U novom izdanju filmskog žurnala Blitz Screen osvrnut ćemo se na film njemačkog redatelja Christiana Petzolda, „Crveno nebo“, kao i na australski horor hit „Talk to Me“.

Jedan od najznačajnijih autora modernog njemačkog filma svakako je Christian Petzold. Predstavnik takozvane Berlinske škole, filmskog pokreta koji se pojavio početkom novog milenija, Petzold će svojim duboko angažiranim djelima brzo izrasti u njenu vodeću figuru. Dvije činjenice, da su mu roditelji emigrirali iz Istočne u Zapadnu Njemačku kao i da je upisao filmsku školu 1989. godine, u godini pada Berlinskog zida, postat će vjerovatno glavne inspiracije i pokretački mehanizmi njegova budućeg rada. U Petzoldovim filmovima zrcale se mnoge unutarnje i ideološke traume i nedoumice njegove generacije iako redatelj nije bježao ni od one nešto dalje i još strašnije prošlosti njemačkog društva. Pa je tako kontemplirao teme kao što su nacizam, koncentracijski logori, ekstremnu desnicu i ljevicu. Beskompromisno je secirao destruktivne i samodestruktivne, ugnjetavalačke i potlačene fenomene njegove zemlje (naročito u svoja dva najbolja ostvarenja “Phoenix” i “Barbara”), postajući tako vrlo relevantan upozoravajući umjetnički glas. Christianovu angažiranost objeručke će prihvatiti Berlinski filmski festival gdje će filmaš vremenom postati jedan od “kućnih” i najnagrađivanijih autora (FIPRESCI priznanje za “Wolfsburg”, Srebrni medvjed za najboljeg redatelja za “Barbaru”, FIPRESCI za “Undine”). Sudbinu sličnu njegovim brojnim prijašnjim ostvarenjima na Berlinskom festivalu, doživjet će i Petzoldovo novo djelo “Roter Himmel” (Crveno nebo), osvojivši Srebrnog medvjeda (Veliku nagradu žirija). Međutim, ono što je trebao biti pokazatelj redateljevog impresivnog niza, zapravo će tek otvoriti dva pitanja: prvo – da li je Petzold dobio nagradu samo zbog svog prestiža kojeg uživa na festivalu ili drugo – da je BFF u opasnoj silaznoj putanji kada su u pitanju kvalitetni uradci.

Leon i njegov prijatelj, student likovne akademije, Felix, na putu su do vikendice na Baltičkom moru, koja pripada Felixovoj majci. Namjera im je odmoriti se ali i obaviti neke neodložne obaveze; Leon mora revidirati rukopis za svoju novu knjigu, dok Felix planira sređivati sopstveni portfolio. No, na putu im se pokvari automobil i prisiljeni su izvjesno vrijeme pješačiti do odredišta. A u vikendici saznaju da je majka kuću izdala i djevojci Nadji i njenom momku, plažnom spasitelju Devidu. Leon, umišljeni i samocentrični egoist, prisiljen je svaku noć slušati Nadjino glasno vođenje ljubavi u susjednoj prostoriji, dok se istovremeno počinje zaljubljivati u nju. Felix, s druge strane, počinje pokazivati interes prema Devidu. Leonov izdavač također uskoro treba stići na imanje, sa, čini se, negativnim kritikama prema njegovu novom romanu. Dok se odnosi među privremenim cimerima usložnjavaju, nad Baltičkom obalom se polako šire šumski požari.

U svome novom filmu “Crveno nebo”, Christian Petzold napušta specifične i kolosalne političke i humanističke ideje po kojima je bio prepoznatljiv i fokus usmjerava ka daleko intimnijem okružju. Umjesto velikih metafora, okreće se ka istraživanju ljudske psihe služeći se alatima žanra dramedije. Rezultat redateljeve tranzicije više je nego razočaravajući. Petzold je izjavio da je svoj film modulirao prema tri umjetničke forme: američke priče o odrastanju, Čehovljeve pripovijetke “Kuća s mezaninom” o neurozama pisca sa stvarateljskom blokadom i narativnog stila slavnog francuskog redatelja Erica Rohmera. “Crveno nebo” u sebi definitivno ima tragove sve tri pomenute forme ali teško je na kraju razlučiti u razradi koje je manje uspješan. Ako govorimo o priči o odrastanju, ona bi trebala podrazumijevati i sazrijevanje junaka na bilo koji način. Za takav koncept njemačkom filmašu je trebalo mnogo više od ravnolinijskih jednodiomenzionalnih i nezanimljivih karaktera. Također, niti jedan lik u Petzoldovu djelu ne dijeli dublja egzistencijalistička promišljanja i kontemplacije, karakteristične za Rohmerove filmove, tako da sličnost postoji jedino u „plažnim kadrovima“, po kojima je francuski redatelj bio prepoznatljiv. Ostaje onda samo “piščeva neuroza” iz pripovijetke Antuna Čehova. Činjenica jeste da je primarna leća „Crvenog neba“ usmjerena upravo ka frustracijama i tjeskobama „književnika u krizi“, no Leonova umjetnička anksioznost je predstavljena na toliko traljav i amaterski način da na trenutke graniči sa parodijom ili čak sa treš filmom. Njemački filmaš ne uspijeva probuditi višeslojnost u svom glavnom junaku, pretvarajući ga u karikaturalni i banalni nacrt nezrele osobe, nact kojemu nedostaju i fundamentalne natuknice humanizma. Čini se kao da ni sam autor nema jasnu viziju karaktera kojeg želi uobličiti, kao da njegov film dijeli sudbinu svoga protagoniste – ni jedan ni drugi nisu u stanju proniknuti u sopstvene misli ili zapažanja. Pri tome, glavni glumac „Crvenog neba“ Thomas Schubert u ulozi Leona podjednako je neuvjerljiv koliko i lik kojeg portretira. Ostvarenja o mizantropskim, arogantnim piscima i kreativnoj blokadi nisu nikakva novina. Dovoljno se sjetiti naslova kao što su „Sideways“ Alexandera Paynea ili „Oslo, 31.avgust“ Joachima Triera, u kojima gledatelj može dobiti uvid u motive, aspiracije i nedostatke kompleksnih junaka. „Crveno nebo“ Christiana Petzolda izuzetno je neuspjeli pokušaj karakterne studije ali i neuspjeli pokušaj balansiranja dualiteta tragikomedije. Svakako jedan od najgorih filmova viđenih u 2023.godini.

Konačno smo dočekali prvo pravo pozitivno horor iznenađenje u 2023. godini. Posljednju deceniju ili dvije postalo je skoro nepisano pravilo da horor, žanr ozloglašen zbog prevelikog broja trećerazrednih, bezvrijednih i eksploatacijskih naslova, ipak svake godine izbaci dva ili tri originalna, validna ili iznadprosječna ostvarenja, time se i dalje održavajući u vodama relevantnog filmskog stvaralaštva. Prošla, 2022. godina, po tom pitanju bila je čak iznenađujuće produktivna, izbacujući nekolicinu zaista kvalitetnih djela (Smile, X/Pearl, Barbarian, The Black Phone, Speak No Evil). Nasuprot tome, ova aktuelna 2023. godina počela je dosta tromo i neinspirativno i morali smo čekati kraj ljeta kako bi pogledali prvu horor uspješnicu sezone – australski film „Talk To Me“ (Pričaj sa mnom). Riječ je o redateljskom debiju braće blizanaca Dannyja i Michaela Philippoua. Činjenica da je u pitanju prvo dugometražno ostvarenje ovih australskih filmaša, poklonicima žanra neće biti nikakvo iznenađenje, obzirom da su mnogi najveći horor klasici bili upravo debitantski radovi, počevši od kultnih uradaka kao što Night Of The Living Dead, The Last House On The Left, The Wicker Man, The Evil Dead, pa sve do modernih cijenjenih naslova kao što su Let The Right One In, Hereditary ili The Witch. „Talk To Me“ vjerovatno neće dostići status klasika koji uživaju pomenuta djela ali sa svojom jednostavnom i istovremeno efektnom idejom, skoro izvjesno svjedočimo rađanju nove dugovječne franšize.

Mia je mlada djevojka koja se još uvijek psihološki bori sa činjenicom da joj je majka izvršila samoubistvo prije dvije godine. Nakon te tragedije, njen otac se distancirao od nje i povukao u sebe, pa Miju na neki način „usvaja“ porodica njene najbolje prijateljice Jade. Mia se prema Jadeinom bratu Rileyu odnosi kao prema svome, a istovremeno ju Jadeina majka tretira sa podjednakom naklonošću. Nevolje počinju na zabavi kojoj prisustvuju Mia, Jade i Riley. Domaćini zabave u posjedu imaju misterioznu balzamiranu ruku, koja im služi kao odličan alat za snimanje zabavnih TikTok videa. Balzamirana ruka navodno posjeduje moć komunikacije svijeta živih sa mrtvima. Mia, željna da stupi u kontakt s majkom, voljna je da se okuša. Procedura uključuje paljenje svijeće, stisak balzamirane ruke i izgovaranje riječi „Pričaj sa mnom“. Mijin pokušaj neće dobro završiti jer će ona prekršiti pravila koja su činila postupak sigurnim, što će imati strašne posljedice ne samo po nju već i za ljude oko nje. Ona sad mora shvatiti kakvu je to silu oslobodila i da li je moguće ispraviti štetu koju je napravila.

„Talk To Me“ je novi proizvod produkcijske kuće A24, koja se posljednjih godina profilirala u najzanimljiviju i najkvalitetniju američku distribucijsku kompaniju i koja je iznjedrila brojne izuzetno respektabilne hollywoodske naslove, uključujući i one iz žanra horora. Film braće Phillipou još je jedan dokaz dobrog njuha kojeg A24 ima za originalne ideje. Za redateljski dvojac Philippou, „Talk To Me“ možda jeste debitantski film ali njih dvojica su daleko od potpunih anonimusa. Na njihovom iznimno popularnom Youtube kanalu RackaRacka, braća su redovno kreirala komične horor kratke filmove koje je krasila kreativna energija, režiserska domišljatost, poigravanje pop kulturom i maštoviti specijalni efekti i donijela im nevjerovatnih milijardu pregleda. Evidentno je da su ti radovi kalili njihove autorske vještine i utrli put ka filmskom debiju. Možda je upravo zbog toga njihova tranzicija sa kratke na dugometražnu pripovjednu formu prošla toliko glatko. „Talk To Me“ uspješno balansira trope modernog horora ali pritome zadržava anarhičnu i frenetičnu energiju njihovih YouTube video uradaka. Zapravo, redatelji se služe svojim internetskim backgroundom kako bi učinili „Talk To Me“ i aktuelno-angažiranim djelom. Braća Philippou vrlo dobro poznaju mladu generaciju koju portretiraju u filmu, generaciju zakovanu za ekrane mobilnih telefona. Shvataju šta su im strasti, opsesije, koje ih tjeskobe muče ali i koji su trenutni viralni trendovi. Zbog toga je njihovo ostvarenje ujedno i uvid i kritika Generacije Z, njihova egzibicionizma, bezbrižnosti, lakomislenosti i u konačnici nihilizma. „Talk To Me“ je efektan hibrid psihološkog portreta milenijalaca, njihova eskapizma i ovisnosti o virtuelnim „drogama“ s jedne strane i solidne karakterizacije i čistokrvnog horora s druge. Kada su žanrovski akiomi u pitanju, redatelji samouvjereno kombiniraju horor i sporadične upadice komedije, prizivajući sjećanje na kultni film Sama Raimija „The Evil Dead“. A u samom narativu, filmaši se koriste trenutno možda najpopularijim podsredstvima izražavanja u hororu – gubitkom, žalošću i traumom. Motivi su to koji su odavno prisutni u žanru (Carnival Of Souls, Rosemary’s Baby, Don’t Look Now) ali čini se da nikada nisu bili toliko eksploatirani kao posljednjih desetak godina (The Witch, The Invisible Man, Hereditary, Midsommar, Titane). Redatelji čak nisu morali tražiti inspiraciju van svoje domovine Australije, koja je također ostavila trag na „traumatične“ horore (Lake Mungo, The Babadook). „Talk To Me“ nije ostvarenje bez mana i drugoj polovini filma ipak nedostaje snažnije narativne kompleksnosti i idejne zaokruženosti. Vrhunac filma ostaje glavna scena seanse, koja svojom realističnošću i brutalnošću najbolje pokazuje potencijal australskih filmaša. Možda je ipak osjetna činjenica da su braća Philippou do sada jedino imali iskustva sa kratkim formama. No, i dalje je riječ o upečatljivom i uvjerljivom žanrovskom ostvarenju, dovoljno originalnom, kompetentnom i odvažnom da stekne status (za sada) najboljeg horora distribuiranog u 2023. godini.


Mario Radišić
Mario Radišić, autor filmskog žurnala Blitz Screen. Dio omladinskog programa BH radija 1 od njegovog početka 2008. godine, najprije uz emisiju Cinema Express, a zatim Blitz Screen. Po profesiji video editor, po vokaciji filmofil. Filmska kritika je proizvod znanja i zanimanja. Refleksije o umjetnosti pokretnih slika iz jedne malo drugačije perspektive.