Nedjeljna kritika Mirze Skenderagića: „Nigdje nikog nemam“ SARTR-a
Na repertoar Sarajevskog ratnog teatra, 20. januara se vraća predstava Nigdje nikog nemam, koju je prema komadu engleskog dramatičara Edwarda Bonda režirao glumac Alban Ukaj. Riječ je o ostvarenju koje je nastalo kao rezultat koprodukcije Udruženja Kontakt i Sarajevskog ratnog teatra, a u kojem naslovne uloge igraju Snežana Bogićević, Jasenko Pašić i Alban Ukaj, uz live pratnju muzičkog dvojca Bašeskija & Edward EQ. Iako je ovaj postapokaliptični distopijski tekst koji, na tragu Georgea Orwella najavljuje svijet apsolutne diktature bez emocija, sjećanja i prošlosti, hrabro odabran za inscenaciju te oživljen u atmosferičnom ozračju sa energičnom glumačkom igrom i muzičkom izvedbom, stiče se dojam da je njegova postavka na koncu ostala nedorečena, prije svega, zbog zbijenosti dramaturgije komada, odnosno zbog izbjegavanja detaljnijeg i postepenijeg razigravanja njegovog mračnog i komičnog svijeta, što je na koncu rezultiralo krajnje oskudnim trajanjem od nepunih sat vremena.
Predstavu otvara projekcija video isječka sa čovjekom koji skače u smrt, a koji se repetitivno ponavlja na pozadini sive sobe – kasarne – skrovišta, jedne svojevrsne kapsule svijeta čiji se nakošeni zidovi bez vrata i prozora poput ceste sužavaju i spajaju te oduzimaju svaki pogled u daljinu. Na sceni se zatim pojavljuje žena imena Sara (Snežana Bogićević) koja se bori sa upornim kucanjem koje dolazi izvana, iako ispred kuće nema nikoga. Ubrzo se sa posla vraća i njen muž Jams (Jasenko Pašić), strogi i neprikosnoveni policajac nove totalitarne države u čijem je genocidu lično učestvovao te joj priča o neobičnom susretu sa staricom koju je pronašao kako luta razrušenim dijelom grada. Međutim, ona ga ne čuje i ne razumije, i u svojoj glavi nastavlja osluškivati misteriozno kucanje. Nakon njihove bračne svađe, u sobu ulazi stranac Grit (Alban Ukaj), preživjeli posjetilac iz izgubljenog svijeta, koji je poput migranta uspio pobjeći od epidemije suicida koja je zavladala na sjeveru. Sa jedinom spašenom fotografijom, on se predstavlja kao Sarin zaboravljeni brat, što je za Jamsa već dovoljan razlog za streljanje, s obzirom da su u trenutnoj 2077. godini porodice strogo zabranjene, pamćenje je tabu, a prostor je krajnje racionalizovan. „Moraćemo ga ubiti“, kaže Jams Sari, što u njoj pokrene sukob između preostalih bratskih osjećaja i strogog zakona.
U uvodu komada, Edward Bond piše: „Cijelo ljudsko postojanje je fikcija. Prirodna stvarnost nam ne nameće svoje potrebe… Fikcija je naša realnost, jer ona na kraju određuje naše postojanje u društvu. Moć ideologije je da ona koristi humanizirajuće sile – naše apetite, strasti, potrebe, koje nas povezuju sa stvarnošću prirode, koje nas vežu za njene psihotične fikcije. Mi se oslobađamo tih fikcija samo koristeći istu silu.“ Ono što je Bond, zapravo, želio da najavi, misleći, prije svega, na utjecaj kapitalizma, jeste da je čovjek sve manje samosvjesno biće te da sve odlučnije potpada pod utjecaj diktature koja očigledno nije samo vezana za političke ideologije, već je postala način života. Centralnu ideju Bondovog teksta je prepoznao i režiser Ukaj, te je cjelokupnu glumačku igru posvetio pronalasku i analizi apsolutne nemoći pojedinca naspram diktatorskog života u kojem čovjek pokušava ostati iznad površine. Posljedica te nemoći jeste konačno odricanje od prošlosti što je u predstavi istaknuto krajnje jednostavnim scenografskim rješenjem – prefarbanim i prelijepljenim datumima iz savremene svjetske historije, kao što su početak rata u BiH, Srebrenički genocid, Bitka za Vukovar, Pokolj u Račku, Bombardiranje Beograda u Drugom svjetskom ratu, Atomski napad na Hirošimu, Masakr nad Palestincima u logorima Sabra i Shatilla… Sjedinjujući balkansku historiju sa svjetskom na ovakav, simbolistički način, on suptilno predstavu prilagođava ovdašnjem podneblju i to fokusirajući se samo na ideosferu, a ne mijenjajući nasilno sadržaj, što je postalo pravilo na domaćoj teatarskoj sceni.
Pred nasiljem, strahom i bolom, koje u njenom slučaju dolaze od strane muža kao predstavnika sveprisutne diktature, Sara se biva primorana odreći vlastitih sjećanja, osjećanja, glasa te naposljetku i vlastitog postojanja. Kroz energičnu i psihološki utemeljenu glumu Snežane Bogićević, ona postaje simbol pobunjenog razuma, ali i posljednji predstavnik njegove nemoći naspram beskopromisne rutine diktature. Njen život postaje čisti teatar apsurda u kojem se za prevlast bore stvarnost (realizam) i noćna mora (nadrealizam). Međutim, problem nastaje u glumačkim partnerskim igrama, koje, zbog radikalnog „prevođenja“ narativa u akciju, često ostaju na nivou borbe za preglasavanjem, a koje čak i u trenucima intimnih ispovijesti i dijaloga bivaju lišeni emotivnih i psiholoških razumijevanja partnera. U najvećoj mjeri to proizilazi iz spomenute dramaturške zbijenosti radnje, ali i jednodimenzionalnih glumačkih utjelovljenja likova Jamsa i Grita, što nužno ne dopušta niti detaljniji razvoj međusobnih partnerskih igara. Dodatnoj konfuznosti u glumačkim međuodnosima, doprinose i teško razlučivi odjeljci njihovih napuštanja likova koje igraju i nezgrapnih obraćanja publici, u kojima komentarišu trenutna dešavanja na sceni. Naprimjer, trenutak kada se Grit odmakne od supružnika u svađi i kaže: „A sve ovo zbog jedne stolice.“
Stolice, kao dominantan segment scenografije jako dobro služe u racionalizaciji prostora u kojoj svako ima svoju stolicu koja ga sljeduje i koja je neodvojiva od njegove tjelesnosti, a koju, u današnjem vremenu gladi za materijalnim, svi žele da prisvoje. I to je upravo ono „čovjekovo vezivanje za psihotične fikcije i njegovo oslobađanje od njih sa istom silom“, koje je Bond najavljivao. Nadalje, kao najvažniji segment predstave, svakako se ističe live učešće u postavci, electro muzičkog dvojca Basheskia & Edward EQ, čija futuristička, mračna i melahnolična melodija sa prizvucima nuklearnog rata, u mnogome doprinosi postapokaliptičnoj slici svijeta u kojoj se čovjek vratio na postavke hominoida, te stvara energičan i impresivan čulni doživljaj.
Iako je, dakle, riječ o zanimljivom ostvarenju o „orwellovskom“ društvu budućnosti koju iz straha ignorišemo, i sa novim režiserskim imenom na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni, krajnji dojam je da je njegov cjelokupni rezultat ostao u procjepu između svedenosti teksta na oskudan broj stranica i hrabrog upuštanja u njegovu cjelovečernju postavku i izvedbu. Također, u procesu poozbiljavanja originalne Bondove ideje u tekstu koji je on napisao na samom kraju milenija i prilagodbi njenog značenja, izgubio se njegov mračni i hladni humor koji je u najvećoj mjeri vezan za čovjeka budućnosti te za apsurdnost njegovog postojanja.
Ipak, Nigdje nikog nemam je predstava koja se u današnjem društvu nikako ne smije zaobići, jer u određenom metaforičkom smislu donosi prikaz upozorenja na nezaustavljivo utapanje u živo blato sistema potčinjavanja u kojem se nacionalizam ističe kao najsvestraniji plivač. I jer je to tekst o nama, koji uprkos zajedničkom življenju sa svima, nigdje nikog svoga nemamo.
