U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film austrijskog redatelja Ulricha Seidla „Sparta, kao i na novo ostvarenje kultnog američkog redatelja-stiliste Wesa Andersona “Asteroid City”.
Iako ne posjeduje globalnu priznatost i renome poput njegovog kolege i zemljaka Michaela Hanekea, austrijski redatelj Ulrich Seidl definitivno je jedna od zanimljivijih pojava modernog autorskog filma. Trenutno živimo u iznimno čudnom vremenu za stvaralaštvo, u vremenu kada istinski auteuri postaju skoro pa ugrožena vrsta (a i sama filmska umjetnost nije mnogo daleko od takve kvalifikacije). Konfrontacijski art film koji je praktično bio norma 90-ih godina i dijelom 2000-ih i koji je vodio sedmu umjetnost ka nekim novim kontemplacijama, uzbudljivijim i hrabrijim iščitavanjima vizuelnog izričaja, danas se manifestira tek u vidu kakva slučajnog i slabo zapaženog ekscesa. U takvom ambijentu, Seidl se sve više doima poput anomalije sa svojim hladno-beskompromisnim pristupom temama koje obrađuje, provokativnim motivima i polarizirajućem svjetonazoru. Taj pristup Seidl je njegovao od svojih ranih radova, dokumentaraca koje je stvarao još od kraja 80-ih godina prošloga vijeka, pa preko svog igrano-filmskog debija „Pasji dani“ iz 2001.godine (koji će mu donijeti Specijalnu nagradu žirija na Venecijanskom filmskom festivalu) i tako sve do danas. U novije vrijeme austrijski filmaš više ne snima maničnom brzinom kojom je radio u mlađoj fazi svoje karijere ali kada snima čini se da to radi u svojevrsnim serijskim naletima. Pa je tako u periodu 2012.-2013.godine režirao izvrnu Paradisetrilogiju, a potom je od 2014. do 2016.godine radio na podjednako zanimljivom i sugestivnom dokumentarnom diptihu kojeg su činila ostvarenja „In The Basement“ i „Safari“. A sada nam Seidl predstavlja i svoj novi diptih Wicked Games, ovaj put u igranoj formi. Prvi dio te duologije, odlični „Rimini“, imali smo priliku vidjeti na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. A drugo i završno poglavlje naslovljeno „Sparta“ već je steklo epitet najkontroverznijeg i najšokantnijeg ostvarenja godine i iskusilo zabranu prikazivanja na nekolicini festivala i filmskih revija.
Ewald, brat Richieja Brava (protagoniste filma „Rimini“), je Austrijanac koji napušta svoju domovinu i zapošljava se u Rumuniji kao inžinjer u elektrani. Život provodi sa djevojkom sve dok ona ne shvati da Ewalda ne privlači seksualno. On ju ubrzo napušta te odlazi dublje u centralnu Rumuniju, odnosno u ruralnu Transilvaniju. Tamo kupuje plac na kojem se nalazi napuštena škola, renovira ga i pretvara u kamp koji naziva Sparta. Kamp služi kao mjesto za džudo trening a njegovi učenici su isključivo dječaci i mlađi tinejdžeri koje on uči samoodbrani. Zapravo, Sparta je za Ewalda dobar izgovor kako bi se približio djeci i fotografirao ih u donjem rublju, tokom hrvanja, tuširanja ili nekim drugim sličnim uznemirujućim situacijama. U Ewaldu se očigledno događa unutarnji konflikt vezan sa njegovom seksualnošću i privlačnošću koju osjeća prema djeci. No, on ipak uspijeva svoje nagone zadržati samo na fotografiranju. Zbog toga niko ne sumnja u njegove motive, pogotovo jer se on nerijetko i zauzima za svoje učenike, braneći ih od zlostavljanja roditelja.
Razlog kontroverze i skoro omraženosti koju trenutno proživljava Ulrich Seidl i njegov novi film “Sparta” ne leži u potresnoj temi koju problematizira (pedofilija) nego u nečemu znatno konkretnijem. Naime, u septembru 2022.godine, njemačka novinska kuća Der Spiegel objavila je članak u kojemu je ukazala na brojne navode o eksploataciji djece tokom produkcije “Sparte” u Rumuniji. Prema tvrdnjama roditelja, isti nisu bili informirani da će djeca glumiti u filmu u pedofiliji. Kao posljedica članka, Toronto Film Festival je prvi odbio prikazati Seidlovo djelo. No, nakon što je redatelj negirao bilo kakvo sporno ponašanje, čini se kako se negativne strasti oko “Sparte” pomalo smiruju ali ozbiljnija prikazivačka sudbina filma i dalje je pod velikim upitnikom. Ako ostavimo po strani te uistinu pomalo sporne okolnosti oko nastanka uratka, “Sparta” je u konačnici ipak intrigantno i upečatljivo ostvarenje, svakako među boljim viđenim u još jednoj u nizu čini se kvalitetom porazno siromašnih filmskih godina (barem sudeći po prvoj polovini iste). Seidl je svoj project Wicked Games zamislio u obličju dva filma, odnosno portretima dva brata Austrijanca koji ne žive u svojoj domovini. Richie Bravo, junak ostvarenja “Rimini”, prvoga dijela duologije, preživljavao je kao žigolo u italijanskom ljetovalištu. A Ewalda, protagonistu “Sparte”, redatelj vodi u Transilvaniju. I to nimalo slučajno. “Sparta” je uveliko inspirirana činjenicama, djelo koje rekonstruira slučaj stvarnog austrijskog osuđenog pedofila Marcusa Rotha koji je nudio besplatne džudo časove dječacima u siromašnim krajevima Rumunije. Rotha na kraju hapsi Interpol u akciji u kojoj je meta bila internacionalni pedofilski lanac baziran u Kanadi. Ulrich Seidl u svojoj striktno umjetničkoj elaboraciji događaja, odlučuje se da eliminira one najmračnije aspekte priče o Rothu i da Ewalda predstavi kroz nešto umjereniji psihološki profil. Seidlov antijunak, za razliku od stvarnog zločinca na komu je baziran, ne podliježe svojim nagonima već je u konstantnoj unutarnjoj borbi sa sopstvenim demonima. Time ga je redatelj humanizirao, ostavljajući prostora da socijalni kontekst narativa bude okrenut ka lokalnom okružju, tj. korumpiranom sistemu i roditeljima koji zlostavljaju ili zanemaruju djecu, čineći ih zapravo pravim negativcima priče. Uistinu rizičan i nesvakidašnji Seidlov autorski pečat koji u biti pokazuje zbog čega je Austrijanac jedan od intrigantnijih filmaša današnjice. Ako njegova Ewalda izoliramo od pedofilskog konstrukta, onda nam ostaje tipični seidlovski tragikomični višeznačni karakter, ambivalentni i usamljeni lik koji neprestano plovi između osjećaja žrtve i dželata. Kao i svoje prethodne protagoniste/antagoniste, tako ni Ewalda redatelj ne osuđuje niti ga portretira kroz optuženičke leće već suosjeća nad njegovom izgubljenošću i nemogućnošću da se ostvari ili pronađe izlaz. Pri tome on se služi svojim prepoznatljivim stilom, hibridom dokumentaristike i igranog pripovijedanja, zbog čega se “Sparta” na tren doima kao fikcija a već u slijedećem momentu kao čisti realizam. Iako su oba poglavlja projekta Wicked Games snažne karakterne studije, određene razlike ipak su uočljive. “Rimini” je lepršavijeg i opuštenijeg tonaliteta i tako bliži fiktivnom ostvarenju. S druge strane, “Sparta” insistira na efektu surovog realizma, pojačavajući osjećaj tjeskobe. Film Ulricha Seidla svakako nije prvo djelo koje dublje istražuje uznemirujući problem pedofilije (npr. Happiness, The Woodsman, Michael) ali vjerovatno jeste prvi koji to čini bez stigmatiziranja svoga antijunaka. Smion, samouvjeren i zasigurno drzak pothvat.
Šta god neko mislio o stvaralaštvu američkog redatelja Wesa Andersona, teško je sporiti da se radi o jednom od najoriginalnijih i najkreativnijih filmskih autora današnjice. Andersonova (naročito vizuelna) autentičnost toliko je jedinstvena da je jedan od vrlo rijetkih filmaša čiji rukopis se može prepoznati doslovno po jednom kadru, bilo da govorimo o igranoj ili animiranoj formi (jer djeluje uspješno u obje). Zbog svog osobitog i specifičnog pristupa filmskom pripovijedanju, Wes Anderson se zajedno sa američkim kolegama redateljima Spikeom Jonzeom, Noahom Baumbachom i Paulom Thomasom Andersonom smatra tvorcem novog žanra, neformalno nazvanog American Eccentric Cinema. Mnogi istu klasifikaciju ne promatraju kao žanr već kao pokret nezavisnih filmaša koji se istakao 90-ih i 2000-ih godina u vidu umjetničke alternative hollywoodskom modelu. Wesovo bombastično i ekstremno stilizirano poigravanje paletama boja, postmoderni i nostalgični retro scenografski identitet, unikatni dizajn kostima i simetrično kadriranje, pomiješani su sa ekscentričnim karakterima i apsurdističkim pripovijedanjem inspiriranim prvenstveno radovima Godarda, Truffauta i općenito francuskog novog vala. No, tu ne staju izvori Andersonovih nadahnuća. U njegovim radovima zrcale se posvete i književnim klasicima poput Roalda Dahla, Marka Twaina, Stefana Zweiga. Salingera ali i ikonama fizičke komedije kao što su Chaplin, Keaton i Jacques Tati. Takva suluda kombinacija tipična vjerovatno samo za Wesa Andersona čini ga redateljem sa jednom od najjačih fanovskih baza na svijetu, a njegovi obožavatelji svaki novi filmašev uradak proglašavaju remek-djelom nerijetko i prije premijernog prikazivanja. Anderson je i objektivno imao zaista impresivan neprekinuti niz od četiri izvrsna ostvarenja (Fantastic Mr. Fox, Moonrise Kingdom, The Grand Budapest Hotel i Isle Of Dogs) koji je prekinut tek 2021.godine sa prilično prosječnim filmom „The French Dispatch“. Mnogi objektivni filmofili (dakle ne brojeći fanove) su se nadali da je riječ tek o slučajnom pronašaju i da će njegov novi naslov “Asteroid City” biti brzi povratak kreativnoj formi. Nažalost, pokazat će se da to ipak nije slučaj.
Godina je 1955., početak svemirskog doba u malom pustinjskom gradiću Asteroid City koji često služi kao lokacija za testiranje atomskh bombi. Gradić je poznat i kao mjesto gdje se svojevremeno srušio meteor (odatle i naziv naselja), pa zbog toga on ujedno funkcionira i kao scenografija za televizijski serijal Asteroid City (rađen u stilu Zone sumraka). U gradiću se održava i konvencija mladih talentiranih naučnika i svemirskih kadeta. Na konvenciju dolazi ratni fotograf Augie Steenbeck zajedno sa tri kćerke i sinom Woodrowom. Augie sa sobom nosi i tupperware posudu u kojoj se nalazi prah njegove tek kremirane supruge, o čijoj smrti još uvijek nije imao hrabrosti da popriča sa djecom. Augieja primjećuje filmska zvijezda Midge Campbell dok se istovremeno Woodrow sprijateljuje sa Midginom kćerkom Dinah. Uskoro im se pridružuje i otac Augiejeve preminule supruge Stanley Zak. Svi će oni svjedočiti nesvakidašnjem događaju, slijetanju NLO-a i iskrcavanju vanzemaljskog bića koje krade čuveni meteor Asteroid Cityja. Taj incident primorava vojsku da gradić stavi pod karantenu i izolira ga od ostatka svijeta.
Veliki dio svoje karijere Wes Anderson je proveo istražujući i dekonstruirajući ikonografije i simbolike različitih mjesta na Zemlji. Pa je tako u „The Darjeling Limited“ putovao kroz Indiju, u „The Grand Budapest Hotel“ nas je vodio kroz bogatu prošlost centralne Evrope a nešto slično je pokušao (sa daleko manje uspjeha) učiniti sa Francuskom u „The French Dispatch“. U međuvremenu je imao i viziju futurističkog Japana u animiranom „Isle Of Dogs“. Za redatelja rođenog u Houstonu, „Asteroid City“, sa radnjom smještenom negdje u pustinjskim nedođijama Texasa, doimao se kao veliki povratak kući. I ambijent je odista obećavao priliku da on svoju avanturi sklonu maštu pusti van kontrole. Texas, odnosno zapad Amerike, mitska granica prvih kolonizatora (put u nepoznato), kao lokacija naučno-fantastičnih zamisli, vizionarskog pogleda ka svemiru (također put u nepoznato) i tjeskobe atomskog doba 50-ih godina prošloga vijeka. A tu su i brojni zaštitni znakovi i teme Andersonova opusa – egzistencijalizam i unutarnje dileme, nefunkcionalne obitelji, gubitak, tugovanje i moralna propitivanja, buntovna mladost i neuroze. Uz sve to redatelj stiže da problematizira i nove (pomalo pretenciozne) motive – pisanje i kreativnost, umjetnost kao način razumijevanja univerzuma. Wes također ambiciozno pristupa strukturi svojih djela. Prethodno ih je npr. koncipirao kao poglavlja u fiktivnoj noveli ili kao kolekciju članaka u časopisu. „Asteroid City“ je pak zamislio kao predstavu u tri čina koja se izvodi uživo na televiziji. A pošto mu jedan sloj metafikcije nije bio dovoljan, filmaš odlazi korak dalje te koncipira predstavu unutar tv šoua unutar filma. Nepotrebno komplicirano? Svakako. Također, ne iznenađuje da praktično svaki kadar u „Asteroid City“ izgleda kao savršeno dizajnirana razglednica texaških ruralnih atrakcija sa polovine 20.vijeka. Kao i obično, Anderson je ponovo okupio impresivni zvjezdani glumački ansambl. Čini se da hollywoodski glumački teškaši jedva čekaju da se barem prošetaju Wesovim estetiziranim i ekspresivnim kadrovima. Mnogim glumcima „Asteroid City“ nije prvo pojavljivanje u Andersonovom djelu. Osim Jasona Schwartzmana (u ulozi Augieja Steenbecka) kojemu je ovo čak sedmi nastup u filmu texaškog redatelja, tu su ponovo i Edward Norton, Liev Schreiber, Tilda Swinton, Adrien Brody, Willem Dafoe, Jeff Goldblum, Bryan Cranston, Jeffrey Wright. Impozantne su i novopridošlice: Tom Hanks, Scarlet Johansson, Matt Dillon, Margot Robbie i Steve Carell. Zaista nevjerovatna skupina. Nažalost, praktično niti jedan protagonist ne uspijeva da ispliva na površinu, ugušen stilskim poigravanjem, nedostatkom dublje karakterizacije i kvalitetne dramatizacije. Andersonova originalnost između ostalog upravo leži u sposobnosti da svoj vizuelni stil i formu pretvori u glavni narativni kotač. Princip je to koji američkom autoru često funkcionira ali ponekad i ne. „Asteroid City“ je primjer ovoga drugog ishoda. Riječ je o vizuelno dojmljivom djelu koje je emotivno i dramaturški mrtvo, izgubljeno u sopstvenoj kaši postmoderne i nesuvislo poslaganih ideja. Kakve god poruke ili komentare je redatelj namjeravao odaslati kroz svoj satirično-apsurdistički složenac, oni su, kao posljedica stalnog međusobnog sudaranja, ostali zatočeni pod neprobojnim slojevima autorove ambicioznosti, pretjerano agresivnog stila i naslaga poetike kiča. Film koji može impresionirati jedino fanove Wesa Andersona koji se ionako ne opterećuju previše sa „sporednim“ nedostacima kao što su zaplet ili uvjerljive ljudske interakcije.
