U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film „Jahači pravde“ danskog redatelja Andersa Thomasa Jensena kao i na francusko naučno-fantastično ostvarenje “Kisik” redatelja Alexandrea Aje.
Posljednjih godinu dana bile su još jednom uspješne za dansku kinematografiju, kinematografiju svakako već odavno poznatu po iznimno kvalitetnim ostvarenjima. Ne radi se o nikakvom trendu već o činjeničnom stanju koje već preko 50 godina prati celuloidne uspjehe ove male skandinavske zemlje od svega 5 miliona stanovnika. Istinski kreativni fenomen. Prije svega mjesec dana, djelo danskog redatelja Thomasa Vinterberga “Još jedna runda” nagrađen je Oscarom za najbolji uradak u kategoriji međunarodnog filma, nakon što je prethodno već proglašen evropskim filmom godine. Otprilike istovremeno kada je Vinterbergova “Runda” kupila brojna svjetska priznanja, premijeru su imali “Jahači pravde”, novo sjajno ostvarenje još jednog talentiranog danskog filmaša, scenariste i redatelja Andersa Thomasa Jensena. Radovima dvojice filmaša-zemljaka nije zajednička samo ista zemlja porijekla već i glavni glumac Madds Mikkelsen. Mikelsen, karizmatični i talentirani glumac iza kojeg je također vrlo uspješan stvaralački period, polako izrasta u jednog od vodećih lica velikog ekrana današnjice. Također, karijera redatelja Jensena u potpunosti prati Mikkelsenovu. Filmaš je sve naslove koje potpisuje kao redatelj radio u saradnji s Madsom, počevši od odličnog debija “Treperava svjetlost”, pa preko sada već kultnih djela “Adamove jabuke” i “Ljudi i kokoši” i sve do najnovijeg “Jahači pravde”. “Jahači” ne samo da predstavljaju možda i najkvalitetniji proizvod saradnje Jensena i Mikkelsena, saradnje koja traje više od 20 godina, već je ujedno riječ od jednom od najboljih filmova viđenih u prvoj polovini 2021.godine.
Markus je emotivno distancirani danski vojnik na misiji u Afganistanu čiji će se svijet iz temelja promijeniti kada dobije vijest o tragičnom i šokantnom događaju u domovini. Naime, slijed naizgled nepovezanih događaja … krađa bicikla, kvar automobila, telefonski poziv i uljudno ustupanje mjesta u vozu … dovest će do stravičnog sudara i eksplozije u podzemnoj željeznici i smrti Markusove supruge Emme. Također, događaj će istraumatizirati njegovu tinejdžersku kćerku Mathildu. Slučajno ili ne, nesreća će odnijeti život i zloglasnog vođe motorističke bande Jahači pravde, kojeg je svega nekoliko dana dijelilo od svjedočenja protiv svojih bivših prijatelja. S druge strane, među preživjelima je i Otto, svježe nezaposleni statističar koji u nesreći pronalazi nekoliko sumnjivih detalja. Prema njegovim preciznim proračunima, šanse da zločinac slučajno nastrada na takav način u toliko presudnom trenutku, skoro su ravne nemogućem. Dakle, eksplozija mora da je podmetnuta i isplanirana. Otto, zajedno sa dvojicom prijatelja, socijalno nezrelih tehnoloških eksperata Lennarta i Emmenthalera, usmjerava pažnju svoje privatne istrage na jednu sumnjivu osobu prisutnu na kamerama podzemne željeznice. Zaključak trojke je da je član Jahača pravde odgovoran za koliziju vozova. Odlučni da se izbore za istinu, neobični istraživački tim se obraća za pomoć Markusu, čijoj supruzi je upravo Otto ustupio mjesto u vozu i na taj način nehotice postao odgovoran za njenu smrt. Markusova agresivna narav praćena čestim izljevima bijesa kao i njegova vojna obučenost, odvest će ih na put nekontroliranog nasilja.
“Jahači pravde” na papiru su zvučali kao tek još jedan triler osvete sa elementima crnog humora, šablonsko hibridno ostvarenje bez ozbiljnijih stvaralačkih ambicija. Međutim, ispostavit će se da sadržaj Jensenova scenarija uveliko nadilazi puke žanrovske norme i očekivanja. Redatelj se služi jednostavnim narativom kako bi istraživao kompleksnosti širokog spektra ljudskih emocija, od krivice i bijesa, samoće i depresije, pa sve do suočavanja s gubitkom, traumama iz djetinjstva, seksualnog napastvovanja i u konačnici nasilja. Također, autor obrađuje i problematiku disfunkcionalne obitelji, motiv prisutan praktično u svim njegovim režiserskim radovima. Filozofska promišljanja o kauzalitetu, vjeri, teoriji kaosa, smjenjuju se sa psihološkim i egzistencijalističkim pitanjima. Mračne teme koje kontemplira, Jensen ublažava crnohumornim pristupom i otkačenim karakterima koji kao da su izašli iz jednog od filmova braće Coen. Nasilni motivi i iznenađujuće eksplicitno brutalne akcijske scene isprepliću se sa brojnim trenucima fizičke i satirične komedije. Takvi tonalitetski skokovi su kreativni postupci koji naizgled ne bi mogli koegzistirati. Ali redatelj toliko vješto balansira tematskim i strukturalnim postavkama svojeg djela da se potencijalni nespojivi elementi doimaju kao savršeno skladna cjelina koja funkcionira besprijekorno. Osnovna premisa filma govori o vjerovatnosti i mogućnosti predviđanja, uzrocima i posljedicama i takva struktura čini Jensenov film krajnje nepredvidljivim i intrigantnim do samog kraja. Na mnogo načina, baš kao što je to bio Vinterbergov uradak „Još jedna runda“ i „Jahači pravde“ djeluju skoro terapeutski na gledatelja, pronalazeći sklad i pomirenje u konfrontaciji i odgovornosti, suočavanju sa sopstvenim slabostima kroz prizmu komičnog i tragičnog ali svakako optimističnog pogleda na život. Izvrsno ostvarenje „Jahači pravde“ još jedna su potvrda da redatelj Anders Tomas Jensen zaslužuje podjednako svjetsko priznanje kakvo imaju drugi slavni Danci poput Larsa Von Triera, Nicolas Winding Refna, Susanne Bier ili već pomenutog Vinterberga. Možda je upravo njegov novi film put kojim će se to i ostvariti.
Minimalistički filmovi snimani u ograničenim, često hermetično zatvorenim prostorima uvijek su predstavljali rizične projekte. Prevazilaženje nedostataka koje sa sobom nosi limitirano okruženje nerijetko su bili nepremostiva kreativna barijera. Kako jednolični i monotoni ambijent učiniti intrigantnim i zanimljivim, uglavnom je bio glavni problem sličnih ostvarenja. Istovremeno, brojne filmaše to nije zaustavljalo u nastojanjima da iste prepreke neutraliziraju i zapravo, taj kamen spoticanja su pojedini shvatali i kao stvaralački izazov i poduhvat kojemu se vrijedi posvetiti. Riječ je ipak o prilično starom idejnom konceptu. Još je 1844.godine američki književnik Edgar Allan Poe u svojoj slavnoj pripovijetki “Prijevremeni pokop” istraživao fenomen tafofobije, psihopatološkog straha od živog ukopavanja. Pripovjetka je doživjela nekoliko filmskih adaptacija od kojih je najpoznatija ona kultnog redatelja Rogera Cormana. Istu fobiju istraživao je i legendarni Alfred Hitchcock u “Konačnom bjekstvu”, epizodi serije “Alfred Hitchcock predstavlja”. U novije vrijeme, premisu smo mogli vidjeti u sasvim solidnom trileru “Živ zakopan” redatelja Rodriga Cortesa. Francuski film “Kisik” Alexandrea Aje u svom ogoljenom fundamentu nije ništa drugo do koncept viđen u Cortesovom trileru, ovaj put prilagođen za naučno fantastični žanr.
Žena se budi u hermetično zatvorenoj medicinskoj kriogenskoj komori. Ona shvata da je zatočena u njoj i da nivo kisika u komori drastično brzo pada. Suočavajući se sa potpunim gubitkom pamćenja, ona se ne sjeća niti ko je niti kako je dospjela u komoru. Malu pomoć joj pruža napredna umjetna inteligencija nazvana MILO ali ista odbija otvoriti ćeliju bez administratorske šifre. No, uz asistenciju umjetne inteligencije, žena uspijeva da pošalje poziv van komore i da kontaktira hitnu službu. Uspijeva da obavijesti nadležne o modelu i serijskom broju kriogenskog uređaja. Hitna služba na taj način dolazi u mogućnost da stupi u kontakt sa proizvođačem koji ih obaviještava da je model uništen prije tri godine. Žena istražuje sopstvenu prošlost kroz fotografije i novinske članke koje joj je omogućio MILO-ov kompjuter. Tim putem dolazi do svog imena … Elisabeth Hansen. Elisabeth Hansen je kriogenska liječnica čiji suprug je Leo Ferguson. Preko društvenih mreža na kompjuteru saznaje broj Leova telefona. Međutim, pri pozivu javlja joj se zbunjeni ženski glas i prekida vezu. Nivo kisika nastavlja opadati a Elisabeth počinju proganjati i halucinacije. Uskoro joj se ponovo javlja žena s prethodnog poziva i saopćava joj šokantne detalje njenog porijekla.
Ako je već pomenuti film “Živ zakopan” predstavljao svojevrsnu metaforu na američku invaziju Iraka, onda se ostvarenje “Kisik” može promatrati i kao komentar na pandemijsko doba u kojem živimo. Naravno, tvrdnja da film posjeduje dublja simbolična učitavanja prilično je nategnuta i vjerovatno bez temelja. Prvenstveno se radi o eskapističkom djelu čija je svrhovitost u komercijalnom izričaju, svi ostali elementi zasigurno su proizvod puke slučajnosti. Tome u dokaz govori i odabir redatelja, Alexandrea Aje, Francuza na sada već dugotrajnom radu u Hollywoodu. Aja je karijeru počeo u svojoj domovini sa izvrsnim konfrontacijskim debitantskim horor filmom “Krvava romansa”. Nažalost, nakon toga odlazi u Ameriku gdje postaje filmaš specijaliziran za eksploatacijske horor uratke uglavnom drugorazredne kvalitete. Iako je “Kisik” nedvojbeno kvalitativni pomak naprijed kao i žanrovski odmak, ipak njegovo novo djelo dijeli jednu bitnu značajku sa dosadašnjim radovima. Riječ je o sklonosti ka filmovima sa skučenim ili determinisanim mizanscenom. U filmu “Gmizanje” radilo se o podrumu kuće, u rimejku horora “Brda imaju oči” pustinja je bila glavna geografska odrednica, a u “Kisiku” protagonista filma je zatočen u futurističkoj medicinskoj kapsuli. Iskustvo u definiranju takvog ambijenta redatelj Aja vješto koristi u kreiranju tjeskobne i klaustrofobične atmosfere, kao i različitih domišljatih načina kako zadržati pažnju publike. Pri tome uveliko mu pomaže izvrsni nastup glavne i skoro jedine glumice u filmu, Melanie Laurent. Bez njenog ozbiljnog, uvjerljivog i efektnog portreta Elisabeth Holsen, “Kisik” se kvalitetom ne bi mnogo udaljio od Ajinih prethodnih pretežito šund naslova. Završnica “Kisika” nudi dva značajna preokreta kojima je namjera bila učiniti film inovativnim. Međutim, prvi preokret je očigledan čak i potpuno nepretencioznim poklonicima SF žanra. A drugi jednostavno dolazi prekasno. Filozofske i humanističke ideje koje postavlja nemaju ni prostora ni vremena da se istraže na bilo koji način. Ovako, tek su površna i naizgled efektna smicalica kojom autori maskiraju sopstvenu idejnu limitiranost. Na kraju, „Kisik“, prvi film Alexandrea Aje sniman u rodnoj Francuskoj nakon punih 18 godina, najbolje funkcionira uz isključivanje nevjerice, kao neambiciozno djelo zanimljivog narativnog konstrukta i dovitljive režije a nikako kao kakvo višeslojno, proročko i promišljajuće ostvarenje naučno fantastičnog žanra.