Neku noć dok sam sa Čerom uz pljuge i pivo kužio svijet, naslonjeni na viseći sto, gledali smo kroz veliki prozor kafane, čije je rubove polako okivao tanki sloj leda. Pažnja nam je bila usmjerena na djecu koju je prvi snijeg izmamio na malo brdašce pored glavnog korza, gdje su se uz sanke i  popularne pičiguze prepustili prvim snježnim radostima. Kafanska filozofija može čovjeka odvesti u puno pravaca, a nas je tu noć odvela u vrijeme kada su naši roditelji bili klinci, kada su imali tek nekoliko televizijskih programa i radio stanica, gramofonske ploče, stripove, filmove u kinima, radosti koje je svako godišnje doba donosilo sa sobom, neko vrijeme čiji nam je miris i okus prilično nepoznat.

Kroz nekoliko decenija svijet se velikom brzinom mijenjao, umrežavao se i počeo da ide nekom većom brzinom, svi životni segmenti dobili su novu formu. Baš kako to Diane reče Rentonu u Trainspottingu, na kraju jednoga stoljeća. „Svijet se mijenja, muzika se mijenja, čak se i droga mijenja. Ne možeš ovdje ostati cijeli dan sanjajući o heroinu i Iggyju Popu“. Na kraju stoljeća zidovi su se počeli rušiti u Evropi, dok su se u Jugoslaviji zidovi podizali, a brutalni kapitalizam ulazio na velika vrata. Uz sve užase koje su donijele devedesete u Jugoslaviji, ljudi vjerovatno nisu ni bili svjesni u kakvu epohu ulaze, ali o tome neki drugi put, bitan je sistem vrijednosti koji je donio otimački kapitalizam, odnosno vrijednost koja će biti jedina. 

Iako nisam strastveni korisnik društvenih mreža, niti fan novih “zvijezda“ koje se velikom brzinom pale i gase, ponekad volim proviriti u taj novi, za mene dobrim dijelom, nepoznati svijet. Nedavno sam prvi put skrolao TikTok, logičan je nastavak društvenih mreža koje izumiru ili su izumrle, samo se povećala brzina, jer više ništa što je dugo ne drži pažnju, tako su i na ovoj mreži dostupne samo kratke forme videa, koja se nižu jedan za drugim. Možda je on samo neki mutirani svijeta o čijim su temeljima nekada davno pisali Teodor Adorno i Max Horkheimer. Govorili su o novim medijima kao o platformi gdje će kapitalizam, između ostaloga, stvarati svoj prosti sistem vrijednost, a Andy Warhol reče da će svako moći, barem nakratko, uživati u 15 minuta slave. Novi mediji su stvorili jedno veliko polje, na kojem se iz dana u dan vodi borba za minute slave, polje na kojem će neke nove “zvijezde“ na kratko zasijati, ugasiti se i postati prah koji putuje u zaborav. Iako su djela Adorna i Horkheimera danas pase, oni su udarili jedan temelj, matricu po kojoj se, uz određenu nadogradnju i promjene, stvari i danas odvijaju. Njihov kritički stav prema kapitalizmu učvrstio se za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su bježeći pred Hitlerovim nacistima spas potražili u Americi. Tada se susreću sa potpuno drugačijim društvenim uređenjem i kulturološkim okvirima. Između ostaloga, govorili su i o pasivnim potrošačima koji će anesteziranih mozgova, hipnotisani gutati ono što im se servira, a kapitalizam će svoju jedinu vrijednost,a to je novac, cementirati u društvo, kao jedinu ispravnu.Nije bitno kako i na koji način dolaziš do njega, bitno je da si došao i da imaš novac u rukama, jer poenta svega je samo novac u rukama.

Iako smo kao društvo skloni idealizirati neka prošla vremena, tvrditi kako je prošlo vrijeme bilo puno bolje od vremena u kome živimo, često zamišljam kako se nekada ukazivalo na vrijednosti. Vjerujem da je uvijek postojao neki čovjek na koga se trebalo ugledati, pa su stariji svojim potomcima upirući prstom u neku osobu iz svoje okoline govorili: „Pogledaj kako je on častan, pošten, obrazovan…“. A možda i ja samo idealiziram neko vrijeme o kome samo mogu čitati i slušati. Bez obzira na moje eventualno idealiziranje, danas nam ti “ljudi za primjer“ dolaze sa malih ekrana i iz svjetlećih sprava koje ne puštamo iz ruku. Njihovom djelovanju daje legitimitet popularnost koju su dobili u svojoj utrci.

Nedavno se pojavila informacija na velikom broju portala o navodnoj basnoslovnoj zaradi bosanskohercegovačkog youtubera Omče koji objavljuje video uratke, neki bi ih nazvali i humorističnima. Još je basnoslovniji broj njegovih milionskih pratitelja i fanova koji mu svakodnevno pružaju podršku. Omčo je lik koji, po starom receptu kroz stereotipni okvir “glupog i primitivnog“ Bosanca, kreira uratke koji najblaže rečeno, nemaju niti smisao niti kakvu valjanu tematiku. Skečevi puni prizemnih šala i stereotipa zanimljivi su širokim masamo, koje sudeći po pratiteljima i komentarima uživaju u ovakvom vidu humora. Nije samo Omčo problem, jer on se izborio za svoje minute slave u kojima sada uživa, problem su oni hipnotisani i pasivni konzumenti zbog kojih on i postoji, i tu se začarani krug zatvara.Nema sumnje da su novi mediji dali šansu baš svakome, da u virtuelnom svijetu bez ikakvih kriterija i parametara postane “zvijezda“. Komedija je jedan jako zahtjevan žanr koji podstiče duhovnu nadgradnju, ali u današnjem svijetu gdje svaka igra i svaka dobije, ona je izgubila svoj smisao i suštinu. Svi kriteriji su oboreni, a svako može biti komičar, kritičar, sportski trener, historičar, sociolog ili epidemiolog, bitno je da dođeš do popularnosti i novca, a način očigledno nije bitan. To daje legitimitet i Omči i njegovom radu, jer pobogu njega ljudi prate, te željno iščekuju njegove uratke, to je želja većine. Svakako su pojmovi kao što su većina i manjina, pojmovi kojima se stalno operiše u javnoj sferi i medijskom prostoru, jer ako nešto većina želi ona to mora i dobiti, bez obzira na posljedice. Ako bi se i uputila neka valjana kritika novim “zvijezdama“, usta kritičara bi odmah bila zapušena argumentima da novopečena “zvijezda“ na taj način zarađuje novac, ima puno lajkova, pratitelja itd. Jedina vrijednost je novac i popularnost, a sve je brutalna i bizarna utrka koja vodi ka istome. Zašto više da djeci čitamo Ćopića i stihove Mike Antića, zašto da ih učimo da jednoga dana čitaju Nušića, kada je nakon nekoliko klikova tu Omčko, a on je lik koji ima lajkove i zarađuje od YouTube, ne treba ti bolji ni zdraviji argument.

Ako koristimo matricu većine i manjine, onda je moguće opravdati i dati legitimitet svim pojavama koje su prisutne u novim medijima. Možda je u bizarnosti i pomjeranju granica najviše otišao popularni Boško sa TikToka, naravno nesvjesno, mladić koji svakodnevno objavljuje videa u kojima govori kako je spolno opštio sa svojom sestrom. Kada sam prvu put naišao na Boškov video, momka koji na prvu odaje utisak mentalno poremećene osobe, vjerovao sam da će njegovi sadržaji biti blokirani za nekoliko dana. Ali gle čuda, Boško je na TikToku postao prava zvijezda, svaki dan dobija stotine komentara u kojima ga posjetioci ove mreže mole da ih pozdravi. Nije mali broj ni onih koji se rado uslikaju sa njim ili snime video za svoj TikTok profil. Čak je i jedan opskurni portal napisao nekoliko kratkih hvalospjeva o njemu, naveo kako je on zvijezda TikToka, mladić koji šaljivo prepričava nestašluke sa izvjesnom Rasemom, koja mu je sestra, kako on tvrdi u svojim uradcima.

Adornova i Horkheimerova pretpostavka da će u vremenu koje nam dolazi “za svakoga biti ponešto“ se obistinila. Oni su bili avangardni za svoje vrijeme, naslućivali su pravce u kojima će svijet i industrija ići. Tada su kritikovali industriju koja je bila u stanju da od bilo koga napravi zvijezdu, tu je televizija po ko zna koji put pokazala svoju moć. Danas u robotizovanom svijetu televizija nije ni potrebna, to možeš uraditi sam kroz mreže koje su dobro osmišljene i utvrđene. Iz okvira savremenog društva je sve manje moguće izaći, jer je se obruč davno zatvorila. Baš kao u epizodi Fifteen Million Merits serije Black Mirror, svaki pokušaj bunta ili protivljenja savremenim mašinerijama novih medija unaprijed je osuđeni na propast, odnosno i oni će biti komercijalizovani, te će imati svoju publiku. Od svega se može stvoriti sadržaj za široke narodne mase, od svega se može napraviti paradoks, jer svaka igra i svaka dobija.