Iza nas je 96. po redu dodjela nagrada Oscar, Američke filmske akademije. Godina je to u kojoj su više od jedne nagrade osvojila tek tri osvarenja – Oppenheimer 7 Oscara, Uboga stvorenja 4 i Zona interesa 2. Ujedno je riječ o jednoj od predvidljivijih sezona u kojoj nije bilo većih iznenađenja, izuzev Emme Stone koja je možda i malo neočekivano odnijela nagradu za glavnu žensku ulogu ispred favorizirane Lilly Gladstone (nominirane za nastup u filmu Ubojice cvjetnog mjeseca). Ali ono što je mnogo važnije, na dodjelu Oscara napokon su se vratili kvalitetni filmovi. Nakon nekoliko sušnih i alarmantno loših godina u kojima su nominacijama dominirali zaboravljiva i ispodprosječna djela, ove godine konačno smo mogli prisustvovati istinskoj proslavi sedme umjetnosti. Bilo je tu subverzivnosti i nadrealizma (Uboga stvorenja), egzistencijalizma i feminizma u odijelu pop kulture (Barbie) i odijelu trilera (Anatomija pada), biografskog filma (Oppenheimer), kriminalističko-povijesnog epa (Ubojice cvjetnog mjeseca) kao i eksperimentalnog pripovijedanja (Zona interesa). Na kraju, najveći gubitnik večeri je Martin Scorsese koji od 10 nominacija za Ubojice cvjetnog mjeseca (Killers Of The Flower Moon, 2023), nije uspio osvojiti nijedno priznanje. A osoba koja je obilježila sezonu 2023/2024 definitivno je redatelj Christopher Nolan čiji blockbuster Oppenheimer je uspio osvojiti sedam Oscara, uključujući one za najbolji film, redatelja, najbolju glavnu mušku ulogu (Cillian Murphy) i najbolju mušku sporednu ulogu (Robert Downey Jr.). U nastavku detaljnije o tri najuspješnija uratka nagrađena na 96.dodjeli nagrada Oscar.
THE ZONE OF INTEREST
„Stanley Kubrick generacije X“, izraz je kojim je nekolicina poklonika talentiranog britanskog redatelja Jonathana Glazera, opisivala njegov rad. Da li je takav pretenciozan pridjev validan ili uopće relevantan, vjerovatno će vrijeme pokazati. Ostaje činjenica da se radi o jednom od najodvažnijih i najupečatljivijih filmaša novoga milenija. Prije nego što će se okušati sa dugometražnom formom, Glazer je već važio za revolucionarnog redatelja muzičkih spotova. Pa je tako zaslužan za neke od kultnih videa 90-ih godina prošloga vijeka, poput Karma Police Radioheada, Virtual Insanity Jamiroquaija ili Rabbit In Your Headlights UNKLEa. 2000.godine uslijedit će njegov filmski debi, netipični crnohumorni gangsterki uradak Sexy Beast, koji će odmah pokazati Glazerove kreativne vještine upravljanja kompleksnim narativima i višeslojnim karakterima. Od tada pa do danas, Jonathan Glazer će snimiti još svega tri filma uključujući i novo ostvarenje Zona interesa. Iako snima rijetko (kao što je to činio i Kubrick), svako njegovo djelo bilo je zahtjevnije, dojmljivije i originalnije od prethodnog. Zona interesa samo će potvrditi njegov status vrlo značajnog filmskog autora, čemu svjedoče više od 50 već osvojenih svjetkih priznanja, uključujući Grand Prix festivala u Cannesu kao i osvojena 2 Oscara (za najbolji međunarodni film i najbolji zvuk).
Godina je 1943. Rudolp Höss (Christian Friedel) je zapovjednik koncentracijskog logora Auschwitz. Zajedno sa suprugom Hedwig (Sandra Huller) i petero djece, živi u idiličnoj kući pored logora. Höss vodi djecu u prirodu, na kupanje i ribolov, a Hedwig uživa da njeguje vrt pored kuće. Sluge održavaju kućanstvo, a ukućani međusobno dijele odjeću i osobne stvari zarobljenika. S druge strane visokog zida, svakodnevno se mogu čuti pucnjevi, krici i pištanja dolazećih vozova ali i vidjeti skoro neprekidni dim iz dimnjaka Auschwitza. Höss nadgleda dizajn novog krematorijuma. Jednom prilikom, nakon što je primijetio ljudske ostatke u obližnjoj rječici, izvodi djecu iz vode i upozorava zaposlenike logora da se takvi propusti neće tolerirati. U međuvremenu, poljska djevojčica svaku večer se prikrada do ograde i ostavlja skrivenu hranu za zarobljenike. Uskoro Höss dobija vijest da je promoviran u zamjenika inspektora svih logora i da se mora preseliti u Oranienburg, pokraj Berlina. On se žali na odluku ali bez učinka. Vijest je najviše potresla Hedwig koja se navikla na ugodan život u svom sadašnjem domu i preklinje supruga da nagovori nadređene da dopuste njoj i djeci da ostanu. Nekoliko mjeseci nakon što je stigao u Berlin, Höss dobija poseban zadatak, da bude zapovjednik operacije nazvane po njemu, operacije u kojoj treba obaviti transport 700 000 mađarskih Jevreja do Auschwitza i likvidirati ih.
Zona interesa bazirana je na istoimenom romanu engleskog književnika Martina Amisa. Ipak, nazvati film Jonathana Glazera adaptacijom romana bilo bi pomalo neutemeljeno. Redatelju je Amisovo djelo poslužilo tek kao startna poluga, kao pokrov ili platno sa ucrtanim osnovnim linijama, preko kojeg on potom slika svoju inventivnu i prilično originalnu kreaciju. Glazer i njegov direktor fotografije Lukasz Zal (zaslužan za vizualni identitet filmova kao što su Ida ili Cold War) postavili su deset skrivenih kamera u dvorištu i unutar Hossove kuće, pri čemu ni glumci nisu znali njihove lokacije. Na taj način, izvođači su bili skloniji improvizaciji, pa su njihove izvedbe manje podsjećale na glumu a više na instinktivno ponašanje. Time se stekao dojam ne samo dokumentarističkog izričaja već i svojevrsnog cinema verite diskursa u kojem publika prestaje biti tek gledatelj i postaje pasivni sudionik zbivanja. Nalik kakvom reality show u nacističkom domu. Pri tome, glavna snaga filma je u Glazerovoj režiji, odnosno njegovom odnosu prema vizualnim nedostacima. Pošto ne vidimo šta se događa s druge strane zidina, u Auschwitzu, redatelj se mora oslanjati na audio refleksiju, na ambijentalnu buku za koju je zaslužan dizajner zvuka Johnnie Burn (koji na kraju i osvaja Oscara za zvuk). Neprestano brujanje mašina, krici, lavež pasa, pucnji, evociraju stravičnu sliku horora koji se odvija u logoru. Zona interesa jedan je od rijetkih filmova o Holokaustu fokusiranih na zločince, a ne na žrtve, gdje redatelj svjesno daje ljudsko lice zlu, humanizira dehumanizirano. „Čudovišta postoje, ali ih je premalo da bi uistinu bila opasna: opasniji su obični ljudi, službenici spremni vjerovati i poslušati bez pogovora…“, svojevremeno je pisao jevrejski pisac Primo Lewi. Čini se da je ta misao vodilja Glazerova djela, užasavajuće upozorenje o čovjekovoj sposobnosti opravdavanja i poricanja sopstvene okrutnosti. Služi se Glazer i teorijom njemačke filozofkinje Hannah Arendt o „banalnosti zla“, o tome kako „krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“, dovoljno je da običan čovjek prihvati tumačenje države da su akcije u kojima učestvuje normalne. Redatelj kao da napominje da njegovo djelo nije priča o nekim prošlim, strašnim vremenima, već bezvremena poruka o točku zla sa kojeg nikako ne umijemo sići, priča o tome koliko smo i danas slični počinitelju a ne žrtvi. Na kraju, može se spomenuti i nedostatak Glazerova ostvarenja, činjenicu da se redatelj u potpunosti oslanja na koncept, da film jednostavno nema dovoljno narativa ili dramskog sadržaja da izdrži cjelovečernji film od 105 minuta. Međutim, radi se o toliko dominantnoj strukturi, dovoljno uvjerljivoj i snažnoj da može funkcionirati kao vezivno tkivo forme i umjetničkog podteksta i strukturi umješno i sugestivno sklopljenoj i na taj način zaslužnoj da Zona interesa s pravom bude smatrana jednim od najboljih ostvarenja nastalih u 2023. godini.
POOR THINGS
2008. godine Grčku je ozbiljno uzdrmala globalna ekonomska kriza i dovela do masovnih protesta, nereda i stanja općeg društvenog nemira. Takvo ozračje brzo će iznjedriti nekolicinu domicilnih filmaša kojima će trenutna socijalna neravnoteža poslužiti kao inspiracija za djela koja će postati prepoznatljiva po svome specifičnom i neobičnom štihu i svjetonazoru. Kritičari će im uskoro nadjenuti i zajednički nazivnik – grčki čudni val. Spontani je to pokret koji će proizvesti nekoliko zanimljivih naslova poput Chevalier (Athina Rachel Tsangari, 2015), Samilost (Oiktos, Babis Makridis, 2018) ili Jabuke (Mila, Christos Nikou, 2020). Međutim, njen glavni i najznačajniji autor i umnogome inicijalna kapsula koja je lansirala cijelu scenu svakako je izvanredni redatelj Yorgos Lanthimos čije će inventivno ostvarenje Očnjak (Dogtooth, 2009) privući međunarodnu pažnju ka grčkoj kinematografiji. Očnjak će ujedno biti stilski i umjetnički model prema kojemu će se i graditi identitet grčkog čudnog vala. Nakon drugog ostvarenja Alpe (Alpeis, 2011) Lanthimos napušta domovinu i počinje snimati filmove na engleskom jeziku, sa još većim uspjehom. Iako je promijenio svoj prvotni ambijent, Lanthimos neko vrijeme zadržava saradnju sa koscenaristom Efthimisom Filippouom (s kojim je zajedno napisao sve dotadašnje filmove) ali i prepoznatljive elemente svog stvaralaštva – pomaknuti antiutopijski svijet, crni humor, disfunkcionalne obitelji, društvenu kritiku. Naslovi kao što su Jastog (The Lobster, 2015) i Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017), potvrdit će ga kao jednog od najzanimljivijih novih redatelja modernog autorskog filma. No, sa posljednja dva filma grčki filmaš ipak donekle mijenja svoj ustaljeni recept – prestaje pisati predloške i umjesto Filippoua angažira iskusnog australskog scenaristu Tonyja McNamaru. Ishod takve devijacije su djela koja osjetno odstupaju od Yorgosovog uobičajenog „čudnog“ distopijskog nihilizma ali i dalje ostaju subverzivna, sugestivna i vjerovatno njegova najzrelija djela. Prvi od njih je „Miljenica“ (The Favourite, 2018), sjajna dekadentna barokna moralistička satira, a drugi je njegovo novo ostvarenje Uboga stvorenja (Poor Things, 2023), nedvojbeno najuspješniji Lanthimosov film sa 4 osvojena Oscara (za kostimografiju, scenografiju, šminku i najbolju glavnu glumicu Emmu Stone) kao i već osvojenih skoro 100 prestižnih nagrada, uključujući Zlatnog lava za najbolji film na Venecijanskom filmskom festivalu.
Uboga ostvarenja je priča o Belli Baxter (Emma Stone), mladoj i trudnoj djevojci koja izvršava samoubistvo skokom sa londonskog Tower Bridgea. Ali tu nije njen kraj. Oživljava je naučnik i profesor Godwin (Willem Dafoe) tako što joj presađuje mozak njenog nerođenog djeteta. Na taj način ona postaje uvrnuta anomalija, istovremeno i majka i dijete. Godwin, koji likom podsjeća na Frankensteinovo čudovište i kojeg Bella zove Bog, ima i druge mutirane kreacije u kući, poput kokoši s glavom buldoga. No, njegova glavna invencija svakako je Bella, koju tretira poput kćerke i čiji razvoj promatra dijelom kao eksperiment a dijelom zaštitnički i sa dozom ponosa. Njen mentalni napredak odvija se ubrzano ali u početku je njeno ponašanje bizarno, onako kako i priliči bebi u tijelu odrasle osobe. Uskoro, Godwinov naivni asistent Max (Ramy Youssef) zaljubljuje se u naivnu i nesputanu Bellu, dok istovremeno ona proživljava nagle promjene, uči 15 riječi dnevno, sve je stabilnija na nogama i postaje sve više zainteresirana za čudesa koja se nalaze izvan zidova profesorova doma. Kada raskalašeni zavodnik Duncan (Mark Ruffalo) obeća da će ju upoznati sa velikim životnim senzualnim iskustvima, ona pristaje, žudeći da sama spozna svijet i putuje s njim do Lisabona. Na Duncanovu nesreću, Bella ne poznaje pravila ponašanja konvencionalnog društva, pa će se njena spontanost i neobuzdanost pokazati preteškim pothvatom čak i za njega.
Uboga stvorenja, neobična fantazmagorična i feministička prerada Frankensteina, rađena je prema istoimenom romanu škotskog književnika Alasdaira Graya, a za čiji scenarij je zaslužan Tony McNamara. Riječ je o djelu u kojemu se mogu prepoznati mnoga idejna i stilska rješenja karakteristična za Lanthimosa, poput bizarnih i apsurdnih premisa, egzistencijalističkog preispitivanja ljudske prirode ili kombiniranja groteske i satire. Međutim, Uboga stvorenja su istovremeno i značajan odmak od njegova prijašnjeg autorskog pristupa. Dosadašnja specifičnost grčkog filmaša između ostalog ogledala se i u namjernom izostavljanju dublje karakterizacije, kontekstu koji je služio kao narativno tkivo, nedostatku kolorita i obilju minimalistički uređenih velikih praznih prostora. U novome ostvarenju, situacija je uveliko drugačija. Riječ je o raskošno obojenom i bajkovito dizajniranom djelu, nalik kakvoj čudnoj simbiozi steampunka, gotike i vizuelnog identiteta Terryja Gilliama, Tima Burtona i Jean-Pierrea Jeuneta. Odjeven u ruho erotske fantazije, Lanthimosov film je nadrealna odiseja o ženskom osnaživanju i emancipaciji. Emma Stone, koja je svojim dojmljivim portretom Belle Baxter sasvim zasluženo osvojila svog drugog Oscara za glavnu žensku ulogu, u Ubogim stvorenjima proživljava seksualno buđenje i oslobođenje u patrijarhalnom svijetu. Bellin psihički razvoj umnogome je vezan za njena tjelesna iskustva. Ona skoro u isto vrijeme prima opću naobrazbu i zadovoljava seksualne potrebe. Ona kao da otkriva samu sebe kroz svoje tijelo, kao da njena tjelesna zadovoljstva pokreću želju za spoznajom svijeta oko nje, kao da njena fizička strana otvara metafizička i filozofska pitanja. Neobičan pristup McNamare i Lanthimosa koji na kraju ostavlja otvorenim pitanje da li je Bellino buđenje ipak muška vizija evolucije žene u društvu kojim dominiraju muškarci i da li bi glavna junakinja imala isti tretman kod nekog ženskog autorskog tima? Nedoumica je to koja i dalje ne umanjuje na vrijednosti izvrsnog ostvarenja Yorgosa Lanthimosa, možda ne najboljeg ali svakako najupečatljivijeg kojeg smo mogli vidjeti u protekloj filmskoj sezoni.
OPPENHEIMER
Nema nikakve dvojbe da je Christopher Nolan jedan od najznačajnijih hollywoodskih redatelja današnjice. Može se slobodno reći da ono što je Steven Spielberg bio za generacije koje su odrastale i sazrijevale uz američki visokobudžetni film 80-ih i 90-ih godina prošloga vijeka, to je Nolan za današnju publiku. I baš kao što je to Steven svojevremeno činio, tako je i Christopher svoju reputaciju i popularnost stekao konstantno pomjerajući granice onoga što čini esenciju modernog filma, preciznije modernog blockbustera. Služeći se inovacijama u načinu pripovijedanja (često nelinearnom), vizuelnoj impresiji, kompleksnoj strukturi narativa, on je uspio pokazati velikim studijima da je moguće zainteresirati čak i masovno gledateljstvo na dublje i sadržajnije koncepte od tipičnih hollywoodskih ispraznih eskapada. U 2023.godini, važnost postojanja autora poput Nolana (ili Denisa Villeneuvea npr.) još je veći ako se uzme u obzir ozračje u kojemu se komercijalni (ali i bilo koji drugi) film trenutno nalazi. Ako tako snažna nacionalna kinematografija kakva je američka, posljednjih nekoliko godina proizvodi jedva šačicu solidnih ostvarenja (prije se broj kretao u desetinama vrhunskih ili najmanje odličnih djela), onda to dovoljno govori o kakvom zabrinjavajućem stanju je riječ. Stoga ne treba čuditi da se film poput Oppenheimera tretira kao istinski event godine. Što on u konačnici i jeste. U većini prethodnih uradaka, ovaj britanski redatelj sa stalnim zaposlenjem u Hollywoodu bio je suočen sa izazovom kako spojiti svoje originalne ideje i mehanizme (pretežito sa naučno-fantastičnim podtekstom) sa angažiranim filozofskim i intelektualnim diskursom. Ovaj put, Oppenheimer ga je doveo do izazova jedne potpuno drugačije vrste. Po prvi put, Nolan je morao djelovati kroz biografsku dramsku formu, bez spekulativne fikcije ili bez vizuelnog elementa kao primarnog sredstva izražavanja. Za redatelja sa reputacijom stvaranja dehumaniziranih i artificijelnih ostvarenja (u kojima je ljudski element tek samo dodatno sredstvo izražavanja a ne cilj), snimiti djelo u potpunosti bazirano na stvarnim ličnostima i događajima, definitivno je bilo postignuće. Na kraju, rezultat tog postignuća je film godine, osvajač sedam Oscara, uključujući one najvažnije, za najbolji film i redatelja. Ipak, ujedno je to uradak koji nijeu potpunosti bez problema, upravo u pomenutom ljudskom konstruktu.
Nolanov Oppenheimer prati dva najreprezentativnija aspekta života teorijskog fizičara Juliusa Roberta Oppenheimera – njegov naučni rad s jedne strane i njegove ljevičarske stavove i poznanstva s druge strane. Oppenheimera upoznajemo kao talentiranog studenta koji 20-ih godina dvadesetog vijeka putuje najznačajnijim evropskim metropolama nauke (Cambridge, Göttingen, Leiden) prije nego što se vrati u Ameriku kako bi prisustvovao predavanjima na Caltechu i Berkeleyu. Na univerzitetu Berkley on postaje jedan od vođa sindikata i donira novac antifašističkom pokretu otpora koji se bori protiv generala Franca u Španskom građanskom ratu. Druži se sa članovima Komunističke partije, uključujući svog brata Franka (također fizičara) i Frankovu suprugu Jackie. Iako nije član partije, njegove aktivnosti prati FBI. Upoznaje studenticu medicine i komunističku aktivisticu Jean Tatlock i njih dvoje ulaze u intimnu vezu. 1942.godine, general Leslie Groves (zadužen ispred Američke vojske za program razvoja nuklearne bombe), angažira Oppenheimera za nadgledanje projekta. Iako fizičareve sumnjive političke aktivnosti izazivaju podozrenje kod nadležnih, Groves mu vjeruje i jamči za njega. Oppenheimer, koji je Jevrej, želi da preduhitri njemački nuklearni program kojeg vodi čuveni fizičar Heisenberg. On oformljava tim naučnika u Los Alamosu, u Novom Meksiku. Nakon što se Njemačka predala, neki od članova tima osporavaju daljnju svrhovitost razvoja bombe ali Oppenheimer vjeruje da će ona brzo završiti još uvijek aktivni rat na Pacifiku i spasiti mnoge savezničke živote. On ulazi u diskusiju sa Albertom Einsteinom oko male vjerovatnosti da atomska detonacija može pokrenuti atmosfersku lančanu reakciju i uništiti svijet.
Kroz cijelu svoju, zaista impresivnu, filmografiju, Christopher Nolan je istraživao i kontemplirao mnoge „velike“ humanističke teme, poput moralnosti, čovjekove iskonske prirode, egzistencijalizma. Svi ti motivi prisutni su i u Oppenheimeru ali u ovom slučaju oni ipak ističu redateljevu najveću boljku – činjenicu da je primarno vizuelni autor. Shodno tome, ne treba čuditi da njegov film daleko bolje funkcionira kao priča o kreaciji atomske bombe nego kao kompleksni portret jednog od najvećih i najkontroverznijih naučnih umova dvadesetog vijeka. Još jednom se pokazuje da je Nolanu daleko interesantniji proces stvaranja od čovjeka odgovornog za stvaranje procesa. Filmaš isprepliće tri razdoblja života J. Roberta Oppenheimera – prvi je akademski period i uspon u naučnim krugovima, drugi, središnji dio pokriva projekt Manhattan i sami postupak kreacije atomske bombe. Treći govori o posljedicama bacanja bombe na Hirošimu i Nagasaki i nastojanjima da se diskreditira ljevičarski Oppenheimer (ovaj dio djeluje u formi hladnoratovskog sudskog trilera). Sasvim očekivano, najimpresivniji je središnji dio u kojemu do izražaja dolazi redateljev talent za stvaranje uvjerljivog, dinamičnog i uzbudljivog narativa uz pomoć kompetentne režije, montaže i zaista dojmljivih vizuelnih efekata. Prvi dio filma (također očekivano) najslabija je karika redateljeve ambiciozne trosatne mašinerije. Skoro potpuno dijaloški orijentiran, segment filma koji istražuje naučnikove studentske dane, pokazuje filmaševo nesnalaženje u kreiranju dramski snažnog okvira samo kroz komunikaciju. JFK Olivera Stonea je primjer djela koje pokazuje kako se to može daleko efektnije riješiti. Nolanov pokušaj da sadržaju ubrizga energiju pomoću bombastičnog, predramatičnog i nerijetko iritantnog soundtracka kompozitora Ludwiga Gorranssona, samo je pogoršao situaciju (mada i Gorransson osvaja Oscara ove godine za najbolji skor). Unutarnji konflikti i ambivalentnost toliko fascinantne, proturječne i genijalne osobe kakva je bio Oppenheimer, ipak ostaju tek površinski zagrebani. No, daleko od toga da je riječ o promašenom ostvarenju. Filmaš uspješno postavlja mnoga relevantna i zahtjevna pitanja o etici, kajanju, izborima, savjesti i u najmanju ruku otvara prostora za brojne polemike i analize. Uz pomoć mozaične strukture, on dovoljno uvjerljivo balansira naučne teme, aspiracije, političku moć. A sama činjenica da je Christopher Nolan mogao od biografske drame i općepoznatog događaja napraviti trilerski ep brzog ritma i izuzetno uspješan blockbuster, poduhvat je svakako vrijedan poštovanja. Redatelj ponovo okuplja impresivni glumački ansambl kojeg predvodi Cillian Murphy u ulozi Oppenheimera (kojemu je ovo čak šesti nastup u Nolanovim filmovima ali prvi u glavnoj roli). Murphyjev nastup je upečatljiv, sugestivan i precizan, mada ne i spektakularan. Osvojeni Oscar za najbolju mušku ulogu ipak je sasvim zaslužen. Na kraju, mnogi kritičari su Oppenheimera već proglasili najboljim filmom u Nolanovoj karijeri. Po stavu potpisnika ovih redova, daleko je to od istine. Nedostatak balansa i emotivnosti u priči kao i donekle površna karakterizacija, glavni su uzročnici tome. Ali i dalje govorimo o vizuelno nadahnutom, grandioznom i vjerodostojnom ostvarenju jednog od najboljih hollywoodskih filmaša današnjice. I što je možda najvažnije, ostvarenju koje je dovoljno kvalitetno za preispitivanje mišljenja i ponovno gledanje.
