Neku noć dok sam sa Čerom uz pljuge i pivo kužio svijet, odlučili smo da se ušunjamo među zidine nekadašnje hraniteljice grada, čiji su visoki dimnjaci nekada bodrili radnički polet. Tako smo i uradili, ušli smo kroz kapiju koju je zarobilo šiblje, korov i visoka trava. Ulazeći u jednu od velikih hala, na oronulim zidovima, kao i ostacima mašina nalazile su se kratke radničke, socijalističke parola, kao što su: ˝Gdje ste proleteri“ i ˝Kapitalizam vas truje“. Izašle su iz spreja nekih aktivista, koji su možda baš kao i mi u pripitom stanju ostavili svoj trag na tekovinama onoga što su radničke ruke decenijama stvarale, onoga što je neko prisvojio za određenu crkavicu i postao vlasnik radničke tekovine.
Mrak, rano proljeće i beznadežna tišina, nekakva čudna neizvjesnost i praznina su se osjetili u zraku. Tako nekako sam vizualizirao sliku dok sam čitao roman Žerminal Emila Zole. Baš tako sam zamišljao rudarsko okno Vore, nakon tragedije koja se desila u jami, koja je progutala rudare, između ostalog i glavne protagoniste Etjena i Katarinu. Hraniteljica je proždrla svoju djecu.
Čitajući jedno od Zolinih kapitalnih djela u moždanim hodnicima su mi konstantno tumarale paralele neke moje stvarnosti, koja je istini za volju, manje brutalnija i surovija, ali ako uzmemo u obzir historijski kontekst možda shvatimo da su principi djelovanja ostali isti. Jednostavno rečeno, ostala je ista ideološka i psihološka matrica po kojoj bogati izrabljuju siromašne. Ako se osvrnemo na historiju čovječanstva, možda shvatimo da čovjek baš i nije puno napredovao, osim u tehnološkom smislu. Veliki ekrani, bilboardi, reklame, ekrani u našim rukama, poruke, simulacije, lažna nada i prevare uspijevaju anestezirati mozak homo sapiensa, te ga uvjeriti da je sve u njegovim rukama. Tu je tržište, ponuda i potražnja, zvijezda možeš biti ti, ako to želiš, zapravo možeš biti sve, jer svaka igra i svaka dobije. Točak vremena je promijenio i simulacije i mantre kojima privilegovani, odnosno bogati, anesteziraju siromašne i potlačene.
Na prvim stranicama romana Žerminal, Emil Zola je opisujući jedan radni dan Maevih i jedan dan Gregoarovih, ukazao na debalans među ljudima čiji su domovi udaljeni samo nekoliko kilometara jedan od drugog. Oni mogu simbolizirati paralelne svjetove koji u isto vrijeme egzistiraju u istom prostoru i vremenu, ali su totalno drugačiji, a jedan svijet baš i ne razumije dobro drugi svijet. Sa jedne strane su bili siromašni rudari koji su brutalno ekspolatisani da bi dobili koricu kruga, onoliko koliko je dovoljno da se preživi. Sa rudarskom platom je bilo moguće tek malo biti sit, a nekim danima svratiti i u birtiju kako bi se bar na trenutak pobjeglo od teškog i surovog života. Rudari su punili džepove svojih vlasnika, dok su jeli vodenastu supu i kruh, njihovi gospodari su živjeli u izobilju sa svojom djecom koja nisu vidjeli bijedu i iskorištavanje radnika Monsua.
Kada je čovjek mlad, u njemu postoji neka želja za mijenjanjem stvari, djeluje mu da je nešto moguće srušiti pa iznova izgraditi, pravednije i bolje. Često odlazi na proteste, iskazuje svoje nezadovoljstvo, biva buntovan sa i bez razloga. Revolucija se često spominje i danas među onim dijelom mladih koji žele nešto da promijene, međutim kako stariš i sazrijevaš revolucija počinje dobijati utopijski karakter. Nekako, sve je dalja, a stvari s godinama postaju sve komplikovanije nego što su bile u tinejdžerskom i mladalačkom zanosu. Emil Zola je pokazao da je jako teško ići gladan u revoluciju, te ostati vjeran nekoj ideji dok ti je stomak prazan. Siromaštvo i bijeda jesu natjerali radnike Zolinog romana Žerminal da stupe u štrajk i traže povoljnije uslove za rad, te da njihov rad bude adekvatno plaćen. Baš na taj način stvari su postale ogoljene, a čitatelj, kao i obespravljeni radnik može vidjeti na koji način je disproporcionalan omjer snaga između kapitaliste i radnika. Životni put djece rudara je već unaprijed zarobljen u oknima jame.
“Najgore je kada čovjek pomisli da se to ne može promijeniti… Kada je čovjek mlad, zamišlja da će sreća ipak doći, čovjek se nada, a potom bijeda stalno otpočinje iznova, čovjek ostaje zarobljen u njoj… Ja ne želim nikome zlo, ali ima trenutaka kada me nepravda buni” – kazala je Majeva žena u jednoj raspravi u Žerminalu.
Dok smo obilazili ogrizke onoga što je ostalo od uzavrelog grada, sjetio sam se jednog književnika koje je govorio o jenjavanju riječi radnik, i svega onoga što je sa sobom ta riječ nosila. A nosila je snagu, polet i odlučnost, koji su se postepeno gasili i doživljavali svoju dekadenciju. U vremenu kada je u gradu bio prisutan duh radničkog poleta, radnik nije bio ljudski resurs kako se to danas kaže. Radnici su imali svoju kulturu, odnosno, način druženja, bitne datume, konzumaciju pop kulture, izletišta, odmarališta i tako dalje. Jer kultura nije bila nešto najbolje i najviše što jedno društvo daje, niti je kultura bila rezervisana za privilegovani dio stanovništva, kulturu su stvarali radnici. Pomenuta izletišta i odmarališta koja su ti isti radnci gradili danas se nalaze zapušteni u korovu i travi, baš kao i prilaz jednoj od hala nekadašnje hraniteljice s početka priče. Rudari iz Zolinog Monsua su eklatantan primjer kako se ljudski resurs kao i svaki resurs vremenom potroši, te ga treba zamijeniti. Kapitalisti su svoje ljudske resurse mijenjali uvozeći rudare iz drugih zemalja, ali i penzionisanjem starih rudara, koji su na kraju radnog vijeka kao zahvalu dobijali tek koricu kruha.
Zola često spominje razjedinjenost među onima koji su radnike poveli u štrajk, među onima koji ih trebaju povesti u bolje sutra. Izgleda da se stvari kroz stoljeća drastično ne mijenjaju, jer i danas u Evropi nije ništa bolja situacija među ljevičarima koji trebaju pronaći i utabati neki put.
“Negdje, vrlo visoko, pjesma ševe primora ga da pogleda u nebo. Sitni rumeni oblaci, posljednja noćna isparenja, nestajala su u prozračnom plavetnilu. Nejasni likovi Suvarina i Rasenera iskrsnuše mu pred oči. Očigledno je da se mora sve pokvariti ako svako sebi vuče vlast. Tako je i čuvena Internacionala, koja je trebalo da obnovi svijet, popustila zbog nesposobnosti, pošto je doživjela da se njena ogromna vojska cijepa, dijeli u međusobnim trvenjima. Darvin je, znači, imao pravo, zar svijet nije borba, pošto jaki proždiru slabe, radi ljepote i produženja vrste” – zapisao je Zola.
Rudnik u Monsu je rudare zatvorio u svoju mračnu utrobu, u utrobu koja im je bila jedina nada i koja im je mogla dati kruh. Nije puno drugačija situacija bila ni sa hraniteljicom čije sam napuštene hale i razvaljene strojeve obilazio. Radnici su je podigli, zapalili visoke peći, ona je izgradila grad, izgradila ga je zbog radnika, dala im krov nad glavom, izgradila odmarališta i izletišta, dala svakome kašiku i još puno toga. Nakon svega, njeni dimnjaci su jedan po jedan rušeni, baš kao i ideja o radničkom samoupravljanju, kao san i utopija o jednakosti među ljudima. Tako oronula i ponižena data je nekom ”investitoru”, a investitori su nezadovoljne radnike prebacivali sa jednog na drugog vlasnika. Vremenom je i hraniteljica gutala svoje proletere.
Po izlasku iz hale, u krugu fabrike nije plamsala velika vatra, koja je bila inspiracija za tople boje na platnima socrealističkih slikara. Hraniteljica je ćutala, kao i Monsu kada je progutao svoje rudare.
