstavi, dakle, „igra“ samu sebe, odnosno ponovo posmatra svoj proživljeni život kao gledatelj/svjedok, njegove najdramatičnije dijelove koji podrazumijevaju i tragične julske dane 1995. godine u Srebrenici, kada je kao 14-godišnjakinja preživjela genocid, s obzirom da većinu „scena“ iz prošlosti, po Alminom sjećanju odigravaju profesionalni nizozemski glumci – Jolijn Henneman (14-godišnja Alma), Mike Weerts (Rizo Mustafić), Karen Sibbing (Mehida Mustafić). Sa jasnim uplivom u autoreferencijalno i intertekstualno, Jonkergouw i Van Leerdam će nastojati ponovo uspostaviti ulogu svjedoka-učesnika, pa će, pretvarajući Almu i Raymonda, od stvarnih u teatarske svjedoke, mijenjati i pogled publike od pasivnog do svjedočanskog. Jer, jednako kao što će pred Alminim očima, događaji iz 1995. godine oživljavati kao tuđi te će ih ona u teatarskoj igri ponovo proživljavati kao svoje, tako će se i publika moći poistovijetiti sa istinitošću tog proživljenog.
Ono što posebno doprinosi uvljerljivosti ove predstave, posebno kod strane publike, jeste detaljno razrađena dramaturška struktura Almine životne priče, u kojoj autori, zapravo, nastoje izjednačiti siže sa fabulom, što će znatno usporavati njen razvoj, ali će istovremeno graditi krajnje jasnu sliku života i smrti u Srebrenici. Od raja za odrastanje i priče o Banji Guber, preko vesele dječje igre koja završi otkrivanjem naoružanja u podrumu Almine najbolje drugarice Jelene, do razdvajanja Rize od porodice i bijega autobusom iz Srebrenice ka Tuzli, u koji usput ulaze dvije nepoznate djevojke krvavih nogu.
Da proces genocida nije završio sa egzekucijama, potvrđuje i 12-godišnja pravna borba porodice Mustafić, koja je okončana 2013. godine kada je Vrhovni sud u Nizozemskoj donio presudu u kojoj je navedeno da je Rizina smrt bila „nemaran čin nizozemske države“. Osim velike tačnosti u samom redanju događaja u sižeu, u mnogome „preslikanih“ iz sjećanja, cjelokupni tekst obiluje ličnim detaljima i dokumentima, pa Alma ističe da je istraga pokazala kako su Rizi prvo pucali u koljena te kako su mu ruke bile svezane, a spominje se i aktuelni izvještaj NIOD-a (Nizozemskog instituta za ratnu dоkumеntaciјu) u kojem je, kako Alma kaže, navedeno da su nizozemske mirovne snage predale Rizu srpskim snagama zbog „pogrešnog načina komunikacije“. Također, Alma ističe i kako su u ovaj Izvještaj uložene godine rada i milioni eura, a kako niko nikada nije kontaktirao preživjele svjedoke genocida.
S druge strane, ispovijest Raymonda Braata će povremeno djelovati kao vještački pripremljena, uz nekoliko zaista nevjerovatnih priznanja, npr. njegovo uvjerenje kao 19-godišnjaka, da je došao u Bosnu da „osigura liniju razdvajanja između Srba i nekoliko Turaka“, ali i ono konačno o spoznaji o saučesništvu u stravičnom zločinu: „…istina je i da smo znali da će ti ljudi biti ubijeni.” Svakako, određene manjkavosti u njegovog interpretaciji se donekle i podrazumijevaju s obzirom da ni on, a ni Alma, nisu profesionalni glumci, te jer su temelji rediteljskog koncepta postavljeni upravo na prirodnosti njihovog odnosa i unutrašnjoj energiji njihovog teatarskog „susreta“.
Uprkos, dakle, povremenoj neuigranosti, u najvećoj mjeri osjetnoj u naglim prelascima iz scene u scenu, iz prozora u prizor, što je naravno dodatno uslovljeno i samim prijevodom, predstavu u najvećoj mjeri karakteriše jedan krajnje neobičan vid opšte interakcije, profesionalnih glumaca, stvarnih aktera i publike – dramskog, ličnog i historijskog – teatarskog, vizuelnog i muzičkog. Fotografije sa scenografijom, uspavanke sa granatama, bosanskog sa nizozemskim, lokalnog sa univerzalnim. Jer, jednako kao što se u ovoj predstavi sadržajno i konceptualno isprepliću prošlost i sadašnjost, tako se i centralno scenografsko rješenje Simona Haena, uprkos vizuelnoj oskudnosti, metaforički i doslovno razvija od nedefisane hrpe sa odjećom, do tenka u prijetećem položaju, da bi se „pretvorilo“ u nešto što podjeća na džamiju ili na dom, sa osvijetljenim prozorima i pogledom u budućnost. „Mrzim Srbe“, kaže u jednom trenutku malena Alma, umorna od granatiranja i gladi, da bi je otac momentalno pozvao na raport i ljutito joj objasnio: „Srbi nisu naši neprijatelji! Mržnja je naš neprijatelj!” Predstava „Opasna imena“ jeste krajnje iskreno, emotivno i važno teatarsko ostvarenje o identitetu, sjećanju, o nemogućnosti zaborava. O neophodnosti suočavanja sa prošlošću, o istini, o dijalogu nužnom poput zraka, koji ruši sve ideologije o „opasnim imenima“, jer ime nikada više ne smije biti dovoljno za ubijanje.
